Većina od nekoliko stotina milijuna gledatelja vjerojatno je još jednom nervozno pogledavala na sat i odbrojavala vrijeme do kraja. Do tada je polako, ali sigurno iscurilo malo više od 85 minuta, i svi su samo čekali da prođe i tih zadnjih pet. Ni igrači na terenu nisu djelovali pretjerano zainteresirano; nakon što su u prvom poluvremenu postigli po pogodak, onda u drugom i jedni i drugi pogodili stativu, dvije su se momčadi povukle, vjerojatno plašeći se i razmišljajući o penalima koji su dolazili odmah iza 90. minute, one koji su ih trebali dijeliti na heroje i tragičare, pa bi tek s vremena na vrijeme, reda radi, raspalili poneki šut iz daljine.
Crveni su u teren vratili aut, više iz očaja nego smisla netko je ubacio u kazneni prostor, gdje je spremno glavom očistio stoper bijelih. Sudac se našao na putu i sagnuo, lopta je pala u prazan prostor, odskočila od mekanu travu i bijele uhvatila nespremne i iznenađene. Mohamed Magdy je natrčao, butinom je gurnuo ispred sebe, i instiktivno raspalio.
Na sekundu doslovno sve je stalo.
Dvadeset i jedan igrač na terenu, desetine ljudi na klupama, dječaci koji dodaju lopte, stotine onih koji su imali privilegij utakmicu gledati uživo, alžirski sudac, čitav Kairo, i čitav Egipat, stotine milijuna pred televizorima, na sekundu je sve stalo i gledalo loptu. Vratar je bio dobro postavljen, no bio je to jedan od onih skoro slučajnih, ali savršenih udaraca. Zahvatio je mješinu punom, digao je u parabolu i ona kao da je nekako dobila dodatno ubrzanje kada je počela padati. Savršen udarac, savršena brzina, savršena visina, savršena putanja. Sve je bilo kao izmjereno, sve je bilo savršeno.
Slavila je crvena polovica Egipta, jer ovo je za nju najvažnija pobjeda ikad
I sve je stalo, sve osim Mohameda, sve osim Afshe, kako mu tepaju navijači. Ovaj 24-godišnji veznjak koji igra prvu sezonu za klub odmah je znao što će se dogoditi i dao se u ludi trk. Lopta nije još ni dodirnula mrežu, još nije pošteno preletjela vratara, a njegov krik na ogromnom i praznom Cairo International Stadionu proparao je zrak. Bijeli su spustili glave, neki ostali kao zaleđeni, neki popadali na teren, dok su se crveni na hrpi radovali.
Bio je to najvažniji gol njihovih života. Najvažniji gol egipatskog, najvažniji gol afričkog klupskog nogometa. Odlučujući gol u meču stoljeća.
I jasno da vam na prvu sve ovo zvuči kao jeftina patetika, kao prenapuhana mitologija, kao još jedno podebljavanje slova kako bi se popunilo što više prostora. Nogomet i njegovo novinarstvo boluju od preuveličavanja, od pretvaranja običnog u nadnaravno, od iskorištavanja emocije do maksimuma. Ali zapravo je potpuno suprotno. Jer baš ništa napisano nije dovoljno dobro, nema riječi koje mogu opisati koliko je stvarna važnost tog trenutka, kolika je važnost ove obične nogometne utakmice za Kairo, za Egipat i afrički nogomet generalno.
Dvije stotine i trideset osam derbija do petka su za čitave 103 godine odigrali Al Ahly i Zamalek, i svaki je bio važan, jako važan, ali nikada niti jedan nije bio ni blizu ovoga. Prvi put u povijesti dva službeno najbolja afrička kluba svih vremena, dva najpopularnija, dva najtrofejnija, prvi put dva kluba koja dolaze iz iste zemlje, prvi put dva kluba iz istog grada, dva najveća rivala u povijesti afričkog sporta prvi put ikad su zaigrali međusobno u finalu najvažnijeg kontinentalnog klupskog natjecanja, CAF-ove Lige prvaka.
Rivalstvo Al Ahlyja i Zamaleka staro je koliko i egipatski nogomet i jednako je zanimljivo koliko i egipatska povijest i kultura i društvo generalno jesu. Kao i svuda, najjednostavniji je narativ po kojemu dva kluba predstavljaju dvije društvene klase, ali u ovom slučaju stvari su mnogo kompleksnije i uključuju povijesne, nacionalne, vjerske i političke razlike koje su oduvijek bile dijelom rivalstva, ali opet nikad nisu bile ključne za njega.
Većina povijesnih knjiga priču vraća do samih početaka.
Al Ahly, koji će kroz vrijeme postati najtrofeniji klub na svijetu, osnovan je u travnju 1907. kao klub studenata, ali njegova važnost na samom početku bila je puno veća. Bilo je to vrijeme kolonijalne vladavine Britanaca i Francuza koji su tražili svoj interes u Sueskom kanalu. Al Ahly je tako zamišljen kao svojevrsni otpor kolonijalizmu i bio je prvi sportski klub u kojem su članovi isključivo mogli biti Egipćani, a samo ime u prijevodu bi značilo “Nacionalni”. S druge strane, četiri godine kasnije belgijski odvjetnik George Marzbach Bey osnovao je klub koji se prvo zvao Qasr El Nil, a onda Cairo International Sports Club (CISC), odnosno na arapskom Mokhtalat, što bi se dalo prevesti kao “Mješani”, i u kojem su bili dobrodošli svi.
Iako je u prvom međusobnom prijateljskom susretu odigranom u veljači 1917. za Mokhtalat nastupio tek jedan stranac, bio je to početak podjele Kaira na ‘naše’ i ‘njihove’. Bijeli će u nekoliko navrata mijenjati ime — zvali su se po kralju Faruku, da bi nakon revolucije 1952. preuzeli današnje ime Zamalek — i to će biti jedan od razloga da ih se, osim nedovoljno velikim patriotima, smatra i klubom bliskom vladajućim strukturama i buržoaziji. Oko njega se sredinom prošlog stoljeća počela okupljati srednja klasa, ali i liberalni političari, književnici i pjesnici, dok je Al Ahly čitavo vrijeme čvrsto držao status narodnog kluba.
Međutim, iako narativ donekle jest točan, najveći broj navijača jednog i drugog kluba zapravo nije imao nikakve veze s njihovom ranom klasnom ili kulturološkom podjelom. Ipak jest činjenica da je podjela na Ahlawy i Zamalkawy jedna od najvažnijih dihotomija modernog Egipta — za svakoga stoji pitanje je li musliman ili kršćanin, u novije vrijeme li je za Muslimansko bratstvo ili podržava Abdela Fattaha el-Sisija, ali je najvažnije ono je li crveni ili bijeli.
U međuvremenu su dvije momčadi iz Kaira postale najuspješniji egipatski, a potom i afrički klubovi.
Al Ahly je prvu titulu prvaka osvojio još 1949. Do ove godine skupio ih je ukupno 42, na što je dodao i 36 nacionalnih kupova, te — do petka — osam titula afričkog prvaka. S druge strane Zamalek je prvak bio 12 puta, posljednji put 2015., dok je kup osvajao 27 puta, a Ligu prvaka pet puta. Samo je još pet klubova osvajalo titulu egipatskog prvaka, pa je zapravo tamošnji nogomet već desetljećima duopol crvenih i bijelih. Jednom plemenu, bez obzira na ostale klubove, morate pripadati, a broj navijača dvaju klubova u Egiptu i općenito arapskom svijetu navodno prelazi desetine milijuna, pa otud činjenica da su međusobne derbije još 1950-ih morali suditi strani suci.
Navijači obaju klubova na početku Arapskog proljeća i Egipatske revolucije 2011. bili su na istoj strani u sukobima sa pristašama tadašnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka, policijom i vojskom na trgu Tahrir, ali su kod nove vlasti — i one prije i one poslije puča 2013. — smatrani za potencijalne neprijatelje s kojima se treba obračunati. Događanja u Port Saidu, gdje je 2012. u neredima ubijeno 72 Al Ahlyjevih navijača, odnosno u Kairu 2015. u stampedu i sukobima s policijom stradalo 20 Zamalekovih, ipak nikad nisu bitno smanjila međusobnu netrepeljivost.
Derbiji su tako od samog početka ispunjeni mržnjom — kako na tribinama i ulicama, tako i na terenu. U nekoliko navrata, pogotovo 1970-ih, utakmice su prekidane i nisu nastavljene, a vrhunac je bila sezona 1971./72. kada je nakon tučnjave igrača i nereda navijača na derbiju egipatski nogometni savez odlučio otkazati ostatak sezone. Utakmice su često završavale općim tučnjavama, međusobnim optužbama, a navijački neredi u kojima su nerijetke bile i ljudske žrtve natjerali su čelnike lige da prvo sve derbije premjeste na neutralni teren — nitko nije mogao biti domaćin na svom stadionu — a onda i da potpuno zabrane igranje utakmica u Kairu pred publikom.
Igranje pred praznim tribinama za klubove koji su bez problema punili najveći stadion u Kairu kapaciteta 100.000 gledatelja tako je još mnogo prije pandemije bilo potpuno normalna stvar. Nekoliko utakmica na neutralnom terenu igrano je pred navijačima, poput utakmica Super kupa u Abu Dhabiju i Aleksandriji, ali Cairo International Stadium već je godinama prazan i takva situacija pred meč stoljeća nije više nikome bila neobična.
No, običaj međusobnih sukoba dva kluba nije nestao ni u vrijeme pandemije — derbi koji je trebao biti odigran u veljači u okviru prošle sezone je otkazan. Navodno je Zamalekova momčad zaglavila u prometnoj gužvi i nije stigla na vrijeme za početni udarac, a pobjedu je savez — za koji treba reći da je kontrolu nad njim preuzela FIFA koja je, kao bosanskom prije devet godina, nametnula odbor za normalizaciju — dodijelio Al Ahlyju i izazvao Zamalekov bijes.
To je bio samo motiv više, ali takvih nikome nije nedostajalo. Nakon što je Zamalek izbacio pobjednika dvaju zadnjih izdanja Lige prvaka — Esperance de Tunis, te potom i Raju iz Casablance — a Al Ahly preskočio južnoafrički Mamelodi Sundowns i Wydad iz Casablance, bilo je jasno da nas 27. studenog čeka najveća utakmica u povijesti afričkog nogometa, kojoj je uz sve to domaćin silom prilika, jer kamerunska Douala je odustala od domaćinstva, baš Kairo.
Koronavirus je Zamalekova portugalskog trenera Jaimea Pacheca ostavio bez trojice standardnih igrača, dok je Al Ahly ostao bez dvojice. Crveni vragovi jesu prvi poveli, i promašili zicer na 1-1, ali Zamalek je većim dijelom utakmice bio bolja momčad. Ipak, južnoafrički trener Pitso Mosimane, koji je u rujnu preuzeo momčad, na kraju je slavio postavši tek treći trener u povijesti koji je afrički naslov osvojio s dva različita kluba (prethodni 2016. sa Sundownsima). Slavio je i Mohamed Magdy Afsha, kojemu je ovo bio tek peti gol za Al Ahly, ali najvažniji u karijeri.
Mnogo važnije od svega toga, slavila je crvena polovica Egipta, jer ovo je za nju najvažnija pobjeda ikad. Pobjeda kojom je osvojila rekordnu devetu titulu kontinentalnog prvaka, svoj ukupno 139. trofej od osnivanja kluba. Pobjeda kojom je potvrdila da je Al Ahly najtrofejniji, najuspješniji i najbolji afrički klub svih vremena. Pobjeda kao završni i najsnažniji udarac za najvećeg i najomraženijeg rivala i njegove navijače. Ravno u mošnje, na najvećoj sceni, bolje od toga ne može.
