HEP logo generalni partner Telesporta

Na posudbi

Udri jače, manijače

Roy Keane i moderni nogomet

Otkako se nogomet vratio, vrijeme barem ide malo brže. Utakmice se nižu, naguravaju jedna za drugom, ali većina njih je na praznoj pozornici, bez kulise na koju smo navikli. Scenografija je siromašnija, a s njom neizbježno i doživljaj, pa ovih dana mnogo toga djeluje kao odrađivanje posla. Od njih i od nas. Ono što se dogodilo prije dan ili dva ili tri brzo je davna prošlost, jer ništa — ni golovi, ni sami rezultati, ni proslave ni velike individualne performanse — nije dovoljno upečatljivo da se ureže u pamćenje.

Nema sam nogomet kao igra ništa s tim, on je jednako dobar (ili loš), ali još jednom se potvrdilo da je kulisa ustvari mnogo važnija nego što su ikada i mislili i vjerovali. Oni koji jesu iznutra — igrači, treneri i funkcionari kao njegovi glavni akteri danas su jedini izlog ovog sporta prema vanjskom svijetu — zapravo već odavno svemu u nogometu pristupaju onako kako ostatak svijeta to radi tek zadnjih nekoliko mjeseci. U gumenim rukavicama i s maskama preko lica, ponavljajući iste fraze, strogo se držeći pravila ponašanja, svojevrsne omerte u kojoj se zna o čemu se i kada priča, a o čemu i pred kim ne. Nogomet je već godinama sterilan biznis koji tom lažnom čistoćom čuva sebe.

Roy Keane nogometu nikad nije pristupao tako.

Ne zato što ne želi, ne zato što je drugačiji ili barem direktniji od ostalih, ne zato što je bolji od njih, nego naprosto zato što to ne zna. Nekadašnji irski reprezentativac i kapetan Manchester Uniteda jedan je od nas koji nismo u stanju razdvojiti vlastite osjećaje i prilagoditi ih nekakvom višem interesu, čak ni kada su mikrofoni i reflektori uključeni i upereni u nas. Keane nije u stanju pretvarati se da ne voli, pretvarati se da ne mrzi, da na njega ne utječu stvari koje su mu bliske srcu. Bez obzira na to koliko ga košta.

Keanove su emotivne, otvorene i iskrene reakcije viralne, ali na isti način na koji je viralan Turčin koji nakon poraza baca televizor kroz prozor, a svjetina ga bodri

Nije u stanju biti korektan samo da bi bio čist pred svima — kada priča o drugima, ne može sakriti subjektivnost i netrpeljivost, kada priča o svojima ne može sakriti da je osobno vezan za boje, za dres, za ljude. I zato u odnosu na sve ostale zvuči sirovo, jasno i otvoreno, kao jedan od kronera u lokalnom bircu.

Baš kao prošlog tjedna kada je u studiju Sky Sportsa odradio još jedan svoj rant, ovaj put na Spurse — “gubitnički mentalitet im je u DNK” — Davida de Geu — “on je najprecjenjeniji golman na svijetu” — i Harryja Maguirea — “ne bih im dopustio da uđu u klupski autobus nakon utakmice, neka taksijem idu za Manchester”.

Keaneova čitava karijera bila je obilježena tom neobičnom kombinacijom običnosti, drskosti i prgavosti. I naravno da to jest paradoksalno, i da jedan od najtrofejnijih i najboljih igrača Premier lige svih vremena nikada nije bio običan, naprotiv. Međutim, u kontekstu pristupa nogometu i njegovoj suštini, Roy jest bio jedan od onih nogometaša s kojima se može poistovjetiti svaki navijač — doduše, isključivo navijač njegove momčadi — upravo zato što je nogometu pristupao tako sirovo i surovo i bez kompromisa, onako kako ljudi valjda oduvijek i zamišljaju da treba.

Nikad ne pitaj što momčad može dati tebi; pitaj što ti možeš dati za momčad. Ili barem većinom.

Kada govorite o Keaneu nogometašu, teško da će prva — ili druga, treća? — stvar koju ćete spomenuti biti njegov nogometni talent. Što je potpuno pogrešno.

Danas se toga malo tko više i sjeća, ali on je u ljeto 1993. iz Nottingham Foresta na Old Trafford stigao kao 22-godišnji perspektivni veznjak koji će biti zamjena za vremešnog Bryana Robsona te Paula Incea, koji su te godine Unitedu, između ostalih, donijeli titulu prvaka. Međutim, Alex Ferguson je već tada shvatio kakvog kapitalca u svlačionici ima i Keanea je pretvorio ne samo u jednog od najvažnijih igrača, nego i jednog od lidera momčadi koja će osvojiti prvu dvostruku krunu. Dvije sezone kasnije Sir Alex je bio prinuđen na remont momčadi i potpuno uvođenje Generacije 1992., a ključni čovjek u toj rekonstrukciji bio je upravo Keane, oko kojega je posložio možda talentiranije, ali neiskusnije mladiće.

“On je utjelovljenje našeg pobjedničkog mentaliteta”, govorio je Ferguson, a Keane to sjajno ocrtavao na terenu. Odustajanje nikada nije opcija, čak i kada se činilo kao jedino izvjesno. Keane je bio taj koji je dizao glas i dizao momčad, konstantno je držeći na razini iznad ostalih. Ili, kako je to savršeno opisao Gary Neville, njegov najveći talent bio je da “stvori standard izvedbe koji je iz tima izvlačio najbolje. Dovoljno je bilo da pogledaš njega koliko se bori i da osjećaš da ćeš ga izdati ako ne daš baš sve od sebe.”

Najveći možda, ali to nije bio njegov jedini talent. Keane se jest izgradio u najveći autoritet i vođu momčadi, ali ne samo na zalaganju, borbenosti i liderstvu. Njegov temperament i agresivnost često jesu bili u fokusu, ali Keane je bio dominantan i moćan box-to-box veznjak koji je konstantno igrao jako dobro i čija su energija, mobilnost, pa donekle i kreativnost bili više nego dovoljni da ga se u to vrijeme smatra jednim od najboljih igrača na svijetu na svojoj poziciji. Uostalom, United je između 1995. i 2001. osvojio pet titula, a jedina koju nije bila je ona u sezoni 1997./98., u kojoj je Keane zbog ozljede odigrao tek osam utakmica.

Sedam titula prvaka u Premier ligi (i jedna u škotskom Premiershipu), i još 14 trofeja među kojima je i titula europskog prvaka jezik su koji priča za sebe, čak i onima koji ga nisu gledali kada je bio na vrhuncu. Ali Keanea koji nikad, pa čak ni prema svojim navijačima nije bio ugodan karakter — navodno je u Forestu zvao svakog koji je tražio autogram igrača da pita zašto nije poslao poštansku markicu i zašto bi klub plaćao za nju — oduvijek se obožavalo prije svega zbog tih običnih stvari koje bi zapravo trebale biti pod mus i sasvim normalne.

Čak je i kompletan cirkus u Saipanu na Svjetskom prvenstvu 2002., kada je izbačen iz reprezentacije nakon što je 10 minuta na sastanku igrača otvoreno vrijeđao izbornika nazvavši ga, između ostalog, “šupkom i drkadžijom koji o nogometu nema pojma”, započeo tako što se javno pobunio zbog toga što uvjeti trening kampa i kvaliteta samih priprema i treninga nisu u rangu u kojem je smatrao da trebaju biti.

Keane je bio vrhunski nogometaš, ali ostao je upamćen prije svega kao agresivac, prgavac, čovjek spreman napraviti baš sve za pobjedu. Frazu izaberite sami, paleta je široka i dobro rasprostranjena, nije da i vi ne znate napamet — Keane je bio general koji gine na terenu; na kojemu, naravno, baš uvijek ostavlja i srce, neprikosnoveni lider, stroga očinska figura za mlade suigrače, grubijan kada to treba biti za momčad i u momčadi, ili manijak koji lomi noge ako je potrebno. Produžena trenerova ruka na terenu.

Tako je Keaneova trenerska karijera bila sasvim logičan nastavak te priče. Ali, nastavci — kojih, naravno, ima i uvijek će biti vrhunskih — generalno imaju dva ključna problema.

Prvi je taj da se originalna ideja neizbježno ponavlja, a drugi sama kvaliteta artikulacije te već izraubane ideje kroz izvedbu. A Keane je posljednjih godina zapeo na oba ta problema. Njegova ideja nogometa, koju je kao igrač forsirao čitavu karijeru, iz navijačke je perspektive savršena. Međutim, pravila su se promijenila, a igra je, s njom i igrači, evoluirala. Moderni nogomet potpuno je drugačiji. Prije svega, prioriteti su se promijenili, važnost uloga u svlačionici, utjecaj samih nogometaša na politiku klubova, a posljedično i snaga trenerskog autoriteta.

To je automatski vezano i za drugi problem — Keaneov emotivni i potpuno otvoreni, sirovi pristup u kojemu se priča bez rukavica i maski u modernom nogometu gotovo da nema mjesta. Igrači, za koje možete misliti da su razmaženi, više ne trpe otvorene kritike; njih se mora upakirati i umotati u sjajni papir da bi tek donekle bile prihvatljive. Njegov način komuniciranja zapravo ga opet čini herojem običnih navijača, onih koji pored ekrana uz pivo i čips glasno psuju, proklinju nesretnike i šalju ih u neku stvar, i to ne klupskim autobusom. Keanove su emotivne, otvorene i iskrene reakcije viralne, ali na isti način na koji je viralan Turčin koji nakon poraza baca televizor kroz prozor, a svjetina ga bodri.

Najveći Keaneov problem zapravo je taj što se svaki izljev emocija automatski pretvara u površnost. Ne nužno zato što Roy ne zna moderni nogomet, daleko od toga, ali to svoje potencijalno znanje u stanju u koje upadne naprosto nije sposoban artikulirati. Baš kao nekad na terenu, nose ga osjećaji nabrijani adrenalinom i odnesu ga u potpuno iskreni, ali nerealni i nedovoljno analitični svijet od kojeg taj evoluirani moderni nogomet zazire.

Svijet vrhunskog nogometa jest sterilan i u njemu nema mjesta za one koji se ne drže pravila, koji ne održavaju distancu i ne odnose se prema vanjskom svijetu u rukavicama i s maskom preko lica. U njemu nema mjesta za one koji stvarno pokazuju osjećaje, ali jednako ni za one koji formu pretpostave suštini.

A veliki Roy Keane, potpuno nesvjesno, radi upravo to. Ne zato što hoće, nego što ne zna drugačije; ne mudro, nego srcem i bez uvijanja. I svakim danom, s kojim postaje viralniji, popularniji, glasniji i brutalniji, sebi dodatno zatvara vrata ozbiljnog nogometa.