Kada je u kasnom kolovozu 2015. Malmö FF na svojoj Swedbank Areni okrenuo jedan gol zaostatka iz Glasgowa i preko Celtica se plasirao u grupnu fazu Lige prvaka, nekoliko mojih švedskih kolega s kojima sam pio pivo bilo je razočarano. Nije razlog bila samo činjenica da su redom bili Hammarbyjevi navijači — dobar komad stockholmskih novinara navijači su tog kluba — i da nisu pretjerano uživali u uspjehu kluba s juga zemlje; njihova briga bila je malo drugačija.
“Problem je u tome”, govorio je prijatelj između dva gutljaja Falcona, lagera od čijeg je okusa strašnija samo njegova cijena, “što će nam se klupski nogomet ovako pretvoriti u ono što je bio norveški, što je škotski, francuski… Ili, ako baš hoćeš, hrvatski. Imat ćemo jedan odličan klub, a mi ostali ćemo se boriti za mrvice”.
Bila je to godina u kojoj ste, ako ste se prvi put susreli sa švedskim nogometom, mogli pomisliti baš sve osim toga.
U tom je trenutku Malmö bio tek peti na ljestvici i pokušavao uhvatiti korak s već odbjeglim (nekadašnjim gigantom) IFK Göteborgom, stockholmskim AIK-om i Norrköpingom. Ovaj posljednji je na kraju kroz cilj prošao prvi i napravio vjerojatno najveće iznenađenje u novijoj povijesti švedskog nogometa. Sezonu ranije borio se za ostanak u ligi, a onda bez pojačanja — u momčadi je bio hrvatski nogometaš i danas Varaždinov desni bek Nikola Tkalčić — osvojio tu sad povijesnu titulu, i to u posljednjem kolu u kojem su, teoretski, šansu imali i IFK Göteborg i AIK.
Dva kola prije kraja četiri momčadi su u tri boda razlike i u igri za osvajanje naslova
Međutim, i površnom pratitelju zbivanja bilo je jasno da je ta sezona ništa drugo nego iznimka. Malmö, koji je u dvije uzastopne sezone prije toga bio prvak, krenuo je loše, a onda još ušao u grupnu fazu najjačeg europskog natjecanja i živio u nekom svom svijetu u kojemu se natjecao s PSG-om i Real Madridom. Jednako je jasno bilo i da je takva zabava samo privremena i da će posljedice dobrog rezultata u Europi ustvari tek doći s novcem zarađenim od UEFA-e. Bila je to Malmöu druga uzastopna sezona u grupnoj fazi Lige prvaka, dok je 2011. nakon ispadanja od Dinama u play-offu igrao grupnu fazu Europa Lige.
Strah od love koju je Malmö zaradio preuzimajući ulogu topovskog mesa za Šveđane bio je potpuno opravdan. Klub sa Swedbanka, moderne arene dovršene 2009., polako je preuzimao dominaciju u domaćem nogometu. Prvo je 2016. titulu osvojio nakon što je na vrhu ljestvice proveo 19 tjedana, da bi onda godinu kasnije novi trijumf u prvenstvu potvrdio s impresivnih 29 (od 30) tjedana na broju 1.
Momčad je godinama kombinacija iskusnih igrača koji su karijeru napravili izvan zemlje, a onda se vratili kući, najboljih mladih igrača iz prvenstva koje su sada, pogurani viškom novčanica, mogli probrati te domaćih snaga koje su proizvodili u vlastitoj, opet novcem ojačanoj, akademiji. Nema više ni potrebe za paničnim prodajama usred sezone — kad ovdje pada ljetni prijelazni rok — i stabilnost je najjače oružje koje je Malmö imao ne samo u Švedskoj, nego i u konkurenciji ostalih skandinavskih klubova.
I upravo zato se vjerovalo da je prošla ligaška sezona anomalija koja će otrijezniti Malmö.
Naime, ondje su se 2018. — nakon što su godinu ranije nevjerojatno ispali od Vardara — okrenuli europskim natjecanjima, valjda vjerujući da će se kući stvari riješiti same od sebe. Užasan start koji su imali, do polusezone su bili tek osmi, onemogućio ih je u borbi za titulu prvaka, pa su zadovoljštinu našli plasiravši se u šesnaestinu finala Europa lige. To je iskoristio AIK, koji je u utrci sa (sada već stabilnim) Norrköpingom osvojio naslov u posljednjem kolu. Da, bilo je to veliko iznenađenje, ali i dalje se vjerovalo da se radi samo o dodatnom alarmu za Malmö, koji su doslovno svi u prognozama vidjeli kao sigurnog prvaka ove godine.
Zato je sve ovo što se ove godine događa u Allsvenskanu još veće čudo, ali je i jako važno za budućnost ovdašnjeg klupskog nogometa.
Umjesto da Malmö prokaska kroz sezonu i tako ugazi konkurenciju, stvari su se nenadano zakomplicirale. I nije stvar u tome da su nebeskoplavi i ove sezone bili neozbiljni ili da su odviše koncentrirani na Europu — u čitavoj sezoni izgubili su samo tri utakmice, uključujući poraz ovog vikenda od Hammarbyja — nego je naprosto konkurencija postala jača.
Prošlogodišnji prvak AIK — za koji, onako usputno, treba znati da je od 2011. četiri puta bio drugi, dvaput treći i jednom četvrti — zadržao je veći dio svoje poprilično iskusne momčadi koju predvode trojica igrača s iskustvom liga Petice. Tarik Elyounoussi igrao je u Bundesligi, Henok Goitom u Italiji i Španjolskoj, dok je nekadašnji igrač Arsenala, Birminghama, Sunderlanda i Hulla Sebastian Larsson i danas reprezentativac. AIK je i igrom slučaja rano batalio Europu i od početka se držao u samom vrhu prvenstva, gdje su ga svakako svi i vidjeli kao glavnog pratitelja Malmöu.
Međutim, pravo iznenađenje napravila su preostala dva stockholmska kluba.
Hammarby je klub iz južnog dijela grada, ljubimac tamošnjih hipstera i radničke klase. U povijesti je osvojio jednu titulu, ali je i dalje među najpopularnijim klubovima u zemlji i njegova navijačka baza, iako nije najveća (AIK-ova je), najodanija je i najpredanija. Iako je klub godinama bio u nižem rangu natjecanja, gdje se čak borio za ostanak, njegova Tele2 Arena redovno je ispunjena gotovo do posljednjeg mjesta. S 23.765 gledatelja po utakmici Hammarby ima najbolji prosjek posjećenosti u ligi (ukupno pet klubova ima preko 13.000 u prosjeku).
Njegova je momčad natrpana Balkancima — najbolji strijelac lige je Muamer Tanković, uz njega je Srbin Nikola Đurđić, a iz inozemstva se vratio i nekadašnji Liverpoolov i Fulhamov igrač Alexander Kačaniklić. Tu su i Vladimir Rodić i Darijan Bojanić, broj jedan drži Davor Blažević, igra se ukratko svodi na onu da je napad daleko najbolja obrana: u 28 utakmica Hammarby je natrpao 69 golova.
Na istom stadionu, čiji teren ima umjetnu travu, domaćin je Djurgården. Jedan od dvaju klubova-blizanaca (osnovan iste godine kao i AIK) ima potpuno drugačiji imidž u odnosu na Hammarby; za njega se kaže da je klub više klase i yuppieja. Navijačka baza mnogo je manja (prosječno malo više od 15.000), a klub korijene vuče iz samog centra grada, gdje je nekoć igrao na olimpijskom stadionu iz 1912. koji je u međuvremenu postao neprikladan. U povijesti ima 11 titula prvaka, ali posljednja je došla još 2005. i od tada je daleko od vrha. Međutim, ove sezone ekipa — u kojoj su ove sezone od ‘naših’ Emir Kujović, Haris Radetinac i Astrit Ajdarević, dok je najbolji strijelac sjajni 24-godišnji napadač iz Sierra Leonea Mohamed Buya Turay — igra iznad svih očekivanja, a pobjedom na gostovanju kod Östersunda u ponedjeljak izbila je i na vrh ljestvice.
Tako dva kola prije kraja Djurgården ima ukupno 62 boda, odnosno tri više od Malmöa. S kojim se, i to upravo pobjedom nad njim, bodovno izjednačio Hammarby. U isto vrijeme AIK je slavio kod Falkenberga (5-1) i također upisao 59. prvenstveni bod, što znači da su dva kola prije kraja četiri momčadi u igri za osvajanje naslova.
Djurgården je, dakako, favorit; ima prednost i igra sa Örebrom i Norrköpingom do kraja, ali od ove četiri momčadi ima i možda najslabiju ekipu. Hammarby do kraja gostuje u Östersundu i dočekuje Häcken, a AIK i Malmö u idućem kolu igraju međusobno na Swedbank Areni i jedan od njih izgubit će šanse da bude prvak.
Prvenstvo je ušlo u završnicu kakva se samo može poželjeti. No, za budućnost lige i izbjegavanje onoga čega su se prije pet godina pribojavali moje kolege možda je i nevažno tko će biti prvak, dok god to nije Malmö. On je i ove sezone ušao u grupnu fazu Europa lige i dotok novca opet mu je višestruko veći nego ostalim klubovima. Od iduće će sezone svi klubovi na račun novog ugovora o TV pravima godišnje dobivati gotovo četiri puta više novca, ali još jedna titula i potvrda dominacije kluba s juga zemlje — kao i nova prilika za plasman u grupnu fazu Lige prvaka — vjerojatno bi značili i proširenje kvalitativne razlike između jednog i svih ostalih klubova.
A lude sezone poput ove postale bi nemoguće.
