Ima nešto privlačno u niželigaškom nogometu. Nešto drugačije, dovoljno egzotično i neobično, pomalo hipsterski, ali i dalje poznato i, što je najvažnije, dovoljno blisko da bude posebno. Potvrdila je to, ovaj put na najvišoj razini, i ova sezona u europskim klupskim natjecanjima, u kojoj je prvi put predstavljena njihova najnovija i najslabija inačica — narodski rečeno, treća liga.
Jer Europa Conference League to u teoriji ali i u praksi jest. Treće po važnosti i treće po kvaliteti kontinentalno klupsko natjecanje za koje u UEFA-i nikad nisu ni skrivali da mu je cilj slabijima pružiti priliku da češće igraju na velikoj sceni, odnosno siromašnijima da tu veliku scenu iskoriste i na njoj zarade — ovisno, naravno, o tome koja vam je perspektiva važnija. I nema ništa loše u tome, naprotiv.
U ovih 10 mjeseci pokazalo se da je to bio jedan od najboljih poteza skupo plaćenih birokrata iz Nyona. Štoviše, prvi put nakon dugo vremena dobili smo točno ono što su nam i obećali.
Prije svega inkluziju. Termin je to kojeg je na predstavljaju novog natjecanja, koje se na početku zvalo Europa liga 2, upotrijebio predsjednik UEFA Aleksandar Čeferin i koji se savršeno uklapa u prvi korak reforme europskih natjecanja. Zanemarimo zasad to što je napravljena još veća i očitija razlika između najboljih, malo manje dobrih i svih ostalih; Konferencijska liga zaista se pokazala kao prilika da “više klubova i navijača ima šansu sanjati i natjecati se u Europi”, kako je i najavio Čeferin. U play-offu su igrali predstavnici 32 različite asocijacije, osam klubova je debitiralo u grupnoj fazi, a tri su zemlje prvi put imali svog predstavnika u natjecanju po skupinama. I to kakve tri: Armenija, Estonija i Gibraltar.
Konferencijska liga je donijela dašak nogometne egzotike i nostalgije, ali je i potvrdila zaostatak nogometnog Trećeg svijeta, kao i njegovu ovisnost o najbogatijima
Sustav po kojem najbolji iz najlošijih zemalja čak i ispadanjem iz viših rangova — prvo iz Lige prvaka, a onda i iz Europa lige — lako dolaze u situaciju da se kroz treće natjecanje bore za iskorak među velike u tim je zemljama u potpunosti promijenio percepciju njihove vrijednosti u europskim klupskim natjecanjima. Doslovno preko noći probudila se nada u baš svima da bi se uz malo sreće mogli dokopati skupina i upisati na kartu uspješnih. S druge strane, onima koji su se nekad smatrali dovoljno velikima, a danas za samim vrhom zaostaju i financijski i organizacijski i igrački, otvorili su se vidici i počeli su razmišljati ili o knockout fazi ili čak o borbi za trofej.
To je Konferencijskoj ligi u njenoj prvoj sezoni na dašak egzotike dalo i žestoki i uvijek željeni kick nostalgije. Pa tko ne voli vidjeti ispunjeni De Kujp četvrtkom, nabrijani Velodrome, grčki vatreni kaos, tko ne voli miris Praga, sivo nebo Eindhovena ili Glasgowa? Konferencija nam je, barem onima starijim od 30-ak godina i barem povremeno, za trenutak vratila osjećaj onih europskih noći kakve pamtimo ili o kakvima smo slušali priče naših očeva.
Dok smo odrastali, europski je klupski nogomet mijenjao svoj izgled, postajao realno mnogo bolji, mnogo kvalitetniji, ali i blještavijiji i eksluzivniji, namijenjen onima negdje tamo daleko od naše realnosti. Dobili smo Ligu prvaka u kojoj je u posljednjih 10 godina do četvrfinala doguralo tek pet klubova izvan liga Petice, dobili smo Europa ligu u kojoj se tek nešto češće poneko provuče do polufinala. I trebalo nam je nešto novo, neko osvježenje, neka nova i neka stara imena, nešto što će nas podsjetiti na sve te priče o moćnom Kupu prvaka, Kupu UEFA, Kupu kupova, o tome kako je nekad bilo bolje jer su svi mogli pobijediti svakoga. Proradio je i onaj neki ponos, tipičan za navijače klubova nižih rangova natjecanja, ona potvrda da smo tu iz ljubavi. Mi smo treća liga, pa što?
Kada na to dodate i činjenicu da je nagradni fond još od kvalifikacijskih rundi gotovo jednak onome u Europa ligi, dobivate situaciju u kojoj su klubovi iz nogometno zaostalih zemalja, ali i onih iz sredine ljestvice, otvoreniji za postojanje ovakvog natjecanja. Sa sportske strane imaju, barem u teoriji, više šanse za dobar plasman, a sa financijske strane ne postoji razlika u odnosu na ono što su zarađivali dok su izigravali sparing partnere bogatijima. Novac koji dobivaju klubovi s dna hranidbenog lanca za neke od njih je dovoljan da popune bar pola godišnjeg budžeta. Čeferin je to nazvao boljom i poštenijom raspodjelom sredstava i iz današnje perspektive to donekle i izgleda tako.
I ništa od ovoga nije pretjerivanje ni sarkazam. Nogomet u Konferencijskoj ligi nije bio vrhunski, neke od skupina bile su — blago rečeno — neatraktivne, a jedan od zanimljivijih trenutaka bio je onaj kada se pas posrao nasred terena u Beogradu. Ali upravo su to ta egzotika i bliskost i nostalgija koje trećeligaški nogomet čine tako posebnim i drugačijim od onoga na samom vrhu piramide. UEFA je zaista, ma kako to čudno zvučalo, napravila dobar potez i izmislila natjecanje koje pomaže malima da se osjete velikima.
Konferencijska liga je uspjela. Treća liga, ali u njoj nema ništa sramotno. Naprotiv, užitak je potpun.
Ali medalja ima dvije strane. Pogotovo ako je njen temelj u Nyonu ili Zürichu. Jer tko je ondje jednom probao mlijeko, ostaje mu čitav život da puše u jogurt.
To nas vraća na početak priče i podcrtavanje ogromnih razlika u europskom klupskom nogometu. Koliko je Konferencijska liga poslužila malima da se osjećaju involviranima i važnima, toliko onima na vrhu može poslužiti kao još jedna potvrda da je vrijeme za dodatno razdvajanje. Razlika u kvaliteti — koja, naravno, proizilazi iz razlike na računu — u natjecanju po skupinama Lige prvaka, a sve više i Europa lige, tolika je da se ta faza sezone već godinama smatra nezanimljivom i gotovo nevažnom. Naravno, izuzeci postoje, događaju se i iznenađenja, ali u suštini je jako malo toga što se događa izvan već odavno poznatog kruga klubova, odnosno zemalja iz kojih dolaze. Nažalost, iako na prvu ne djeluje tako, nije pretjerano drugačije bilo ni u Konferencijskoj ligi.
Iako je predstavljena kao natjecanje za male i siromašne i iako je u njoj prostor za klubove iz zemalja liga Petice maksimalno ograničen, ipak je činjenica da su tri od četiriju polufinalista upravo iz ovog najbogatijeg nogometnog bazena. Osam nositelja u grupnoj fazi je ukupno iz 48 utakmica imalo osam poraza, od kojih tri otpadaju na najvećeg favorita natjecanja prije njegova početka, Tottenham Hotspur. Spursi su imali onaj šokantni poraz od Mure, s kombiniranim sastavom su izgubili od nizozemskog Vitessea, dok je treći bio bez borbe, jer zbog problema s COVID-om nisu ni poslali momčad u Rennes, što ih je koštalo plasmana u iduću fazu.
Tottenham je zapravo dobar primjer jednog od problema ideje Konferencijske lige. Jasno je da klubovima koji imaju ambiciju igranja na najvišem nivou ovo ne predstavlja izazov i da natjecanje ne shvaćaju najozbiljnije, bar ne dok ne dođe u drugu fazu, onu kada sjaj srebrnine privlači pažnju. Pitanje njihove motivacije je jedino što ih može spustiti na isti nivo s većinom ostalih, odnosno dati nadu onima iz srednje klase da im mogu parirati do te mjere da natjecanje zadrži kompetivnost. No, praksa je pokazala da su, čak i takvi nezainteresirani i s pola snage, ovi klubovi prečesto prejaki za konkurenciju i mora se dogoditi čudo — kao ovdje u slučaju s ukalkuliranim neodlaskom na utakmicu — da ispadnu iz natjecanja u njegovoj ranoj fazi.
No, nepobitna je činjenica da su natjecanju kakvo je Konferencijska liga potrebni klubovi iz najjačih nacionalnih prvenstava, jer oni bar donekle i bar u samoj završnici garantiraju interes najvećeg tržišta, onog kojeg diktira uvjete i iz kojeg se crpi novac koji Konferencijsku ligu održava na istom financijskom nivou s Europa ligom. Možemo mi pričati i o egzotici i o nostalgiji i o lijepim europskim noćima, ali zna se koga ljudi žele na svojim ekranima, a to nisu ni Estonci, ni Bosanci, ni Hrvati, ni Grci — to je uskrsnuće nekog Feyenoorda, Marseillea, Joséa Mourinha ili europski trofej nekog Leicestera, simpatičnog i malog, ali 15. najbogatijeg kluba na svijetu.
Što nas već sad, na samom početku i nakon prve sezone natjecanja dovodi do pitanja: kakva je budućnost Konferencijske lige?
Živimo u vremenu stvaranja novog europskog nogometnog poretka. Puč superklubova prošlog je ljeta zapravo bio samo pokušaj preuzimanja kontrole nad upravljanjem klupskim nogometom i ništa drugo. UEFA je taj napad uspješno odbila, dobila podršku javnosti, ali je i sama odavno — mnogo prije tog pokušaja — svjesna da je ono što zovemo super ligom zapravo realnost nogometne budućnosti. I zato je već odavno, na mnogo manje radikalan i mnogo otvoreniji način, krenula u njezino institucionaliziranje.
Novi format Lige prvaka, koji na scenu stupa od sezone 2024./25., ogromni je korak prema tome. Kroz njega će više klubova igrati u najjačem natjecanju, oni će igrati i više međusobnih utakmica, a vrlo vjerojatno će biti osigurana mjesta i za zaslužne koji nemaju aktualne rezultate. Ne radi se, naravno, o istom načinu zatvaranja kakvo su pokušali nametnuti najveći klubovi i na njega ne treba računati u dogledno vrijeme, ali isto je tako jasno da se stvara dodatna razlika između onih najbogatijih i marketinški najzanimljivijih i svih ostalih. I neminovno je da će ta promjena — a novi sustav, uključujući veći broj klubova, veće skupine i više utakmica, automatski će se aplicirati i na Europa ligu i na Konferencijsku ligu — imati ogromni utjecaj i na kvalitet ui zanimljivost, ali ekskluzivitet preostalih dvaju natjecanja.
I dok nije teško pretpostaviti da će Europa liga, na principu iz ove sezone, ići prema još većem zatvaranju i pretvaranju u drugi rang natjecanja, onog za višu srednju klasu, pitanje je što su u Nyonu zamislili za Konferencijsku ligu. Ona u svojoj prvoj sezoni jest donijela dašak nogometne egzotike i nostalgije, jest bila nešto novo i zanimljivo, ali je i potvrdila zaostatak nogometnog Trećeg svijeta, kao i njegovu ovisnost o najbogatijima i najzanimljivijima.
Konferencijsku ligu, s druge strane, ne znamo što čeka. Prezelena je, tek je započela i europska treća liga tek u praksi treba pokazati ima li, u novom europskom nogometnom poretku budućnosti, dovoljan potencijal da bude svrsishodno natjecanje međusobno ravnih i na taj način ugrabi svoj maleni, ali vrijedni dio tržišta. Ili će se s vremenom pretvoriti u popunjavanje manje važnih televizijskih termina, sigurnosnu mrežu za manje uspješne bogataše da i oni osvoje poneki trofej i bacanje mrvica siromašnima.
