U našem redovnom Vikend-retrovizoru podsjećamo na jednu davnu Posudbu…

xxx

Malo je ljudi koji znaju prepričati stvari kako je to znao uraditi Dario Džamonja, ali ni ovaj – danas, nažalost, pokojni – bosanski pisac nije znao pravu definiciju kojom bi predstavio značenje pojma ters. Zato je, kako bi opisao Mutnog, jednog od svojih prijatelja iz mladosti, ispričao kako je ovaj odlučio podijeliti imovinu kada se razvodio od svoje druge supruge.

Uglavnom, nakon što ovi ni onih mjesec dana koje sud valjda po praksi – ne znam, tako sam čuo – ostavi supružnicima da razmisle, nisu pretjerano razmišljali i nakon što su ostali pri onome na čemu su i bili, došlo je vrijeme za raskusuravanje. Mutni, za kojeg smo u priči saznali da ga je mučio život u tuđini i da mu ustvari i nije bilo pretjerano stalo do njega niti bilo čega drugog, svojoj je bivšoj životnoj suputnici ponudio da on uzme automobil, a ona svu ostalu pokretnu i nepokretnu imovinu. Ali kako to u razvodu obično biva, i neke logične stvari teško je dogovoriti, pa je gospođa tražila i svoju ‘polovicu’ auta. On se, kako Džamonja prepričava njene riječi, smekšao i obećao da će auto što prije prodati i pare podijeliti.

Sutradan je, prema američkim zakonima, objavio oglas u novinama – Toyota, taj i taj model, to i to godište, prešla toliko i toliko, prodaje se. Za jedan dolar. Prodao je auto, potpisao kupoprodajni ugovor, došao kući, izvadio čekovnu knjižicu i s velikim osmjehom na licu napisao ček na 50 centi. Smekšao čovjek. Eto ti, ženo, tvojih pola para.

Jer nisu važni ni jare ni pare, važno je da će na kraju biti po njegovom.

Međutim, bilo bi potpuno pogrešno pokušati ovaj pojam definirati samo kroz ovu jednu usputnu anegdotu, koja u narodnoj predaji s različitim likovima u glavnim ulogama ima na desetine različitih, maštovitih i mnogo radikalnijih verzija. Čak ni porijeklo same riječi nije najjasnije. Trebala bi biti turcizam čiji bi prijevod značio okrenut, obrnut ili naprosto pogrešan, ali isto tako se vjeruje da bi korijen mogao biti latinska riječ tersus, koja bi trebala značiti čist, uredan ili – potpuno suprotno od turske verzije – ispravan; iz nje je nastao engleski izraz terse, koji bi se opet dao prevesti kao sažet, jezgrovit ili kratak.

Halilhodžić je ovaj put izgubio bitku koju je vodio s igračima; realnost danas malo tko trpi, nogometaši preferiraju lažnu sliku

I ters, ma koliko vam sada to nelogično i nesuvislo zvučalo, sve to u isto vrijeme i jest. I prgav i ljutica i namćor i samouvjeren i jako teške naravi i, najviše od svega, tvrdoglav i lako zapaljiv, ali su takvi ljudi najčešće i pošteni i dosljedni i dobri te svoje mišljenje izražavaju bez pretjeranog okolišanja, stvari nazivaju pravim imenima i spremni su se boriti za ono što vjeruju bez obzira na vlastitu žrtvu koju moraju platiti. U Džamonjinoj priči ima i definicija koja kaže da su to ljudi koje i „u vještačkoj vilici zaboli zub“, druga – ona koju je dao pisac Abdulah Sidran – da su to ljudi koji su uvijek u pravu, samo to drugi ne znaju, a važi i ona treća, narodna – po kojoj je ters osoba u čijim očima svijet nikada nije na visini zadatka. Dakle, nazvati nekoga tersom u isto vrijeme je i svojevrsna uvreda i najbolji mogući kompliment, pitanje je samo u koji će kontekst ta kompleksna osoba – a recimo da se i sam smatram takvom – staviti stvari.

Recimo, u nogometu je dobar primjer za takvu osobu Vahid Halilhodžić.

 

Još za igračke karijere imao je takav stav. U Mostar, koji u principu jako teško prihvaća svakoga tko dolazi izvan malenog kruga kojeg tamo smatraju ne centrom grada, nego centrom svijeta, stigao je na nagovor starijeg brata koji je već bio zvijezda u Veležu i odmah se nametnuo. Neki ga nisu voljeli, neki su mu pričali iza leđa, ali on je radio po svom. Kad ga Miljan Miljanić nije zvao u reprezentaciju ili mu nije davao priliku, javno ga je prozivao u medijima, svjestan da će tako sebi dodatno zakomplicirati situaciju. Na kraju je nekada najbolji mladi igrač u Europi za reprezentaciju odigrao jedva 15 utakmica. Kada je čuo da ga suigrači u Nantesu ne vole jer je stranac, treninge je odrađivao u trenirci jugoslavenske reprezentacije. U sličnom je maniru nastavio i kao Veležov direktor, a onda je na početku rata u Mostaru ranjen (sam se slučajno ranio, doduše) nakon što je izašao na cestu i naoružan pokušao stati pred rezerviste JNA. Govorio je svakome u brk i točno ono što misli, a u ratu to i nije najpametnije – zato je 1993. morao spašavati glavu, a iza njega je ostala zapaljena kuća i sve što je imao.

Završio je kao izbjeglica u Francuskoj i krenuo ispočetka, ali po svom. Odlučio je biti trener, a stranac kao trener-početnik u Francuskoj na početku 1990-ih nije bila pretjerano popularna opcija. Otišao je zaobilaznim putem, preko sjeverne Afrike do Lillea u drugoj ligi, a onda klub odveo do Lige prvaka. Pred gostovanje na Old Traffordu na otvaranju natjecanja po skupinama novinari su ga zbog najavljene ofenzivne taktičke postavke nazvali nerealnim iluzionistom i trenerskim samoubojicom – on se tvrdoglavo držao igre za koju je vjerovao da je prilagođena njegovoj momčadi. United je golom u 90. minuti spasio David Beckham.

Zlatno doba trenera koji su psihološkim profilom slični Halilhodžiću kod nas je ustvari bilo između početaka 1960-ih i sredine 1980-ih godina. Tada su, naime, priliku u lokalnim sredinama sve više dobivali domaći treneri, često bivši igrači koji su kroz lokalne klubove ili omladinske selekcije stvarali iskustvo i ime. Savršeni primjeri bili su Sulejman Rebac i Milan Ribar, koji su stvorili nešto što ćemo kasnije nazvati sarajevskom i mostarskom trenerskom školom, a koji su po karakteru bili dosta slični. Treneri željezne ruke, kod kojih je nedisciplina bila gotovo nemoguća i koji su probleme u svlačionici rješavali ne samo povišenim tonovima nego počesto i ‘disciplinskim’ šamarima. Igrači su, istina, i na terenu i izvan njega imali veću slobodu, ali su granice bile jasne, a trenerova je bila zadnja, bez obzira tko se i zašto nije slagao s njom.

Produkt te škole bio je, recimo, i Ivica Osim, koji je krajem 1980-ih i prije Svjetskog prvenstva u Italiji u beogradskim, a često i zagrebačkim medijima imao status šarlatana, budale i pijanice koja forsira ostarjele bosanske igrače na račun tadašnjih mladih jugoslavenskih zvijezda. Nakon poraza od Njemačke u Milanu, novinari su pisali da je popio 11 boca viskija, reprezentacija je proglasila silenzio stampa, ali tvrdoglavi Osim nije odustajao, zamalo je napravio čudo i danas ga se smatra trenerskim velikanom.

Duško Bajević svojevremeno je klupu tada prvoplasirane Crvene Zvezde napustio doslovno za vrijeme utakmice, nakon što su Delije skandiranjem tražile njegov odlazak. Hoćete da idem? Nema problema. Kasnije se u AEK-u, gdje je i sada direktor, i fizički obračunavao s navijačima koji su utrčali u teren. Možda i najbolji primjer je Baka Slišković, koji je čitavu ekipu izveo s terena kad mu je puknuo film.

Jer, nisu važni ni jare ni pare, ni rezultati, ni što novinari pišu a što navijači misle, nije važno ni što žele u savezu ili kako suci sude, važno je da će na kraju biti onako kako je taj netko zamislio. Ili naprosto neće biti.

Međutim, stvari su se drastično promijenile u odnosu na to vrijeme. Promijenio se nogomet kao igra, ali promijenila se i percepcija uspješnosti i potrebitosti momčadi, klubova i reprezentacija. Nije Halilhodžić, dakako, jedini primjer nogometnog tersa; na kraju tog spektra je možda i najveći među njima Pep Guardiola, a ne bi zgorega bilo spomenuti ni likove poput Marcela Bielse ili Zdeněka Zemana, čak i Jürgna Kloppa, ali malo je onih koji na kraju dana imaju podršku da mogu tvrdoglavo mogu raditi onako kako žele i misle da treba. Malo je onih koji se mogu oduprijeti zakonima tržišta, još je manje onih koji se mogu nositi s pritiskom koji stvaraju navijači, ili češće nogometno nepotkovani ali pohlepni vlasnici, u nekim slučajevima čak i predsjednici država. Ili, što je možda i najvažnije, oni koji se mogu oduprijeti moći koju danas ima svlačionica koja je u stanju, ako želi, presuditi baš svakome i u baš svakom trenutku, bez obzira koliko to stupidno, nelogično i nepravedno bilo.

Vaha je gotovo svugdje gdje je radio dolazio u takve situacije i s gotovo svima – i glupavim vlasnicima, i pijanim diktatorima, i medijima i navijačima, a pogotovo s nezadovoljnim igračima koji ne vole da im se lupaju šamari, premda oni više nisu kao oni Ribarovi ili Repčevi. Samo zato što je uvijek bilo ili po njegovom ili nikako.

Prvo je u Parizu zamalo dao ostavku netom nakon što je postavljen za trenera. Rekli su mu da će biti menadžer i da će odlučivati, ali Ronaldinho je odlučio otići i klub ga je odlučio prodati, a sve to se i dogodilo iako je Vaha bio protiv. Ostao je, vodio je klub na svoj način, kontrolirao je svlačionicu i vlasnike – jednom je suspendirao tada važne Laminea Diattu i Anthonyja Reveillerea zbog igranja Playstationa – ali onda je puklo. Nije bilo onako kako su igrači željeli, nije bilo onako kako su vlasnici željeli, i morao je otići. U Trabzonu nije bilo po njegovom jer se momčad nije mogla nositi s velikanima, a možda i najveću glupost karijere napravio je kada se vratio na naše prostore i preuzeo Dinamo, naivno vjerujući kako se radi o klubu u kojem trener ima slobodu koju mu Zdravko Mamić obeća. Funkcioniralo je to sve dok Zdravku nije dojadilo i dok jednog dana nije ušetao u svlačionicu i počeo svoje izlaganje. Završilo je zamalo na šakačkom obračunu.

Vrhunac je stigao i prije toga, tamo u Obali Bjelokosti. Tamošnju je reprezentaciju preuzeo u svibnju 2008., cilj je bio plasirati se na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi. U 21 utakmici nije imao poraza, kvalifikacije je prošao lako i ispunio cilj. Onda je na Afričkom kupu nacija ispao golom u sudačkoj nadoknadi produžetaka protiv Alžira i – dobio otkaz. Ondje su mu nos u posao gurali i predsjednik Saveza i novinari, ali i predsjednik države Laurent Gbagbo. Nećeš stavljati onoga koga predsjednik želi? Prst dolje. Otpušten je četiri mjeseca prije Svjetskog prvenstva.

Isto mu se zamalo dogodilo i u Alžiru. Izborio je plasman na SP, ali ondje ga nitko nije volio. Nešto kao Osim te 1990.; novinari su pisali da ekipa igra ružno i dosadno, da izgleda nikada gore, nisu igrale velike zvijezde koje su oni željeli u sastavu, a glas su digli i navijači koji su ga gotovo mrzili. Samo ga još cipelama nisu gađali – u Brazil je otišao nakon mučenja (i teških pobjeda) nad Armenijom i Rumunjskom, a novinari su tražili njegovu glavu i smjenu kakvu je doživio u Obali Bjelokosti. U Brazilu je, igrajući po svom, prošao skupinu, napravio najveći uspjeh u povijesti ove zemlje i u osmini finala zamalo iznenadio kasnijeg prvaka Njemačku.

U ponedjeljak – 65 dana prije otvaranja Svjetskog prvenstva u Rusiji – Japanski nogometni savez je i službeno potvrdio glasinu koja je počela kružiti dan ranije: Vahid Halilhodžić više nije izbornik. Nakon što je očekivano izborio plasman na Svjetsko prvenstvo, nakon što je bio na izvlačenju skupina i nakon što je mjesecima radio na pripremi triju utakmica u skupini sa Senegalom, Poljskom i Kolumbijom, Vaha neće putovati u Rusiju. Službeno objašnjenje kaže kako“veza, povjerenje i komunikacija između igrača i trenera više nisu funkcionirali” i kako se to pokazalo u prijateljskim utakmicama protiv Malija i Ukrajine. Predsjednik Saveza objasnio je i kako Japan pod Halilhodžićem nije igrao ‘japanski stil nogometa’ i kako pokušaj da se radi stilom kojim radi Vaha nije funkcionirao.

A stil kojim radi Vahid je bio takav da im je otvoreno rekao kako nemaju igrače za igru koju vole nazvati japanskim stilom, a u kojoj bi njihova momčad trebala dominirati u posjedu. Nemate kvalitetu. Onda im je još rekao da neke od njihovih najvećih zvijezda ne igraju dovoljno dobro da budu u momčadi kakvu je on zamislio. Da mu ne trebaju pozeri na posterima koji izigravaju samuraje, nego nogometaši koji će ispunjavati ciljeve koje on postavi. Pa ih je jednostavno prekrižio. I još im je rekao da ga nije briga koga navijači žele u timu, ili koga novinari žele u timu, ili kako bilo tko osim njega želi da ta momčad igra. Rekao im je da će sve napraviti da na SP naprave rezultat koji žele, ali da će to uraditi ili kako on želi i misli da treba. Ili nikako.

I ovaj put je ispalo nikako. Halilhodžić je ovaj put izgubio bitku koju je vodio s igračima; realnost danas malo tko trpi, nogometaši preferiraju lažnu sliku i da im se titraju muda, pa nije nikakvo čudo da je svlačionica bila jača i da su oni koji su odlučivali na kraju popustili. Nepravedno, nelogično i bezobrazno, ali takav je moderni nogomet. I oni koji žele raditi po svom moraju naučiti živjeti s tim. A Vaha je naučio i ne odustaje; na kraju krajeva, i dobro da je tako.

Ili po njegovom ili nikako.