Bosna i Hercegovina je u utorak upisala i svoj treći uzastopni poraz u kvalifikacijama. Nakon Slovačke u Bratislavi i Portugala u Lisabonu, bolji je u Zenici bio Luksemburg. I zapravo jedino stvarno šokantno u tom porazu bilo je stanje šoka u kojem se našla nacija nakon što su Luksemburžani postigli svoj drugi gol.
Donekle to jest logično, jer jasno je da su porazi od ekipa koje si do jučer tamburao s pola snage uvijek ti koji legnu kao šamarčina, svojevrsni hladni tuš. Ali on je namijenjen samo onima koji su, svjesno ili nesvjesno, odlučili prespavati posljednjih osam godina nogometa u BiH. Jer nije ovo što se dogodilo ništa novo ni suštinski drugačije od, recimo, poraza od Cipra nakon povratka iz Brazila, koji se, čisto da se podsjetimo, dogodio 2014. Nema se što novo reći i tekst bi mogao završiti ovdje, istom rečenicom kojom će završiti i malo kasnije i istom kojom se završavalo mnogo puta ranije. Nogomet u BiH vode nogometno neinteligentni i nesposobni ljudi koji su od saveza napravili zatvorenu privatnu organizaciju i to je razlog svemu ovome što se događa, u domaćim ligama i svim reprezentativnim selekcijama. I to je to.
Nema pretjeranog smisla pričati o selektoru, jer nije problem kako se on zove i tko je, dok god se bira tako kako se bira i dok god ljudi koji su ga izabrali — kao i sve one prije njega — ne snose odgovornost. Doduše, istina je da je Savez ranije imao drugog diktatora s malo drugačijim interesima, ali puč kojim je taj svrgnut nije donio suštinski ništa novo, jer stari poltroni samo su postali poltroni nekome drugome.
Ima li smisla uopće pričati o ovoj utakmici? Sve stane u par kratkih rečenica.
Kako ne postoje preuzimanje odgovornosti, znanje ili obraz u porazima, tako ne postoje ni u pobjedama. Svejedno je tko je selektor, tko su igrači i tko je suparnik
Luksemburg je u Zenicu došao s problemima, ali spreman za nogomet koji BiH igra od Kalamate 1996., i koji je za 27 godina doživio tek kozmetičke promjene, ovisno o selektoru kojeg je u tom trenutku imao. Spori je to, bezidejni, starinski nogomet koji je potpuno izvan svog vremena, izvan konteksta suvremenog nogometa. I za koji se, kad ste Cipar, Armenija, Kazahstan ili Luksemburg, lako pripremiti. Gosti su se postavili tako da se prije svega obrane, da uguše ionako nekreativni vezni red BiH, i da kazne domaćina na brzu tranziciju i dobro isplanirane senkvence presinga.
Pogledajte još jednom prvi gol nakon pogreške Adriana Leona Barišića, koji je ostao tragičar — u trenutku kada mu Siniša Saničanin šalje pas u šesnaestarac, dvojica najbližih veznjaka su okrenuti leđima, druga dvojica stoje gotovo na polovici terena, potpuno odsječena od svega. I to je ukratko ilustracija nogometa koji BiH igra i koji je Luksemburg pobijedio.
Naravno, nakon ovakvih poraza pokrene se i lavina komentara — koju je, uostalom, potaknuo i selektor Faruk Hadžibegić, rekavši da “sa Spačekom ne može osvojiti Formulu 1” — u kojima nam se, eto, pokušava objasniti da se pita ne može napraviti od fekalija i da se, eto, jednostavno moramo pomiriti da nismo dovoljno dobri. Obično su to isti ljudi koji će nakon osvajanja skupine Lige nacija ili dobrih igara protiv Francuske, Italije ili Portugala držati predavanja o bezuvjetnoj podršci i tome kako su zapravo neprijatelji reprezentacije oni koji je sputavaju. A sputavaju je zapravo oni, besramno zatvarajući oči pred pravim problemima, pravim razlozima, pravim uzrocima i spinajući priču na selektora, tko god on bio, ili na igrače.
Bitko od njih ne zaslužuje poštedu. Način na koji su odigrali ovu utakmicu, doslovno se skrivajući od lopte i bježeći od odgovornosti, sramotan je i ispod imena svakog od njih trebala bi stajati fusnota u kojoj bi pisalo da su sudjelovali u ovome.
Hadžibegić je, s druge strane, samo potvrdio ono što se ponavljalo nakon što je nenadano iskočio kao kandidat: da je kapacitetom daleko ispod potreba jednog ovakvog tima. Pogotovo u situaciji kada je na klupi sjedio trener koji se vratio iz ‘mrtvih’ i koliko-toliko digao ekipu. Ne vjerujem da bi stvari bile mnogo drugačije i da je taj selektor ostao, ali bi bar bile logičnije, smislenije i bolje argumentirane od postavljanja staromodnog veterana na čelo staomodne reprezentacije.
Što nas opet vraća na priču o odgovornosti.
Ne znam kako to da postavimo jednostavnije — nije se Ivajlo Petev sam postavio na kaotičan način, baš kao što nije sam ni otišao na isti takav način. Nije se Hadžibegić sam proglasio za selektora, isto kao što neće sam otići. Postoje neki vice, neki beusi, neki durići, neki misimovići i silni klimači glavama i skupi savjetnici koji su donijeli sve te odluke, ali za njih neće odgovarati. A neće, između ostalog, i zato jer ćemo mi opet površno razglabati o tome je li bolji Ivajlo, Faruk, Kurta ili Murta, potpuno ignorirajući stvarni problem. Dok nam za koji dan ne bace neka dva nova imena, neke male kosti da se bijemo i glođemo oko njih.
I najbizarnije od svega je da su ovo činjenice koje se neće promijeniti. I da BiH sutra za selektora dobije nekog novog Grunfa i da izgubi sve utakmice do kraja, i da se oproste najbolji igrači, i da klubovi prekidaju utakmice i napuštaju ligu, i da vladaju opći kaos i anarhija, ništa se neće promijeniti. Ništa se neće promijeniti.
Jer, da, sve to već dogodilo i događa se i svejedno se ništa ne mijenja. Struktura je takva da se ne može srušiti, struktura je takva da na vrhu nje može stajati neki kabadahija u prevelikom skupom odijelu i, kako se to lijepo kaže u našem narodu, mokriti po nevažnima. Ali isto tako i da BiH sutra igrom slučaja dobije nekog dobrog trenera i da igrom slučaja dobije sve utakmice do kraja, plasira se u Njemačku i ondje napravi čudo, poanta je da bi sve bilo potpuno isto i sve bi to bilo plod slučajnosti. Jer kako ne postoje preuzimanje odgovornosti, znanje ili obraz u porazima, tako ne postoje ni u pobjedama, bez obzira na to što je ta slika ljepša.
I dok god je tako svejedno je kako se zove selektor, tko su igrači i tko je suparnik. Nema se što novo reći. Jer nogomet u BiH vode ljudi koji ga ne poznaju i čiji su prioriteti i interesi drugačiji. I zato je tu gdje jest.
