Najveći talijanski proizvođač i preprodavač igračaka Giochi Preziosi 2003. je u prodaju pustio patentiranu društvenu igru za sve uzraste koju je nazvao Akkiapa L’Arbitro. Na kutiji je nacrtan nogometni sudac koji očigledno bježi, još dvojica koja pokazuju na penal, odnosno crveni karton, te dvojica navijača koja ih, bar tako izgleda, bodre. Igra je poprilično jednostavna – dvojica igrača imaju malene rukavice, a na plastičnom terenu posloženi su nogometni suci na čijoj glavi povremeno zasvijetli malena lampica. Cilj je što brže udariti suca kojemu glava zasvijetli, a pobjednik igre je onaj koji udari više sudaca.
Realno, nije urnebesno, ali zvuči zabavno.
Međutim, priča ima i svoj nastavak, a on nije šala. Osnivač i vlasnik tvrtke Giochi Preziosi glavom je i bradom Enrico Preziosi, 70-godišnji Genoin predsjednik kojega možda pamtite i po tome što je sudjelovao u nekoliko afera vezanih za transfere igrača i manipuliranje njihovim cijenama, po tome što je u nekoliko navrata suspendiran iz talijanskog nogometa, a prije nekoliko godina je i fizički napao novinara.
Elem, taj isti Preziosi kasnih je 1990-ih bio vlasnik i predsjednik jednog drugog kluba – Coma, koji je upravo u sezoni 2002./2003. zaigrao u Serie A. Como je te godine igrački bio zanimljiv – između ostalih, igrali su ondje Saša Bjelanović, Stjepan Tomas i Vedin Musić – ali daleko od kvalitete potrebne za ostanak u ligi. Ipak, bahati i glasni Preziosi nije odustajao od teorije zavjere po kojoj su se talijanski suci dogovorili izbaciti Como iz Serie A, zbog čega je odlučio i kreirati igru Akkiapa L’Arbitro. Njegovi su do 12. kola još uvijek bili bez pobjede, a onda je Massimiliano Saccani jednog popodneva u prosincu dosudio tri jedanaesterca za Udinese na Sinigagliji. Gosti su već vodili 1-0; prva dva su promašili, a treći nisu ni šutnuli jer je bijesna masa odlučila igru pokušati zaigrati u realnosti.
Udari suca. Jer sudac je uvijek kriv.
Postoji nekakvo nepisano narodno pravilo po kojemu je najbolji sudac “onaj koji se ne ističe”, iako je to po logici naprosto nemoguće
Prije tjedan dana Juventus je bio na pragu jednog od najvećih iznenađenja i preokreta u povijesti nogometa. Bilo je rezultatski zanimljivih utakmica i sustizanja prednosti, ali ovo je Santiago Bernabeu, četvrtfinale Lige prvaka i moćni Real Madrid. Zato talijanskim prvacima nitko nije davao velike šanse pred uzvrat, ali odigrali su odličnu utakmicu i sustigli 0-3 iz prvog susreta te bili na korak od senzacije.
Onda se dogodila velika pogreška. Ili čitava serija događaja koji bi se možda mogli okarakterizirati kao pogreške.
Tako je, iako okružen trojicom Juventusovih veznjaka, Toni Kroos nekako ostao s dovoljno vremena i prostora da se namjesti i ubaci loptu u šesnaesterac gostiju. Pogreška? Možda. Onamo je sjajno utrčao Cristiano Ronaldo, koji je za pola koraka pobjegao Alexu Sandru; nije lako čuvati takvog igrača, još je manje lako skočiti ispred njega, pogotovo kada uhvati tih važnih pola metra koji su bili presudni da nadskoči čuvara. Pogreška? Možda. Onaj Kroosov centaršut izbacio je i Juventusovu zadnju liniju; čak petorica igrača u tom trenutku ne može ništa osim tromo i nemoćno stajati na vrhu šesnaesterca i promatrati Ronaldovu povratnu loptu glavom. U sredini je potpuno sam ostao Lucas Vázquez. Pogreška? Možda. S leđa mu natrčava slabašno postavljeni Mehdi Benatia i pokušava nogu ubaciti ispred njega i igrati na loptu. Pogreška? Možda.
Od Kroosova centaršuta do Vazquezova pada u petercu prošle su točno tri sekunde. Jedan, dva, tri.
Michael Oliver u ovom je trenutku morao donijeti odluku, penal ili ne. Michael Oliver je, logično, nogometni sudac. Bio je dobro postavljen, bez greške, gledao je u duel dvojice igrača ravno ispred sebe, na samo nekoliko metara razdaljine, bez ikoga da mu zaklanja pogled. Možda je imao i kontakt s petim sucem, ne znamo, možda mu je ovaj nešto šapnuo u uho. Huk s tribina tada je sasvim sigurno bio gotovo zaglušujući, 75 tisuća i 796 ljudi viče, vrišti i urla, igrači u bijelom i žutom također, mašu rukama, svatko u svom ritmu. Smjenjuju se slike i zvukovi koji paraju mozak. Prošle su doslovno stotinke i njemu je kroz glavu moglo proći jako mnogo toga, a on je hladno prelomio i puhnuo u zviždaljku – penal.
Pogreška? Možda. Jednako bez zastoja odmah su ga okružili igrači Juventusa, tko zna što i kako govore i dovikuju. Ne može se ni prebrojati koliko ih je, a kamoli tko što radi i tko ga gura. Gianluigi Buffon je ispred njega, maše rukama koje u rukavicama djeluju kao Hulkove natečene šake. Pogreška? Možda. Naguravanje i raspravljanje traje, a Oliver povlači crveni karton iz zadnjeg džepa. Buffon je i dalje ispred njega, na ruci ima kapetansku vrpcu, najglasniji je predstavnik momčadi kako misli da i treba biti. Mladi Michael maše crvenim kartonom pred očima sada već potpuno izgubljenog Buffona, i jedino njemu. Pogreška? Možda.
https://twitter.com/Chris78Williams/status/984451140510248966
Nije sada ni važno je li prekršaj postojao; je li bilo, kako reče stručnjak, dovoljnog intenziteta; nije važno ni što bismo svi mi uradili u takvoj situaciji, nije važno ni je li crveni karton pokazan ispravno, nije čak ni važno tko je u pravu a tko nije. Nije uopće važna ni ova utakmica, ni tko je prošao a tko nije, nisu važna ni pravila ni teorije zavjere. Nije važno ni tko je stvarno zajebao.
Za manje od pet sekundi su ljudska bića na terenu, odjevena u različite dresove, napravile sedam mogućih pogrešaka. U svakom od tih sedam detalja su možda pogriješila, a možda i nisu.
Ali kad se zavjesa spustila, kada je Ronaldo zabio taj penal i progurao Real u polufinale, samo je jedan od njih bio taj koji se “nije znao nositi s pritiskom velike utakmice”, koji je “una bestia” i “ubojica”, čovjek sa “kantom za smeće umjesto srca”. Samo je jednom od njih supruga – samo zato što je udana za čovjeka koji je možda pogriješio! – postala “kurva“ i počela dobivati prijeteće poruke, samo jednom od njih se prijetilo batinama i smrću, samo jedan od njih je tjedan morao završiti s policijskom zaštitom, samo je jednom od njih obitelj morala prespavati na nekom drugom mjestu. Svi ostali su bili ili žrtve ili heroji.
Zato jer je sudac (nekome) uvijek kriv.
Tko uopće želi biti nogometni sudac i zašto? Tko želi stajati u sredini dok su oko njega gotovo svi spremni dati apsolutno sve za pobjedu? Ako treba i simulirati i folirati i lagati i pljuvati i udarati, sve za pobjedu. Ili kako je izvjesni Gianluigi Buffon onomad, nakon što su suci previdjeli Milanov gol protiv Juventusa, objasnio: “nisam vidio, a i da jesam – ne bih rekao”.
Legendarni nogometni kroničar Gianni Brera je (talijanskog) suca definirao kao “propalicu“, a rekao bih da je to definicija koja se počesto koristi svuda. Naime, prema Breri, najčešće je to neuspjeli nogometaš, koji ili jednostavno nije bio dovoljno dobar ili se ozlijedio, pa danas samo može trčati za igrom, a ne u igri. Prema toj potpuno nepravednoj teoriji, suci su sadomazohisti koji usto vole naređivati ljudima i tako nadoknađivati nedostatak poštovanja u društvu, a Brera se nije libio – poput većine Talijana – često i zaključiti da je svaki sudac bastardo.
Postoji nekakvo nepisano narodno pravilo po kojemu je najbolji sudac “onaj koji se ne ističe”, iako je to po logici naprosto nemoguće. Nogomet je igra u kojoj jednako sudjeluju svi koji su na terenu, a sudac je jedan od onih koji donosi možda i najvažnije odluke i nemoguće je da se takve odluke ne ističu. Problem je u činjenici da je nogomet igra s ogromnim emotivnim ulogom svih njegovih sudionika na koji opet jedino pravo nemaju – suci. Ne postoji navijač bilo kojeg kluba koji u jednom trenutku nije smatrao da je njegov tim planirano ili u najboljem slučaju slučajno pokraden. Međutim, ono pred čime lako zatvaramo oči jest činjenica da ne postoji navijač bilo kojeg kluba na svijetu koji u jednom trenutku nije bio svjestan da se rade namjerne ili nenamjerne greške u korist njegova kluba i da nikada nije reagirao. Jer svatko je za nekoga u jednom trenutku veći klub, a većima se uvijek nateže. Jer, jebiga, nogomet.
Da se razumijemo, ne pokušavam se ja ovdje praviti naivna budala i tvrditi da nema mnogo korumpiranih, bezobraznih ili samo jako loših sudaca – daleko od toga. Štoviše, mnogo je takvih primjera, dovoljno se osvrnuti oko sebe i vidjet ćemo brojne likove koji koriste ovu profesiju kako bi se na ovaj ili onaj način promovirali i bogatili. Ali svakog vikenda je na terenima na desetke tisuća ljudi koji odvajaju svoje slobodno vrijeme kako bi sudili utakmice dječacima i djevojčicama, amaterima i profesionalcima, na različitim razinama i u različitim kategorijama. Jer da bi se nogomet igrao, netko ga mora i suditi.
Ako već nije lopov i prevarant, sudac je onda barem nečija marioneta, dio velikog sistema u kojemu se pomaže velikima da bi se ugnjetavalo male i važan kotačić u golemoj zavjeri onih koji nam određuju sudbinu – od toga je li Zemlja doista okrugla do toga tko će biti europski prvak, a tko prodavati najviše dresova na štandovima. I zato nam se i događaju situacije u kojima je sasvim normalno da postoji igra za djecu koja se zove Udari suca. I zato nam je sasvim normalno da pravdamo Buffona kada čovjeka koji je možda (!) pogriješio naziva beštijom i ubojicom samo zato što se ne slaže s njim i zato što nije dovoljno romantično svirati penal u 90. minuti utakmice koja je mogla biti klasik. Zato nam je normalno da pljujemo i psujemo i tučemo suce koji iz hobija sude lokalne derbije i dječje utakmice, kao prije nekoliko godina u Nizozemskoj kada je jedan sudac pretučen do smrti.
Nitko od nas nikada i ne primjećuje dobre suce, jer za većinu nas takvi gotovo i da ne postoje. Jer, da se ponovim, sudac je baš uvijek (nekome) kriv i sudac baš nikada nema pravo na pogrešku, iako je – kao, uostalom, i svi igrači i treneri i novinari i navijači – često samo čovjek sa svojim manama i vrlinama.
Jer lakše je vjerovati da je neko đubre koje, eto, baš nas mrzi ili odrađuje posao za nekoga nego da je čovjek koji griješi.
