Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Uspon i pad navijačkog Uniteda

FC United of Manchester, 14 godina kasnije

Mi nogometni navijači uvijek smo nezadovoljni. Uvijek postoji nešto ili netko što nam nije po volji. Čak i onda kada nam ide najbolje, tražimo razlog za nezadovoljstvo. I uvijek znamo da može bolje. I to je sasvim u redu jer je to sastavni dio ovog paralelnog nadrealnog života koji vodimo, života u kojemu emocije i strast imaju mnogo više smisla i značaja od logike. I za naš klub smo spremni trpjeti puno, jako puno, u najvećem broju slučajeva spremni smo istrpjeti baš sve — jer kakav je da je, naš je.

Ustvari, pravo pitanje je postoji li uopće granica do koje smo spremni trpjeti?

Dvanaesti dan svibnja 2005. potpuno je nevažan za nogometnu povijest ako niste navijač Manchester Uniteda. Tog je dana nama ostalima tada potpuno nepoznata kompanija privlačnog naziva Red Football objavila da je otkupila 28,7 posto klupskih dionica te tako i službeno označila početak konačnog preuzimanja jednog od najvećih nogometnih i uopće sportskih klubova na svijetu. Četiri dana kasnije je Red Football — u vlasništvu Malcolma Glazera, američkog biznismena i vlasnika NFL momčadi Tampa Bay Buccaneers — potvrdio da je dokupio dionice u ukupnoj vrijednosti od više od 75 posto, koliko mu je trebalo da ima pravo klub povući s tržišta. Do kraja lipnja Glazer je otkupio i preostale dionice kluba i postao jedini vlasnik Manchester Uniteda.

Za neke njegove navijače bio je to dan kad se srušio svijet. Bila je to točka na kojoj su mislili da moraju povući granicu.

Početak 1990-ih, formiranje Premier lige i ulazak televizijskog novca u potpunosti su promijenili sliku engleskog nogometa. Za razliku od dotad dominantnih liverpoolskih klubova (koji su u 1980-ima osvojili osam od 10 titula prvaka) u Manchesteru su prepoznali i marketinšku vrijednost takvog velikog projekta i od samog početka se izdvojili kada je u pitanju politika kluba izvan terena. Kada je Alex Ferguson 1994. iza Old Trafforda svečano otvorio prvi klupski superstore u Engleskoj, ostali klubovi svoje su skromne proizvode u najboljem slučaju prodavali na improviziranim štandovima ili u trafikama. Bio je to samo prvi korak; niti jedan drugi engleski brand nije rastao tako brzo i tako snažno kao Unitedov, a sve to je pomoglo i u ostvarenju rezultata na samom terenu.

Bilo je jasno da ponos radničkog Manchestera potpuno mijenja svoje lice i pretvara se u prvu veliku nogometnu korporaciju, što nikako nije leglo onima koji su generacijama uz United bili još od njegova rađanja, kad je pod imenom Newton Heath nastao kao klub željezničara. Naravno, radi se o običnim navijačima na koje ne ciljaju veliki sponzorski ugovori, blještave pokretne reklame i skupe i luksuzne korporativne lože. Nije jasno to priča samo Manchester Uniteda; tako je bilo diljem Engleske i cijele Europe. Nogomet se pretvarao u drugačiji biznis u kojemu nije bilo (puno) mjesta za siromašne. Cijene ulaznica postajale su veće, dresovi skuplji, a sam klub sve manje dostupan njima; oni su bili na dnu hranidbenog lanca u kojem se gojio i tovio takav veliki brand i kojemu je od navijača mnogo važniji postao konzument.

United of Manchester je uspio. Ozbiljan je i dobro organiziran. Ali nezaobilazna je činjenica da je takav United danas samo još jedan mali lokalni klub

Nekoliko godina ranije navijači su se prvo pobunili (i naoko dobili mali rat) protiv Ruperta Murdocha, koji je imao spremnu ponudu za preuzimanje kluba. Njega je u tome ustvari spriječila činjenica da je kao vlasnik televizije Sky bio u koliziji i država je to smatrala stvaranjem monopola. No, bilo je to — a znali su to i navijači — samo odlaganje neizbježnog. Dolazak drugog pohlepnog gazde, koji je već imao plan kako klub iskoristiti kao hipoteku i to uskoro i učinio, bila je kap koja je prelila čašu.

Sve je počelo s organiziranim okupljanjima oko stadiona na kojima su digli glas protiv prodaje Glazerima. Nakon što se je ona postala izvjesna, okupljanja navijača pretvorila su se u otvorene proteste protiv američkog vlasnika. Pozivalo se na i na vraćanje sezonskih ulaznica, na bojkot utakmica i proizvoda vezanih za United i sve njegove velike sponzore, na pravu revoluciju protiv eksploatiranja običnih navijača. Tri dana nakon službenog dolaska Glazera kao većinskog vlasnika napravili su i odlučujući korak. Ideja za stvaranje novog kluba došla je još 1990-ih u jednom tekstu (danas ugašenog) fanzina Red Issue, a ona se aktualizirala te 2005.

Nakon dvaju masovnih okupljanja navijača već 20. svibnja 2005. formiran je potpuno novi nogometni klub koji će kasnije glasanjem dobiti i simbolično ime — Football Club United of Manchester.

Bilo je to vrijeme u kojemu je takav “punk nogomet”, koji će kasnije nešto prikladnije nazvati “organskim”, bio u ekspanziji. Najpoznatiji predstavnik svakako je bio AFC Wimbledon, koji je nastao na tradiciji Crazy Ganga i ukradenih Donsa koji su preselili u Milton Keynes, a njihov primjer pratilo ih je još desetak različitih navijačkih organizacija i u različitim oblicima. Priča je kod većine bila dosta slična — nezadovoljni navijači okupili bi se, a gdje bi drugdje, u kafani, a onda na principu jedan čovjek-jedan glas organizirali klub koji je bio na suprotnom kraju spektra modernog nogometa; bez pohlepnih vlasnika i bez komercijalizacije. Momčadi bi nastajale nakon masovnih probnih treninga i uključivale se u natjecanje od najnižih rangova, a pratile bi ih tisuće navijača koji su u isto vrijeme bili i vlasnici. Esencija nogometa.

United of Manchester tako je nastao iz prkosa i ponosa, ali i kao pokret otpora klubu za koji su živjeli i onome što je on u tom trenutku predstavljao.

Naravno da su na samom početku stvari izgledale dobro. Nekoliko tisuća navijača potpuno se posvetilo novoformiranom klubu. Većina njih i dalje je podržavala Manchester United, ali su odbijali biti dijelom konzumerističkog svijeta Premier lige. Gotovo 200.000 funti skupljeno je doslovno preko noći, a Unitedovo ime privuklo je u momčad i nekoliko solidnih poluamaterskih igrača koji su momčad učinili dominantnom u najnižoj ligi. Klub je imao oko 5.000 članova, više od 3.000 gledatelja po utakmici, te više od 2.500 sezonskih ulaznica. Pet puta se probijao u više lige te postajao ozbiljan non-league klub koji je nakon nekoliko godina krenuo i u izgradnju vlastitog stadiona.

Pet godina nakon osnivanja kluba su i navijači koji su još uvijek odlazili na Old Trafford digli glas protiv Glazera. To što je veliki gazda i pored velikih klupskih dugova uspio sebi isplatiti 100 milijuna funti proizvelo je reakciju navijačkih klubova koji su — tako se barem činilo — pronašli i skupinu potencijalnih navijača-investitora nazvanih Red Knights i spremnih na ulaganje u klub. U znak prosvjeda navijači su umjesto crveno-crnih Unitedovih boja na stadion dolazili u žuto-zelenoj kombinaciji u kakvoj je igrao Netwon Heath. Takav vizualni efekt privukao je ogromnu pažnju, a nakon što je pred utakmicu s Milanom i sam David Beckham prošetao s novim šalom činilo se kako bi se stvari u Manchesteru ozbiljno mogle promijeniti.

Međutim, bila je to samo iluzija. Red Knights možda jesu imali ogromnu podršku, ali problem je bio u tome što nisu imali dovoljno novca ni da pokušaju pregovarati s Glazerom. Usto, postalo je jasno da sve ono što se događalo u tih nekoliko mjeseci, kao ni pet godina egzistencije i borbe Red Rebelsa, kako su nazvali United of Manchester, nije imalo baš nikakvog utjecaja ni ozbiljnog efekta na Manchester United. Na Old Traffordu su brzo postali svjesni da su i dalje oni ti koji imaju potpunu kontrolu i da je revolucija gotovo nemoguća.

Heroj iste te radničke klase Sir Alex Ferguson novi je klub brzo poslao u neku stvar — poručio je otpadnicima da mu ne pada na pamet miješati se u odluke vlasnika, a ako im se to ne sviđa, mogu “odjebati i gledati Chelsea. Govorio je o osnivačima kao licemjerima, njihov potez nazivao samopromocijom i zaključio je nazvavši ih — izdajnicima. Što na Old Traffordu, u Manchesteru i među Unitedovim navijačima u svijetu ima težinu.

Liste čekanja za sezonske ulaznice nisu se smanjivale, svakako je dobar komad mjesta na tribinama bio namijenjen turistima, a tržište u Aziji i Americi se samo dodatno širilo. Glazeri su ime kluba prodavali na novi način — stvaranjem malih i regionalnig sponzorstva — te time dodatno jačali brand kojemu je bilo potpuno svejedno što tamo negdje u predgrađu nekoliko tisuća pobunjenika ima svoj klub.

Gdje je danas United of Manchester?

Iako je posljednjih nekoliko godina u praksi pokazalo koliko su Glazer i njegovo viđenje poslovne politike pogubni za sportsku politiku Manchester Uniteda, to nije pomoglo jačanju pokreta protiv njega. Štoviše, samo se potvrdilo da je brand, kroz klupski tribalizam, postao jači nego ikad i da se apsolutno ništa ne može napraviti da bi mu se naudilo.

Vrijeme nije samo izblijedilo pamćenje navijača i ispralo žuto-zelenu boju s tribina Old Trafforda — štoviše, klub i njegov sponzor Adidas jedini su profitirali od promocije Newton Heatha i njegovih boja — nego je dodatno otežalo posao onima koji su vodili United of Manchester.

Klubovi poput Wimbledona,Portsmoutha ili Wrexhama baštinili su tradiciju svojih prethodnika, nastali su i danas rastu na pukoj potrebi da se ta tradicija prenese na sljedeće koljeno. Međutim, upravo tu leži najveći problem kojeg nakon više od 10 godina postojanja ima United of Manchester — klub je oduvijek imao manje ili više otvorenu podršku i simpatije velikog broja navijača ‘matičnog’ kluba, ali nogomet i jest tako moćan biznis jer se oslanja na emociju i strast koji se suprotstavljaju logici. Srce je teško uvjeriti i u nešto sasvim smisleno, čak i onda kada ste apsolutno svjesni vlastite zablude. Dobar broj navijača novog kluba nikad se nije odrekao ni Manchester Uniteda ni svog mjesta na Old Traffordu, i za FCUM su bili tek podrška i buka koja mz je u tom trenutku trebala, ali koja je s vremenom postala tek izblijedjela kulisa.

Zamišljen kao prvi korak u revoluciji koja je u startu bila osuđena na propast i koja nema apsolutno nikakve šanse da uspije, Football club United of Manchester i njegovi navijači ostali su u vremenskom rascjepu i limbu iz kojeg ne znaju ni kamo ni kako dalje.

Usto, njihov napredak i razvoj su ih silom prilika gurnuli u svijet korporacijskog nogometa od kojeg su silno željeli pobjeći. Najveći rival i novi ljubimac hipstera postao je Salford City — mali klub iz Manchestera u koji su novac uložili bogataš Peter Lim i njegovi prijatelji Gary i Phill Neville, Paul Scholes, Ryan Giggs, Nicky Butt i David Beckham, legende Manchester Uniteda ali i tradicije i priče koju je pokušao promovirati United of Manchester. Novi Salfordov stadion otvorio je nitko drugi do Ferguson, a ovaj klub napravio je i rezultatski korak dalje u odnosu na FCUM.

Izgradnja stadiona je United of Manchester koštala više od šest milijuna funti, a nedostatak novca brzo je prouzrokovao i velike nevolje — navijači su se prije dvije godine čak pobunili protiv vodećih ljudi kluba, za koje su tvrdili da su se “odvojili od prvobitne ideje” i “minimalizirali utjecaj navijača na vođenje kluba”. Uslijedile su ostavke, izbor novog rukovodstva, ali se i broj članova i vlasnika prepolovio, baš kao i prosječna posjećenost utakmica kluba koji će gotovo sasvim sigurno ispasti iz šestog ranga natjecanja u Engleza.

I da, United of Manchester je uspio.

Ozbiljan je to i dobro organiziran nogometni klub koji vode i o kojemu brinu isključivo navijači. Navijači koje se ne tretira kao konzumente, nego kao integralni, najvažniji dio kluba. I kao i mnogi drugi slični klubovi u Engleskoj i Europi, s vremenom je organizacijski i sportski jako napredovao, sagradio svoj stadion, uključio se u razvoj lokalne zajednice, potvrdio da je njegov put ispravan i tako postao važan.

Ali nezaobilazna je činjenica da je takav United danas samo još jedan mali lokalni klub, važan za malenu zajednicu ljudi koja ga okružuje i zbog koje postoji. Ideja na kojoj je nastao je plemenita, i možda se u ovih gotovo 14 godina nije promijenila ili nestala, ali je izblijedjela. Prekrila ju je i ugušila nogometna sadašnjost i zbilja. I to je joj je bila sudbina od prvog dana. Ne zato što su u rat ušli goloruki i nejaki i ne zato što im je neprijatelj bila velika i moćna korporacija, nego zato što im je neprijatelj bio onaj kojega najviše vole i kojega nikada nisu i neće prestati voljeti.

I bez kojega nikako ne mogu.