Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

TSS i realni svijet

Tino-Sven Sušić u potrazi je za novom, trećom prilikom

Bez obzira koliko je netko dobar individualac, za uspjeh u momčadskom sportu presudna je kvaliteta njegova tima.

U modernom nogometu značenje takve teorije dobilo je i malo širi smisao, po kojem to ustvari znači da pojedinac u ovom poslu više ne može uspjeti ne samo bez pomoći suigrača ili struke, nego i bez vlastitog tima ljudi koji se na pravi način brinu o njegovoj karijeri. Kada čitav život posvetite udaranju napuhanog mjehura obloženog kožom, za uspjeh ključno nije samo vaše znanje i umijeće na terenu, nego i sposobnost prepoznavanja pravog savjeta i pravog trenutka za učiniti neki važan životni korak.

I sasvim je logično da se najviše vjeruje vlastitoj obitelji i prijateljima i da mnogi biraju okružiti se isključivo najbližima, smatrajući da jedino oni neće gledati svoju korist i da će željeti samo najbolje. Međutim, takva situacija gotovo u pravilu znači i da se okružite ljudima čiji je dojam subjektivan i koji vam – ako i samo zato da vas ne bi povrijedili – crtaju pogrešnu sliku o svijetu oko vas. Sliku koja nije realna i koja vam veže oči i prikriva sve rupe na putu kojim hodate.

Uzmite primjer Tina-Svena Sušića.

Ne postoji nitko tko može ustvrditi da ovaj dečko nije izuzetno talentiran nogometaš. Uostalom, po onoj da jabuka ne pada daleko od stabla, nije ni moglo biti drugačije. Njegov otac Sead bio je, kažu stariji, izvanserijski talent, kojeg je samo činjenica da je provinciju zamijenio za svijetla velikog grada koštala velike karijere. Sead je imao sve – dar, znanje, kvalitetu i volju – ali nije imao nekoga tko će ga usmjeriti na pravi put i udijeliti mu pravi savjet. Zato je imao mlađeg brata koji je znao učiti na njegovim greškama. Safet Sušić je Zavidoviće umjesto Beogradom zamijenio Sarajevom, a ondje je postao igračka legenda; jedan je od najboljih koji je ikada igrao na ovim prostorima, a – za razliku od brata – svoj je talent pretvorio u trofeje i novac, igrajući i za reprezentaciju Jugoslavije i nakon Sarajeva za PSG.

Tino-Sven je, malo od tate a malo od strica, naslijedio stil i viziju i filozofiju; mladić je to koji ima nogometni vic, koji prirodno zna i voli loptu i kojeg je, kada je na svom vrhuncu, zaista užitak gledati. I jasno da je priroda bila ključna, ali ništa to ne bi bilo moguće da on sam nije bio i veliki radnik. S talentom se rodite, ali ga brusite pretrčanim kilometrima i prolivenim znojem, i nije da je Tino-Sven kao dječak bio privilegiran svojim prezimenom. Obitelj je završila u Belgiji, a ondje je i dalje bio stranac i netko tko je morao raditi i više i bolje da bi dobio priliku – oprobao se u Genku i Standardu, igrao i za mlade selekcije ove zemlje, ali kada je trebalo prelomiti, kada je trebalo talent pretvoriti u profesionalizam, negdje je nešto zapelo.

I nije bilo nimalo lako izboriti se za drugu šansu. Kod kuće se pisalo o “trećem Sušiću”, tata i stric su ga uvjeravali da ima ono nešto, ali ništa to ne znači ako nemaš minuta i ako nemaš loptu. Ako nemaš pozornicu. Nju je Tino-Sven sam skovao u Splitu; nije sad važna priča kako je dospio na Poljud, negdje je vjetar morao puhnuti i u njegova leđa, svakome mora puhnuti na ovaj ili onaj način. Važno je da je on taj vjetar s vremenom iskoristio, da je – iako je trebalo i previše vremena – na kraju pokazao da je igrač vrijedan gledanja i povjerenja. I imao je u bijelom dresu i svojih uspona i padova, i dobrih i loših dana, i majstorija i gluposti, ali pod crtom je na kraju pisalo da vrijedi.

On je i dalje i dovoljno mlad i dovoljno talentiran da uspije, ali zato će konačno morati skinuti one ružičaste naočale i otkriti realni svijet oko sebe

Četiri i pol godine u Hajduku, 142 utakmice, 30 golova, 26 asistencija, jedan trofej, povremeno i kapetanska vrpca, Žuta majica i brojke koje su mu na kraju dale za pravo da se nazove najboljim igračem Hrvatske nogometne lige. Transfer vrijedan dva milijuna eura, povratak u Belgiju. Sasvim solidno.

No, njegova je karijera, barem zasad, ipak obilježena pogrešnim potezima i pogrešnim savjetima i pogrešnim koracima. I to ne isključivo njegovim. Obitelj sportašu često nabije te ružičaste naočale koje i sama nosi. I misli da mu želi dobro, da mu pomaže, da mu pravi život boljim i lakšim, a ustvari radi upravo suprotno.

Napravio je to prije svega njegov stric. U ožujku 2014., šest mjeseci nakon što je Tino-Sven poručio kako ne želi igrati za Hrvatsku ili Belgiju (nije da ga je itko zvao?) i isto toliko nakon što je BiH osigurala plasman na svoje prvo veliko natjecanje u povijesti, Safet mu je dao priliku da debitira za reprezentaciju Bosne i Hercegovine i napravio dotad najgluplji potez svoje i karijere svog nećaka. Dao mu je Safet 70-ak minuta u prijateljskoj utakmici protiv Egipta i na leđa mu stavio ogroman pritisak koji ovom sitnom dečkiću nije trebao.

Tino-Sven je preko noći postao bosanski nogometni sinonim za razmaženo derište kojeg se, kako smo na Balkanu navikli, gura. On sam bio je ustvari ni kriv ni dužan – tko bi odbio nastup za reprezentaciju domovine i igranje na Svjetskom prvenstvu? – ali njegov stric nije bio dovoljno inteligentan da shvati kako nećaku radi protuuslugu. Umjesto da ga kao dječaka skriva od roditelja i šopa slatkišima, Safet je pričekao 20 godina i budućnost mu uništavao kao već gotovo razvijenom nogometašu.

Problem je bio u činjenici da Tino-Sven u tom trenutku realno nije imao mjesta u nacionalnom timu; ne u momčadi već natrpanoj sličnim, ali puno boljim veznjacima u Miralemu Pjaniću, Zvjezdanu Misimoviću ili Harisu Medunjaninu. Štoviše, nije u to vrijeme bio siguran ni u mediokritetskoj Hajdukovoj momčadi.

To što ga je Safet pokušao prodati pod zadnjeg veznog u vrijeme kada BiH nije imala profil igrača potrebnog za tu poziciju imalo bi smisla da ga je barem u jednoj utakmici isprobao kao zadnjeg veznog. Onda ga je još uvrstio na popis za Brazil, šeretski prokomentiravši kako je to uradio jer “ima dobro prezime”, kao da Tinu već nije dovoljno iskopao rupetinu u koju ga je gurao. Uslijedilo je besmisleno uvođenje na teren u vjerojatno taktički najlošije pripremljenoj ozbiljnoj utakmici u povijesti nogometa – onoj protiv Nigerije – i potpuno nesuvislo građenje momčadi oko Tina-Svena u najgorem porazu BiH u povijesti – onom protiv Cipra – i Safet Sušić je sramotno svog vlastitog nećaka, opet ni krivog ni dužnog, za sva vremena obilježio kao jednu od najtragičnijih i najomraženijih ličnosti ikada u toj reprezentaciji.

I opet, Tino-Sven Sušić se nekako nosio sa svim tim. Nije mu moglo biti lako, pola gladne i siromašne zemlje ga je smatralo privilegiranim i povlaštenim tatinim sinom, amidžićem kojem je poklonjeno mjesto u nacionalnoj svetinji, ali on je iz onog što se nudilo izvlačio najbolje. Igrao je realno i iznad svojih mogućnosti, odigrao neke solidne utakmice i profilirao se u igrača vrijednog poziva među 25, koji je možda i od Meše Baždarevića u pojedinim trenucima mogao dobiti i pokoji minut više.

Ali ljudi oko njega i dalje su bili slijepi i gluhi.

Iskreno, ne želim ulaziti u priču tko mu je agent i koliko njegov otac zaista ima veze s tim, nije me ni briga, ali tko god se brinuo o njegovoj karijeri teško da se može svrstati među najbistrije nogometne radnike. Transfer u Hajduk bio je odličan posao, HNL je spora liga koja mu je odgovarala i u kojoj se mogao istaknuti, ali sve što se dogodilo u međuvremenu maksimalno je opteretilo Tina Svena. To da agenti dižu cijene igračima lažnim glasinama nije nikakva tajna, ali grdno se prevario onaj tko je umislio da će tako dignuti profil i cijenu Sušiću. Navodno je u zimu 2015. najozbiljnija bila ponuda Intera iz Milana, navodno je sve bilo završeno, navodno je Roberto Mancini silno želio Sušića. Njegov (opet) navodni agent Sabatino Durante tada je za Slobodnu Dalmaciju rekao i ovo:

„Što se nas tiče, želimo dovršiti posao s Interom. Chelsea i Arsenal bili su zainteresirani, tu su i ponude Bordeauxa i Seville, čak se i Tottenham raspitivao kod nas preko svog menadžera Talijana Franca Baldinija, ali ispoštovat ćemo Tinovu želju i samo Inter dolazi u obzir.“

Inter, Chelsea, Arsenal. Bordeaux i Sevilla. Čak i Tottenham. A brzo guglanje kaže i Stoke, West Ham, Leicester, Aston Villa, Newcastle, Swansea. Samo u Engleskoj. Pa još Napoli, Milan, Lazio, Bologna, Atalanta i Verona. I Fenerbahçe, Antalyaspor, Basel, Celtic, Standard, Anderlecht i Monaco. I tko zna tko još, nije mi se više dalo. Svi oni, sve njihove ponude, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, odbijeni. Navodno. Da bi na kraju završio u Genku.

Malčice pretjerano, priznati ćete.

I nisu samo ove priče i propast transfera u Inter, zbog kojeg je uslijedio katastrofalni pad forme koji ga je mogao koštati i mjesta u Hajduku, bile razlog stvaranja nerealne slike o Tinu-Svenu Sušiću. Njegove performanse i prošle sezone, u kojoj je statistički (InStat) bio najbolji igrač HNL-a, također su ovom crtežu dali svjetlije boje nego što su mu trebale. Sušić jest igrao jako dobro, ali je i to što je slabašni Hajduk gradio igru oko njega bio jedan od razloga nabildane statistike. Golim je okom zato bilo vidljivo da će za kompetitivnost na višoj razini, premda bila i samo belgijska, Sušić trebati mnogo više pokretljivosti bez lopte i mnogo bolju igru u defenzivi, više trke i brzine, te se prilagoditi transformaciji iz najvažnijeg igrača slabe ekipe u onog koji se tek bori za mjesto u boljoj.

S 25 godina ipak se nije lako nositi s pričom o vrhunskom i najboljem, onom za kojeg se otimaju Chelsea i Arsenal i kojeg silno žele Inter i Milan. Nije lako s konja na magarca, iz glavne uloge u još jednu sporednu; ne kad ti svi govore da si vrhunski, a nisi. Tino je u Genku odigrao 15 ligaških utakmica, startao tek 10 puta, u kupu je skupio još četiri nastupa (jedan start), u Europi jedan više (četiri starta). Zabio je jedan gol, posljednji put na terenu je bio u veljači, mučio se i s ozljedom, ali više s odnosom i povjerenjem kojeg nije imao novi trener Albert Stuivenberg. Klub je prije nekoliko dana potvrdio kako trener više ne računa na Sušića i kako su njegovi agenti u potrazi za novom destinacijom.

Tino-Sven Sušić u potrazi je za novom, trećom prilikom – onom da spasi karijeru koju su mu obitelj i pogrešni potezi ljudi oko njega gotovo uništili. On je i dalje i dovoljno mlad i dovoljno talentiran da uspije, ali zato će konačno morati skinuti one ružičaste naočale, pogledati se u ogledalo i otkriti realni svijet oko sebe. Svijet u kojem još uvijek nije onakav kakvim ga predstavljaju.