Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Tvornica talenta

Napokon jedna pozitivna sportska priča iz BiH

Rijetki su sportski kolektivi u Bosni i Hercegovini koji bi se mogli nazvati posebno uspješnima, ali one koje smatramo takvima — nije pravilo, ali u praksi je tako — možemo podijeliti u dvije skupine.

U jednu, onu malu ali važniju, spadaju klubovi koji imaju otvorenu političku podršku. Ova zemlja je ustrojena tako da su političari ljudi koji njome vedre i oblače u apsolutno svakom segmentu društva. Kao i svugdje, i u BiH političari jesu obična skupina uhljeba koji najviše uzimaju od društva, a najmanje mu pridonose. Međutim, Bosna i Hercegovina je i po tom segmentu specifična i teško objašnjiva.

Naime, ondje su političari vješto iskoristili kompleksni sustav po kojem država funkcionira i teške rane koje je na narodima koji u njoj žive ostavio ustvari nikad završeni rat. Oni su ti koji održavaju besmislenost sustava i organizacije zemlje, svjesni da je to jedini način da imaju apsolutnu kontrolu kakvu imaju danas. Političari su u Bosni i Hercegovini u posljednjih 25 godina uspjeli stvoriti posebnu društvenu klasu, malu skupinu ljudi podijeljenu u tri nacionalna tabora u kojoj svatko maksimalno iskorištava svoje, stvarajući umjetne krize i održavajući atmosferu straha i mržnje, svjesni da u suprotnom ne bi imali mogućnost kakvu imaju danas. Mogućnost da imaju ogromno materijalno bogatstvo i neograničenu moć.

I sasvim je logično da politika ima i ogromni utjecaj na sport.

Trijumf nad bogatom, boljom i politički moćnom Igokeom za prvi trofej ikad lijep je ukras, ali pravi rezultat ove priče tek treba doći

Negdje je to tako naprosto zato jer lokalne kabadahije ipak vole sport i ponosne su na činjenicu da mogu pomoći sebi najbližim klubovima. Negdje su to klasični politički projekti koji, osim što ljudima ostavljaju lažni dojam normalnog života, te klubove pretvaraju u jednako lažni nacionalni interes — dakako, samo raspirujući onu atmosferu straha i mržnje, odnosno dodatnih podjela na ‘naše’ i ‘njihove’.

Negdje je ta politička podrška i nužna kako bi donosila glasove i održavala neke od njih na vlasti. I naravno, ta se podrška ne ogleda u pričama, nego u konkretnoj financijskoj pomoći — najvećim državnim/entitetskim/županijskim kompanijama upravljaju, dakako, politički kadrovi. Ni većina najuspješnijih privatnih kompanija nije imuna na ogromni utjecaj političkih moćnika, pa su i oni na jednak način uključeni u pojedine klubove, kojima se onda nije teško izdignuti iznad konkurencije i dominirati. Sve dok neko ne zatvori pipu.

Druga skupina klubova je mnogo veća i na prvu je mnogo manje važna, ali ustvari je ključna. U nju spadaju mali klubovi koje vode entuzijastični pojedinci ili jako male skupine ljudi koji — ponekad opet prilagođavajući se političkoj situaciji naprosto zato jer su na to natjerani — ulažu svoje vrijeme, energiju i najčešće novac, pokušavajući barem napraviti privid razvijanja sporta i njegova duha u Bosni i Hercegovini. Takvi klubovi rade najčešće u katastrofalnim uvjetima, boreći se s vjetrenjačama i često završavaju na marginama, nemoćni da se izdignu iznad blata u koje se pretvorilo društvo.

Međutim, i među takvima ima izuzetaka.

Prošlog vikenda Sarajevo je bilo domaćin završnice bosanskohercegovačkog košarkaškog kupa. Ovo natjecanje igra se po nekakvom segregacijskom sustavu koji smrdi na fašizam i njemu se klubovi silom prilika okupljaju u nacionalističke torove — čisto da bi održavali bespotrebnu administraciju podijeljenih ‘saveza’; završava se turnirom na kojemu sudjeluju četiri ekipe i koje nosi naziv košarkaške legende Mirze Delibašića. Ove sezone do njega su došli Igokea — branitelj titule, pobjednik posljednjih pet izdanja kupa i sudionik ABA lige — zatim HKK Široki Brijeg kao legitimni predstavnik jednog naroda, trebinjski Leotar kao predstavnik drugog i pobjednik “sistema A”, što god to značilo, a ustvari valjda neslužbeni predstavnik trećeg naroda: KK Spars Realway.

Spars je u dvorani na Grbavici bio i domaćin ovog turnira. Nakon što su u polufinalu izbacili Leotar, Sarajlije su u finalu iznenadile Igokeu i slavile 93:85, ušavši tako u povijest. To je, naime, prvi trofej u povijesti ovog mladog kluba, ali i pokazatelj da sarajevska košarka ipak nije mrtva. I da je održavaju entuzijasti. OKK Spars Realway zapravo je jedan od najboljih primjera da i ovi drugi, klubovi koji funkcioniraju na ideji i entuzijazmu, ipak mogu ostvariti rezultat, iako to prečesto djeluje kao borba s vjetrenjačama.

Priča o klubu počinje otprilike u isto vrijeme kada je djelovalo da je sarajevska košarka na svom poslijeratnom vrhuncu. Bosna je u to vrijeme bila solidan regionalni ligaš, ugurala se i u svoj prvi play-off, Skenderija je bila puna i punija iz subote u subotu, a nedugo nakon toga i domaćin završnog turnira. No, za razliku od nahajpane Bosne, koja je — što je, da se razumijemo, bilo i sasvim logično — svoje zvijezde dovodila s različitih strana i plaćala ih skupo, Sparsova je priča bila dijametralno suprotna. Sve je krenulo kao još jedna klasična škola košarke, pokušavajući na jedno mjesto koncentrirati talent kojeg u tamošnjoj košarci zaista ima.

Nihad Selimović travnički je biznismen koji se nakon kratke košarkaške karijere posvetio, između ostalog, i radu u klubovima. No, nakon što nije uspio svoje ideje provesti u nekim drugima, odlučio je osnovati svoj klub. Nazvao ga je Spars — iako ga se automatski povezuje s franšizom iz San Antonija koja je u to vrijeme bila i najbolja NBA momčad, ovo je ustvari akronim koji predstavlja sport, aktivnost, radost i Sarajevo. Selimović je oko sebe okupio ekipu ljudi i zajedno su započeli projekt za koji su bili svjesni da će mu trebati najmanje dva do tri olimpijska ciklusa kako bi dao prve konkretne rezultate.

Za početak je klub imao samo 20-ak polaznika i formirao tek pionirsku selekciju, da bi uskoro stvorio i kadetsku, a za dvije godine i juniorsku momčad. U većini selekcija igrali su dječaci i dvije godine mlađi, kako bi stekli potrebno iskustvo, što im je s vremenom donijelo i dominaciju u svojim starosnim kategorijama. Spars se brzo prometnuo u klub koji se drži principa prema kojemu je na prvom mjestu poligon za razvoj mladih igrača, i to po cijenu rezultata.

Međutim, u klubu vjerojatno ni sami nisu očekivali rezultate kakvi su počeli dolaziti u omladinskim kategorijama. Spars je dominirao u svim uzrastima, a njegove su momčadi pozivane na turnire Eurolige gdje su također igrale na vrhunskom nivou.

S druge strane grada, sarajevska košarka je strmoglavo jurila prema raspadanju.

Nekadašnji europski prvak Bosna pogubila se u vlastitim prevelikim ambicijama i priča koja je bila na staklenim nogama lako se počela rušiti. Bosna je brzo nestala s regionalne scene, ali jednako brzo je izgubila i bilo kakvu kompetitivnost na domaćoj razini. Široki je također ostao bez pogonskog goriva u sponzorima i politici, pa je glavnu riječ na košarkaškoj karti preuzela aleksandrovačka Igokea, privatni projekt najmoćnijeg srpskog političara u BiH, Milorada Dodika. No, Bosnin sunovrat nije stao na periferiji domaće lige — užasno vođen klub se doslovno ugasio i samo je nekakvom fuzijom spašeno ime koje i danas lebdi ni na nebu ni na zemlji.

Sparsu se tako otvorio put za preuzimanje uloge najozbiljnijeg sarajevskog košarkaškog kolektiva. No, nije to imalo nikakve veze sa slučajnošću ili jednom dobrom generacijom. Sustav koji su postavili Selimović i suradnici konstantno je davao rezultate, usprkos činjenici da su i dalje izbjegavali dovođenja skupih pojačanja i držali se mantre o razvoju igrača iz vlastitog omladinskog pogona. Logično, nakon omladinskih kategorija stvorena je i seniorska momčad koja je prvo dohvatila najjači rang natjecanja, a onda dobila priliku i nastupati u ABA 2 ligi, gdje je prošle sezone igrala i polufinale. Dohvatila je i finale domaćeg prvenstva i u njemu izgubila od Širokog, ali i još jednom potvrdila da sustav, takav kakav jest, funkcionira.

Ova sezona je za Sparse, usprkos prvom osvojenom trofeju, rezultatski lošija nego prošla. Međutim, upravo zbog koncepta na kojem počiva klub, to za njih ne znači puno. Ne znači prvenstveno zbog činjenice da momčad i dalje čine većinom igrači iz vlastitog pogona, koji je u posljednjih 15 godina dao neke od najvećih talenata, mnogobrojne reprezentativce BiH, ali i reprezentativce Srbije i Slovenije. Jasno, takav koncept se ispostavio i kao dobar poslovni potez osnivača kluba, koji im jest ili hoće donijeti i zaradu, ali u tome nema apsolutno ničeg lošeg, ne kada ulažete svoj novac. I kada ste spremni istrpjeti mlade igrače kako bi dodatno napredovali, ako treba i nauštrb rezultata.

Ova 2020. je, dakle, povijesna godina za Spars, ali ne zato što je osvojio svoj prvi seniorski trofej, zato što je doveo publiku na tribine i napunio dvoranu ili zato što je oživio sarajevsku košarku. Sam pojam rezultata za ovaj klub ima drugačije značenje i vezan je prije svega za razvoj košarkaša, a tek onda sve ostalo. I zato ova godina jest povijesna za Spars, jer je klub sustavno i planirano ušao u novi ciklus i obogatio svoj projekt, udruživši se s najvećom školom košarke u gradu kako bi zajedno postali OKK Spars Realway — najmasovniji košarkaški klub u zemlji i jedan od najmasovnijih u regiji s više od 1.300 aktivnih igrača u svim kategorijama.

Tvornica talenta je tako proširena, nova traka postavljena, a već uspješni sustav koji i dalje počiva na izvornoj i čistoj košarkaškoj ideji je nadograđen. Trijumf nad bogatom, boljom i politički moćnom Igokeom za prvi trofej ikad lijep je ukras, ali pravi rezultat ove priče tek treba doći.