Nogomet koji gledamo na televiziji je u suštini jednako ili barem približno dobar onome koji smo gledali i ranije, ali bez te vizualne i zvučne kulise u ustima ostavlja isti okus kao savršeni komad mesa koji ne samo da niste začinili, garnirali i lijepo servirali, nego ga uopće niste ispekli. I teško je, ako iz nekog razloga ne morate, zadržati fokus na samo jednoj utakmici; gotovo nagonski programi se mijenjaju i preskaču i nije čudo da se na ekranu ponekad, neočekivano i bez da biste ranije obratili pažnju, pojavi i netko drugi i zadrži vas.

Poput mlađahnog Martyja McFlyja koji, na nekom od gomile filmskih programa koji se pate s novijim sadržajem, preksinoć postavlja pitanje koje u ovih godinu dana otkako je svijet, a s njim i nogomet, gotovo stao, svima nama često prolazilo kroz glavu: “Kako je moguće da se ovo događa? Kao da smo u paklu… Ili nešto”?

Pokušavati razdijeliti nogomet na milimetre i dijeliće sekunde ne čini ga nužno pravednijim ni poštenijim, a sasvim siguno ne boljim, zanimljivijim i zabavnijim

Očito da nismo, odgovoriti će mu fiktivni luđak i genij doktor Emmett Brown, iako ne misli da je pakao pretjerano drugačiji: “Očito je prostorno-vremenski kontinuum poremećen i kao rezultat toga je stvorena alternativna stvarnost”. Nacrtao je to Doc na tabli, ne ostavljajući nikakvu sumnju: netko je negdje putovao kroz vrijeme, svjesno promijenio zbivanja i tako poremetio ravnotežu u vremenu i svemiru, stvarajući potpuno novu dimenziju koja za nas ne djeluje stvarno.

Možda dimenziju u kojoj je sasvim normalno da nogometni stadioni zjape potpuno prazni. U kojoj je međusobno dovikivanje igrača jedini autentični dio atmosfere. U kojoj savršeno utrenirani i jako dobro plaćeni mladići naprosto nemaju snage držati željeni tempo. U kojoj se utakmice gube jer ekipe nemaju dovoljno zdravih nogometaša. Dimenziju u kojoj je, ako ćemo u krajnost, Liverpool konačno prvak, Lionel Messi ne želi igrati za siromašnu Barcelonu, Atalanta igra najbolji nogomet u Italiji, a Njemačkom i Europom dominira izvjesni Herr Flick. Onu u kojoj je HNL rezultatski uzbudljiv i u kojoj se Mamići žale na loše suđenje dok jedan od njih lobira za Bugarina na mjesto izbornika u BiH, u kojoj su klubovi strpljivi s trenerima.

Paralena dimenzija.

Može li zapravo izmišljeni lik ludog, ali genijalnog znanstvenika biti u pravu — jesmo li, kada smo naučili putovati kroz vrijeme i svjesno mijenjati zbivanja na nogometnom travnjaku, poremetili ravnotežu i stvorili tu novu nogometnu dimenziju u kojoj živimo?

Nogomet, naravno, nije prčkao po starom DeLoreanu, ukrao plutonij libijskim teroristima i stvorio vremenski stroj, ali njegovi čelnici jesu prije pet godina — nakon desetljeća bezuspješnog razvoja i teških promašaja — modificirali staru tehnologiju, nabildali je i pretvorili u mašinu koja ih vraća u vrijeme.

Nazvali su je Video Assistant Referee, skratili na VAR, a onda joj dodali i riječ tehnologija, već tu kreiravši konfuziju između važnosti ljudskog i mehaničkog faktora. Što je, sudac ili tehnologija? Posljedično, VAR je u nogometnoj javnosti predstavljen kao savršeni rezultat tehnološkog napretka — kao sustav, a ne čovjek, koja će ljudsku pogrešku svesti na minimum i učiniti nogomet pravednijim, ali i, između ostalog, manje podložnim bespotrebnim raspravama i teorijama zavjere.

Ali jesmo li to, gledajući sa ove vremenske distance, zapravo dobili?

Kada je pomoćni video sudac — kao još jedan asistent glavnom sucu koji ga, na osnovu video snimke, može savjetovati u konačnom donošenju odluka — predstavljen i omogućen pravilima igre, njegova ključna namjena trebala je biti da osigura ispravljanje “čiste i jasne pogreške”, odnosno kažnjavanje “propuštenih ozbiljnih incidenata”. Kako se igra ne bi potpuno usporila, donesena je odluka da se sudac ispred ekrana glavnog suca može uključiti i savjetovati samo u četiri situacije; kada su u pitanju akcije koje su vodile do gola, dosuđenog ili nedosuđenog kaznenog udarca, direktnog crvenog kartona ili zamjene identiteta.

I ne vjerujem da postoji bilo tko tko se u osnovi može suprostaviti takvoj ideji, makar ona značila i opasno putovanje u prošlost. Činjenica je da se naša civilizacija razvila do te mjere da nam tehnologija odavno olakšava život, pa ne postoji niti jedan razlog da je ne koristimo i u nogometu, i to kako bi pomogli možda i najodgovornijim (i usput najslabije plaćenim) akterima u nečemu što nam svima, na ovaj ili onaj način, jako puno znači. Ali, osim što su stvari na početku postavili pogrešno, nogometni autoriteti dozvolili su da se korištenje VAR-a, koji je u posljednje dvije sezone postao standard, iz potencijalnog alata za rješavanje problema sa suđenjem u međuvremenu pretvori u izuzetno važan dio istog tog problema.

Iako se nogometne asocijacije na svim nivoima ne propuštaju pohvaliti manjim brojem pogrešaka — rijetko ga ustvari stavljajući u kontekst i uspoređujući s ranijim brojem sudačkih previda — nogomet ne djeluje kao da je mirniji, ali ni pravedniji nego što je bio. Štoviše, iako se na samom terenu smanjuje mogućnost konfrotacije sudaca i igrača, javnost jednakim žarom i dalje raspravlja o sudačkim odlukama, detaljno analizirajući sve odluke na koje je VAR imao ili mogao imati utjecaj.

Uostalom, najbolji primjer za to je HNL, koji je u prošla dva tjedna upravo kroz priču o upotrebi VAR-a generirao bijes navijača, trenera, klubova i same sudačke organizacije u najmanju ruku jednak onome u vremenu bez video tehnologije. I naravno da HNL nije nikakav izuzetak, ista situacija se događala i događa se i u UEFA-inim i FIFA-inim natjecanjima, kao i u gotovo svim natjecanjima u kojima se VAR koristi.

Usto, upitno je i koliko su sve odluke koje po teoriji jesu ispravne zapravo i pravedne.

Ni tu ne trebate ići pretjerano daleko, dovoljno je da bacite pogled na sinoćnji poništeni Tottenhamov pogodak protiv Liverpoola. U središtu je bio Heung-min Son, njegovu je petu jedna od kamera ulovila nekoliko centimetara iza linije koja je označavala vrh noge natrčavajućeg Trenta Alexander-Arnolda; prema pravilima igre bilo je to čisto zaleđe. Međutim, u praksi je to bio začetak akcije u kojoj je Son bio okrenut leđima golu od kojeg je udaljen 40-ak metara, dok je TAA jurio u prazan prostor i očigledno imao prednost. Akcija je trajala još osam sekundi i Son ju je nakon duplog pasa sa Harryjem Kaneom završio golom, ali njega je nakon detaljnog mjerenja i zumiranja poništila VAR soba.

I nitko joj ne može zamjeriti, pravila su takva, ali koliko je ustvari to sve bilo pravedno? Čak i ako zanemarimo nikakav utjecaj koji je na igru imala ta Sonova pozicija, kolika je vjerovatnost da je video sudac zaustavio snimak milimetarski točno u trenutku kada se lopta odvojila od noge Tanguya Ndombelea, koji je još bio u padu? Koliku bi razliku za Sona napravio jedan ili dva framea?

I naravno da bi bilo potpuno besmisleno ne prihvatiti ili pokušati obezvrijediti činjenicu da VAR zaista pomaže sucima i da dobar dio odluka koje preinače pridonosi većoj pravednosti samog nogometa, ali daleko je od toga da su stvari tu crne i bijele i da ih se može takvima prihvatiti. Uostalom, da je tako i da VAR ne izaziva dodatne kontroverze, ova reakcija na njega ili bilo koja od mnošta koje osvanu ne bi ni postojala, a nogometni svijet ne bi i pet godina poslije bio usred debate treba li nam VAR ili ne.

Ali je činjenica da takva debata postoji, i da oni koji su protiv — a ima ih dobar dio — i nakon pet godina imaju jako dobre argumente.

Nogometna pravila su jasna i kroz njih se bespogovorno daje do znanja što je ispravno, a što pogrešno. Međutim, činjenica je i to da je upravo ono što je nogomet napravilo tako popularnim i drugačijim njegova nesavršenost, pa, ako hoćete, i nepravednost. Nogomet se, u odnosu na druge sportove, igra na izuzetno velikom prostoru i relativno velikom brzinom; pokušavati ga razdijeliti na milimetre i dijeliće sekunde ne čini ga nužno pravednijim ni poštenijim, a sasvim siguno ne boljim, zanimljivijim i zabavnijim.

Nogomet nije igra koja se igra u kontroliranim i robotiziranim uvjetima, ona je improvizacija na koju najveći utjecaj imaju ljudski faktor i emocije. Međutim, i emocije su s upotrebom VAR-a na današnji način u najmanju ruku reducirane do te mjere da su sterilizirale još jednu važnu funkciju nogometa za one koji nisu isključivo konzumenti televizijske zabave, nego nogometni navijači koji pohode stadione. Navijači se danas ne vesele na isti način, ne rade to ni igrači, i to prisilno zaustavljanje eksplozije osjećaja da bismo saznali konačnu odluku zapravo je stvorilo umjetnu atmosferu i dodatno promijenilo percepciju same igre.

Jednostavno pitanje treba li nam VAR već odavno je potvrdno odgovoreno, ali je u međuvremenu i evoluiralo u jedno važnije, a to je: treba li nam VAR po ovoj cijeni?

Je li je ono pozitivno što nam donosi iz vikenda u vikend vrjednije od onoga negativnog, odnosno svega što nam VAR uzima iz vikenda u vikend?

Germain Tobar, student sa Sveučilišta Queensland u Australiji, sa svojim je mentorom Fabiom Costom izračunao da paradoks događaja ustvari ne postoji. Putovanje kroz vrijeme je teoretski moguće, ali čak i ako bismo tako izmijenili događaje, prema njihovoj teoriji baziranoj na modelu bilijarske kugle, uvijek bi se nešto ispriječilo da promijenimo budućnost i ona bi bila onakva kakvu smo je napustili.

Hoću reći, nije na našu bizarnu današnjicu utjecalo putovanje kroz vrijeme, nismo stvorili ni paralelnu dimenziju ni crvotočinu, stvari su onakve kakve trebaju biti, ali prema svemu sudeći imamo (nogometni) vremenski stroj, koristimo ga svakodnevno i koristimo ga pogrešno. Događaje pokušavamo promijeniti do te mjere da sami sebi kvarimo njihov doživljaj, onaj za koji smo shvatili da je esencija ove nogometne igre. I više gubimo nego što dobijamo.

Nogomet nije igra koju odlučuju milimetri i milisekunde i ne trebamo se tako ponašati prema njoj, pretvarajući je u sterilnog geometrijskog monstruma sve više lišenog emocija. Igra ima svoja pisana pravila i treba ih poštivati, ali treba poštivati i zdrav razum i nogometne specifičnosti i prilagoditi novo vrijeme njima. Izvorna ideja VAR-a je korisna, dobra i potrebna nogometu. I zato bi za početak najbolje bilo da joj se vratimo. Nije to nikakva tehnologija, nije to ni sustav, nije ni bezgrešni robot, to je samo još jedan nogometni sudac. On pred sobom ima snimku, a tražiti i očekivati od njega da će biti perfektan i nepogrešiv nije ni normalno, jer na kraju je opet ljudski faktor taj koji odlučuje i treba biti tako, jer nogomet ni za koga od sudionika nije savršen.

I zapravo je jednostavno. Sve što pomoćni video sudac, VAR, treba prepoznati su “jasne i očite pogreške” i “propuštene ozbiljne incidente” te pomoći glavnom sucu na terenu da donese vlastite odluke o njima. Uz minimalno uplitanje, maksimalna korist.