Svoj prvi tjedan na poziciji izbornika nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine Faruk Hadžibegić završio je ispunjavanjem putnog naloga za svoj prvi zadatak. On će zajedno sa direktorom reprezentacije Zvjezdanom Misimovićem večeras s praznih tribina zdanja po imenu Estádio Algarve u Portugalu gledati prijateljski dvoboj Islanđana — prvih protivnika BiH u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo — i Šveđana. No, realno je da ondje neće mnogo vidjeti kada je selekcija Arnara Viðarssona u pitanju; radi se o tradicionalnim siječanjskim kontrolnim utakmicama skandinavskih i baltičkih reprezentacija u kojima priliku dobivaju mladi igrači iz domaćih liga ili oni s manjom minutažom u natjecateljskim utakmicama. Imala je i BiH ranije nešto slično; nazivalo se A2 selekcijom, ali ona se, valjda s vremenom, stopila s onom najboljom.
No, taj put ne bi trebao biti uzaludan. Naime, švedski izbornik Janne Andresson još je jučer objavio sastav za ovu utakmicu, a u njemu se našlo i ime Armina Gigovića.
On je u ovoj zemlji percipiran kao jedan od najboljih mladih veznjaka; tek mu je 20 godina, a već je skupio okruglo 50 utakmica u švedskoj eliti, iz koje je preselio u ruski Rostov i ondje odigrao još 30, da bi silom prilika ove sezone završio na posudbi u danskom Odenseu, za koji je odradio jako dobru polusezonu. Kreativni dešnjak najčešće igra u sredini veznog reda, upotrebljiv je i kao zadnji vezni, a može ordinirati i odmah iza napadača. I da, može igrati i za Švedsku, s obzirom na to da se rodio u Lundu, a može igrati i za Bosnu i Hercegovinu, budući da je to zemlja u kojoj su se rodili njegovi roditelji.
“Mi smo mala nogometna zemlja i moramo se boriti za svakog igrača”, sukus je onoga što je Hadžibegić ponavljao u brojnim intervjuima koje je ovog tjedna dao šetajući između svih mogućih studija i redakcija u Sarajevu, ali i onoga čega su Bosanci i Hercegovci svjesni već više od desetljeća. Uostalom, najbolji rezultat u povijesti napravila je generacija iz 2014. u kojoj je Safet Sušić — s iznimkom Edina Džeke, koji je BiH napustio s 18 godina — računao gotovo isključivo na igrače koji su se nogometno odgojili i razvili u inozemstvu.
Zašto bi točno netko napustio neku Njemačku, Švedsku ili Ameriku i izabrao BiH?
Stvari se, dakako, nisu pretjerano promijenile, barem ne nabolje; oni koji upotrebljavaju pojmove kao što su “strategija razvoja nogometa” ili “sistematizacija masovnog sporta” koja bi s vremenom ojačala i njegov profesionalni segment i dalje izazivaju isključivo podsmijeh i izrugivanje. Ligaški nogomet u BiH zarobljenik je katastrofalnog stanja u društvu i ljudi koji ga vode; još će mnogo znate čega proteći rijekama dok ne bude zaista kompetitivan u tom smislu i zato je sasvim logično da se BiH okreće onome što se naziva dijasporom.
Gigović, naravno, nije jedini. Hadžibegić tvrdi da je na listi interesantnih imena čak njih 10 i da se nada da će već u ožujku neki od njih debitirati. U srpnju prošle godine je iz Offenbacha u 1. FC Köln preselio 21-godišnji veznjak Denis Huseinbašić, koji je onda već u rujnu dobio poneku minutu u Bundesligi, malo kasnije bio i starter u Europi, iz veznog reda zabio Gladbachu i Augsburgu, zabio i Nici u Konferencijskoj ligi i dobio poziv u njemačku mladu reprezentaciju. I on je, naravno, ondje rođen, ali također na osnovu svojih roditelja može promijeniti sportsko državljanstvo i obući dres BiH.
Hype koji je u BiH medijima nastao oko njega ponovio se kad je José Mourinho prije Svjetskog prvenstva kao jednog od najboljih mladih igrača kontinenta izdvojio Benjamina Tahirovića. On je još kao dječak iz Stockholma preselio u Rim, ali mu je Mourinho najednom počeo davati minute na poziciji zadnjeg veznog; u ožujku će navršiti 20, a odigrao je barem po 20 minuta u zadnja tri kola Serie A i započeo dvoboj s Bolognom.
No, stvari su sve, samo ne jednostavne.
Prije svega, tu je faktor zemalja koje su stvorile te igrače. Nijemci ozbiljno računaju na Huseinbašića kao talent koji bi se mogao izbrusiti u ozbiljnog igrača, ali kad su Šveđani u pitanju, njima je — nešto kao i Švicarcima, koji su od BiH izgubili Izeta Hajrovića, ali zadržali Harisa Seferovića — zadržavanje igrača postalo stvar ne samo ponosa, nego i potrebe. Gigović im je tako već standardni mladi reprezentativac koji će sada upisati i nastup za A selekciju, dok Tahirovića vide kao potencijal čiji si gubitak ne mogu priuštiti. Pogotovo ne od BiH, koja im je ne tako davno ‘ukrala’ Anela Ahmedhodžića, koji je sad senzacija Championshipa i koji bi sigurno bio na Anderssonovu popisu.
Nije to ni jedini, ali ni najveći problem. BiH jest kroz povijest vukla igrače iz dijaspore, još od Hasana Salihamidžića i Sergeja Barbareza koji su imali pozive drugih selekcija, odnosno Zvjezdana Misimovića, Vedada Ibiševića, Asmira Begovića, Izeta Hajrovića, pa sve do Miralema Pjanića, Seada Kolašinca, Muhameda Bešića i mnogih drugih koji igraju i danas, odnosno Ahmedhodžića ili Amara Dedića koji su tek započeli svoj reprezentativni put, a djeluju kao igrači koji bi u budućnosti mogli biti nositelji igre. No, njihovo regrutiranje s vremenom postaje sve teže.
Prva je stvar naravno u identifikaciji s domovinom; ovo je druga, u nekim slučajevima čak i treća generacija imigranata koja je odrasla u drugačijoj okolini, drugačijem društvu, koja se identificira s njim i sasvim je normalno očekivati da su igrači povezani s mjestima na kojima su odrasli. Ali to je i dalje problem koji je možda i najlakše nadići; patriotizam i osjećaj pripadnosti u današnje vrijeme nogometašima i nisu prioritet. No, upravo je tu najveća prepreka za današnju BiH.
“Učinit ćemo sve što je moguće da ih prisvojimo da igraju za BiH, bitno je da igrači hoće 100 posto, ne trebamo nekoga tko razmišlja o drugoj reprezentaciji, ako se odluči, mora biti sto posto za taj grb”, populistički je ispalio Misimović na pressici nakon imenovanja Hadžibegića, valjda uvjeren da navijačima nedostaje pamćenja i razuma.
Ovog prvog da se sjećaju da je upravo Misimović bio, kako on kaže, li-la i da bi igrao za tadašnju Srbiju i Crnu Goru da Vladimir Petrović Pižon nije ocijenio da je predebeo. Što je sasvim u redu, jer je to njegovo pravo izbora za koji je bio savršena personifikacija, jer upravo je poanta u tome da ga je imao i odlučio. Kao što treba poštovati da ga imaju i mladi igrači koje BiH želi.
Što nas dovodi do ovog dijela s manjkom razuma. Potpuno je iracionalno i besmisleno očekivati od tinejdžera koji su odrasli u drugim zemljama, ali i potpuno drugačijem društvenom i sportskom uređenju, da će bezuvjetno pristati da predstavljaju zemlju svojih roditelja. Zapravo, mnogo je logičnije da će kalkulirati i čekati zadnji trenutak da donesu svoju konačnu odluku.
To što današnji nogometaši razmišljaju o drugim i za njih važnijim faktorima od patriotizma i nacionalnog naboja može se nekome sviđati ili ne, ali se mora prihvatiti kao činjenica. Za razliku od, recimo, Hrvatske, BiH tim mladićima ne može ponuditi sirovi sportski napredak, pogotovo ne jer najčešće dolaze iz zemalja koje su uspješnije od BiH i s čijom zastavom će mnogo lakše napredovati, a možda i nešto veliko odigrati u svojoj reprezentativnoj karijeri. BiH im ne može ponuditi ni razinu organizacije ni profesionalnosti na kakvu su navikli, jer ona u praksi ne postoji. Dovoljno je baciti površan pogled na događanja u BiH i njenom sportu, pogotovo nogometu, da shvatite kako će to teško prevagnuti na njenu stranu.
Zašto bi točno netko napustio neku Njemačku, Švedsku ili Ameriku i izabrao BiH?
S obzirom na činjenicu da je reprezentacija BiH gotovo ovisna o igračima iz dijaspore i da je u povijesti izgubila nekoliko velikih imena od koji je najveće ono Zlatana Ibrahimovića, bilo bi zdravorazumski da u Nogometnom savezu već godinama toj problematici pristupaju sustavno i da već imaju razrađen sistem skautinga, organizacije kampova diljem svijeta, konstantne komunikacije s potencijalnim ‘prebjezima’, odnosno njihove konačne regrutacije. Doduše, zdravorazumski bi bilo i to da reprezentacija BiH nije toliko ovisna o dijaspori, ali taj smo apsurd već davno apsolvirali.
Ono što BiH preostaje je nada da će onaj tko je u tom trenutku izbornik ili direktor reprezentacije — a to su sada Hadžibegić i Misimović — imati dovoljno takta i umješnosti i znanja i hrabrosti i mudrosti i inteligencije da u isto vrijeme prepozna talente i njihov potencijal, da ih uvjeri da se prelazak u dres BiH iz nekog njemačkog, švedskog ili američkog isplati iz kojeg već razloga i da im na kraju na terenu pruži priliku da taj potencijal možda i pretvore u rezultat.
I neke će uvjeriti, nekima će dovoljan biti miris ćevapa s Baščaršije, nekima poneka minuta na terenu, neki će samo željeti igrati za domovinu svojih roditelja, ali nekima neće biti dovoljno ništa od toga upravo zato jer nema jasne organizacije, nema rezultata, osjećaja pripadnosti ili onog da je napredak moguć.
Suština je da, ukratko, nogomet u BiH i u ovom izuzetnom važnom segmentu, kao i u većini drugih, i dalje ovisi o improvizaciji i motiviranosti jednog ili nekoliko individualaca koji sami moraju preuzeti i inicijativu i rizik i odgovornost. I da nam je ustvari jedini plan onaj da držimo palčeve i nadamo se da će sve biti u redu.
