Daleko je Doha od Bijelog brijega, ali je zato svijet mali. Ne mali kao svlačionica mostarskog stadiona izgrađenog u 1950-ima, ali dovoljno mali da se Zlatko Dalić i Vahid Halilhodžić sretnu kada je najvažnije: na otvaranju Mundijala.
Duge 33 godine su prošle, čitav jedan život, ali sjećanja su im sasvim sigurno živa. Hrvatski je izbornik bio jedan od najperspektivnijih igrača generacije koja je 1985. Hajduku donijela posljednju titulu jugoslavenskog prvaka u juniorskoj konkurenciji. Igor Štimac, Ante Miše, Robert Jarni, Stipe Andrijašević, svi su prije ili kasnije dobili pravu priliku na Poljudu, ali Dalić je išao okolnim putem. U četiri godine je preko Vinkovaca, Parka skojevaca i suradnje sa Stankom Poklepovićem u titogradskoj Budućnosti došao do malene svlačionice na Bijelom brijegu.
Velež je bio usred smjene generacija i čekala ga je teška borba za ostanak, ona zbog koje će nakon čuvene utakmice između Sarajeva i Dinama liga na kraju biti i proširena. Trebao mu je sirovi talent, dobar igrač i mladić koji se u Mostaru osjeća kao kod kuće. Sve to je bio ovaj Livnjak, kojeg su trener Rođenih i njegov kasniji sportski direktor prigrili i koji se brzo uklopio. Na klupi je tada sjedio stariji brat Salem, Veležovu je sportsku strukturu vodio mlađi brat Vahid iz već tada čuvene i priznate nogometne obitelji Halilhodžić. Dalićev i Vahin put spojili su se u crvenom dijelu Mostara, a onda krenuli različitim smjerovima.
Dalić je u prvenstvu, kod trenera Halilhodžića starijeg, debitirao već u prvom kolu, protiv Radničkog u Nišu, i prometnuo se u jednog od standardnih igrača. Ukupno je 44 puta bio starter, još pet puta ulazio s klupe, a zadnju utakmicu je odigrao u prosincu 1991., i to protiv Budućnosti koju su s tribina bodrili crnogorski rezervisti stacionirani u Mostaru. Sreću je potražio na Poljudu, ondje je opet bio Špaco, koketirao je sa Zadrom, a završio u svom novom domu u Varaždinu, gdje je i započeo trenersku karijeru. Ona je eksplodirala nakon što je preuzeo Hrvatsku, spasio je u Kijevu, kasnije je doveo do finala Svjetskog prvenstva; nešto što niti jedan trener s ovim prostora nije uspio.
Tvrdoglavi Halilhodžić uvijek pleše na granici i ponaša se kao da mu je to posljednji ples, onaj u kojem nema što izgubiti. A takvi su najopasniji
Rat je promijenio i Vahin put, ali i život. On je dao ostavku na mjesto Veležova sportskog direktora, ali ostao u Mostaru koji se pretvorio u pakao. Nakon što je jedva izvukao živu glavu, Halilhodžić se preselio u Francusku, u kojoj je izgradio igračko ime. Međutim, za trenersko je trebalo na sami početak, pa se preko Casablance i Lillea počeo probijati do vrha. Aktualnog francuskog prvaka je s dna Ligue 2 doveo do Lige prvaka; radio je i u Rennesu, pa Paris Saint-Germainu. Okušao se u Turskoj u Trabzonsporu, zajebao se pa pokušao raditi sa Zdravkom Mamićem u Dinamu, kratko je vodio i svoj Nantes.
No, Vaha je poseban čovjek, poseban karakter, tako tipičan za Hercegovinu i njen tvrdi kamen, tako atipičan za moderni nogomet. Njegova mora biti zadnja, njegove granice se ne smiju prelaziti, principi se ne smiju gaziti. Nema veze tko misli drugačije, nema veze jesu li s druge strane svlačionice gazde Canal Plusa, Mamić, afrički predsjednici i premijeri, novinari, navijači ili najveće japanske i marokanske zvijezde. Uzmicanja nema, nije važno po koju cijenu. A u ovom modernom nogometu to skupo košta. U Parizu, kao ni mnogi poslije njega, nije mogao balansirati na vagi sa velikim zvijezdama; na Maksimiru je razmirice zamalo rješavao šakama s bahatim gazdom koji danas silom prilika boravi isključivo u Vahinom komšiluku; i u Nantesu je dao otkaz zbog neslaganja s predsjednikom.
No, čak i u najsurovijem nogometu današnjice rezultati bi trebali biti garancija barem za mir i slobodu u radu. Za Vahu to pravilo ne važi, nikada nije važilo. Jer da jest, danas bi ga Marokanci slavili kao jednog od najvećih ikad, kao jedinog čovjeka koji je s četiri različite selekcije izborio Svjetsko prvenstvo, i to na četiri uzastopna Mundijala. Vodio je Bora Milutinović pet različitih reprezentacija, četiri odveo u drugi krug;: vodio je i Carlos Alberto Parreira i Kuvajt i UAE i Brazil dvaput i Saudijsku Arabiju i Južnu Afriku, ali ni Milutinović ni Parreira nisu sve te selekcije — točnije, većinu njih nisu — vodili u kvalifikacijama. Vaha jest, ali se na Svjetskom prvenstvu zasad pojavio samo jednom.
I tko zna hoće li opet.
S Obalom Bjelokosti, onom sjajnom generacijom s Didierom Drogbom, Kolom i Yayom Toureom, Salomonom Kalouom, Emmanuelom Eboueom i talentiranim Gervinhom uvezao je 20 utakmica bez poraza, a onda izgubio jednu — u četvrfinalu Afričkog Kupa Nacija od Alžira — i dobio otkaz. Razočaranje je bilo ogromno, ali tu je dodatno povukao crtu, dodatno podigao gard.
Ni u Alžiru ga nisu voljeli, i ondje su govorili da je staromodan, da igra ružno, da je u konstantnom sukobu s pojedinim zvijezdama, novinarima, ali tu je zemlju doveo do osmine finala Svjetskog prvensva i umalo preskočio Njemačku. Uslijedila je nova avantura, ovaj put japanska, novi plasman na prvenstvo svijeta i novi otkaz. Opet su novinari bili protiv, najveće zvijezde otpadale, a Vaha se držao svog, bez obzira na sav otpor kojeg je imao.
I ništa se nije promijenilo ni u Maroku. U 27 utakmica koje je vodio od debija 6. rujna 2019., Vaha je izgubio dvije, prijateljsku od Gabona (3-2) i onu u četvrfinalu Kupa nacija od Egipta (2-1, u produžetku). Navijači i novinari ga doslovno mrze; iz momčadi je bez imalo ustručavanja izbacio najveće zvijezde, uključujući Chelseajeva Hakima Ziyecha. Nakon što je njegova momčad u finalnom dijelu kvalifikacija pred 45.000 ljudi svladala DR Kongo, Vahi su čestitali i znani i neznani, čestitao mu je i sam kralj, ali priča je ista kao i bjelokošćanska i alžirska i japanska: dobar dio javnosti javno poziva da se njegova glava zakotrlja i da kao izbornik ne dočeka 23. studeni i dvoboj s Hrvatskom.
No, možda je to zapravo sve to savršeno upozorenje za Dalića.
Za 33 godine su putevi hrvatskog i marokanskog izbornika otišli različitim smjerovima, ali Vahid je već prošao kroz jednako teške trenutke kroz kakve prolazi sad i dovoljno je iskusan da zna kako da se nosi s takvim pritiskom. Atmosfera, ljudski odnosi, odnosi s najvećim zvijezdama, navijačima i medijima, ništa ne štima, ali činjenica je i da ga nije briga, jer i njegov Maroko ima samo dva tijesna poraza iz 27 utakmica.
Tvrdoglavi Halilhodžić uvijek pleše na granici, po svojim pravilima i ponaša se kao da mu je to posljednji ples, onaj u kojem nema što izgubiti. A takvi su najopasniji.
