Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Varaja, kralj iz sjene

Žarko Varajić je bio majstor za naizgled sporedne uloge, ključan za uspjeh tima

Nezahvalno je pričati priče kojima niste svjedočili i o kojima ste samo slušali. Riječi mijenjaju agregatno stanje, a na papiru moraju izgledati drugačije, mnogo ljepše napisane nego što stvarno zvuče, sa svim glasnim epitetima i bučnim atributima, i bez stvari koje bi mogle zasmetati nekome, pa činjenice postaju sve tanje i sve bljeđe. Istinite priče šire se, apsorbiraju atmosferu i vlastitu okolinu i veličinu, pušu se i prerastaju u mitove i legende, i teško je, gotovo nemoguće, razlikovati stvarnost od lijepo začinjene fikcije, stvarnu priču od narativa koji odgovara vremenu i prostoru.

I uloge u takvim pričama scenaristi dijele prema vlastitim potrebama, prema potrebama scenografije i kostima koje žele obući svojim junacima.

Povijest bosansko-hercegovačkog sporta — baš kao i jugoslavenskog generalno — jedna je takva priča. Tako to obično biva sa stvarima koje prvo imate, a tek onda kada ih izgubite, kada ih više nemate, tek onda shvatite koliko su vam značile i koliko su zapravo velike. Pa ih prepričavate i prepisujete, ponovno proživljavate do te mjere da postaju i veće i drugačije, toliko puta da likovi promijene oblik, karakter i da im se uloge izmijene. I tek kada se podvuče crta, tek onda se čovjek vraća suhim činjenicama, suhim brojkama i priča ima svoje stare, drugačije i promijenjene, ali prave heroje.

Nažalost je tako, bosansko-hercegovački sport i njeno društvo generalno danas egzistiraju u takvim uvjetima i takvim vremenima da se crta podvlači samo na grobljima, tamo gdje se svi ponovno okupe, spuste glavu i pozdravljaju se posljednji put.

Varajić se u KK Bosnu savršeno uklapao — bila je to momčad jednakih

Na smrtovnicama smrt dolazi samo u dva oblika i uvijek iz jednog od samo dva razloga — ili je stigla iznenada ili je bolest bila duga i teška. U ponedjeljak je iz Beograda stigla jedna od onih vijesti koja se najbrže širi, loša vijest. Tamo je u 67. godini života borbu s dugom i teškom bolešću izgubio nekadašnji košarkaš KK Bosne i reprezentacije Jugoslavije, Žarko Varajić.

Njegovo ime mlađim ljubiteljima košarke ili sporta generalno ne znači gotovo ništa, posebno ako nisu zagriženi zaljubljenici u povijest i njene knjige. Jer upravo je Varajićevo ime u povijesnim knjigama, tamo gdje BiH sport još uvijek najbogatije i jedino živi, upisano velikim i zlatnim slovima. I, što je za ovu priču kao i za svaku sportsku priču važnije, zlatnim brojkama.

Povijest ozbiljne košarke u Sarajevu ustvari je mnogo siromašnija nego što to zapravo izgleda. Sve do početka 1970-ih godina bio je to popularan sport u sjeni nekih drugih, prije svega, nogometa. Sarajevski košarkaški klubovi su u prvih dvadeset i pet godina poslijeratne jugoslavenske lige ukupno sakupili tri prvenstvene pobjede — Milicionar je 1949. godine imao jednu i bio zadnji, Željezničar je 1962. sakupio još dvije, dok je Mlada Bosna u sezoni 1967./68. završila kao posljednja i to bez ijedne pobjede u 22 utakmice. Međutim, paralelno s jačanjem Željezničara, 1970-ih su se u Univerzitetskom sportskom društvu Bosna odlučili na jačanje svoje košarkaške sekcije.

Momčad je već šesnaest sezona bila u Drugoj saveznoj ligi a klub je odlučio trenersku palicu dati tada 24-godišnjem Bogdanu Tanjeviću, koji se nakon kratke igračke karijere vratio iz Beograda. Tanjević je tada lokalnim talentiranim dječacima — jer to košarkaši do dvadesetak godina jesu bili — počeo dodavati i igrače iz provincije koje beogradski klubovi još uvijek nisu “pronašli”. No, još prije nego je Bosna u punoj Skenderiji u majstorici svladala Željezničar i osigurala titulu u Drugoj ligi i prije nego je Boša uvjerio Mirzu Delibašića da je Sarajevo mnogo ugodnije za život od Beograda, Tanjević je pronašao svog kapetana i vođu.

Žarko Varajić bio je osamnaestogodišnjak kada je iz Nikšića, gdje je košarku isprobavao u lokalnoj Sutjesci, preselio u Sarajevo. Obukao je bordo dres Bosne, priključio se Svetislavu Pešiću i domaćim mladićima i s Tanjevićem izborio prvi plasman u Prvu ligu Jugoslavije. No, i tada je malo tko vjerovao u ambiciju koju je Boša imao. Varajić je, barem sudeći prema snimcima i (polu)službenoj statistici, bio krakati dvometraš koji je igrao na poziciji krila i bio jedan od najboljih šutera svog vremena. Kada mu je Tanjević priključio Delibašića — s kojim će ga vezati i kumstvo — te Nevesinjca Ratka Rašu Radovanovića iz juniora, ideja o vrhunskoj Bosni počela je dobivati svoje trokutaste konture.

Već u svojoj drugoj sezoni u najjačem rangu, Bosna je završila kao četvrta, iza Zadra, Jugoplastike Crvene Zvezde (u Prvoj ligi je, vrijedi reći, tada igrao i Željezničar), a prvenstvo u sezoni 1976./77. su izgubili u majstorici od Jugoplastike.

Bosna je tri minute prije kraja imala plus osam koji su se prelako istopili; Mirza Delibašić je stavio dva bacanja za poravnanje u zadnjim sekundama, ali je onda Damir Šolman pogodio u zadnjoj sekundi za pobjedu Splićana i veliki poraz Bosne. Šolman se na zadnji šut digao preko Varajića; Crnogorac je tada zabio 27 koševa i već odavno bio jedna od ključnih poluga Bosnine momčadi. Varajić je bio kapetan i lider momčadi, igrač kojeg će Tanjević nazvati svojom produženom rukom na terenu.

Potpuno smiren, staložen, sa sjajnim šutom s distance, Varajić je bio i, oprostite na banalizaciji, Scottie Pippen prije Pippena – naravno, ne po stilu igranja košarke nego po stilu života. Naime, Varajić je naučio živjeti u sjeni.

Za Mirzu Delibašića svi će reći da je bio virtuoz s loptom, igrač za raju, a takve raja i voli; on jeste najbolji bosansko-hercegovački košarkaš svih vremena. Njemu bi tu titulu mogao oduzeti tek Dražen Dalipagić Praja, Mostarac koji je, dok je BiH košarka bila samo amatersko druženje dječaka, preselio u Beograd i postao legenda Partizana, reprezentacije Jugoslavije i europske košarke. To ga mjesto obitavanja razlikuje od Delibašića, ali zajedničko im je da su dijelili parket s Varajićem, da su obojica bila bolji košarkaši od Varajića, ali i da su pored sebe imali čovjeka kojemu nije bilo teško živjeti u toj ogromnoj crnoj ali i zlatom popločanoj sjeni.

Varajić je s reprezentacijom uzeo zlato na Mediteranskim igrama, onda i srebro u Montrealu, pa bio prvak Europe 1977. i brončani dvije godine kasnije, ali nikada nije mogao biti prvi izbor nacionalnih selektora. Bilo je to vrijeme u kojima je Praja bio toliko moćan i dominantan da je gasio potencijalno velike reprezentativne karijere, nitko ga nije mogao skinuti s trona.

U Bosnu se zato Varajić savršeno uklapao — kako je sam priznao, nije to nikada bila najbolja momčad kvalitetom, ali je bila momčad jednakih i momčad prijatelja i drugova. Bosna je bila, kako ju je u jednom intervjuu nazvao, najkompaktnija ekipa u Europi. Ustvari, Bosna je bila ekipa u kojoj se savršeno znao poredak, a Varajić protiv takvog poretka nije imao ništa protiv.

U sezoni nakon Šolmanovog šuta — samo šest godina nakon debija u Prvoj ligi — Bosna je osvojila dvostruku, a zamalo i trostruku krunu — kup su osvojili pobjedom nad Radničkim iz Beograda u finalu u Šapcu, a onda igrali dvije legendarne utakmice s Partizanom. Treća titula im je izmakla u Banjoj Luci u finalu Kupa Koraća nakon produžetka i nakon što su trojica igrača Bosne, među njima i Varajić koji je do tada zabio 22 poena, morali na klupu zbog pet osobnih pogrešaka.

Partizan je i u prvom dijelu prvenstva slavio u Skenderiji pa je dva kola prije kraja u međusobnoj utakmici (obje momčadi su imale skor 21-3) u Beogradu bio apsolutni favorit za pobjedu i osvajanje titule prvaka. Međutim, Bosna je predvođena Delibašićem koji je pogodio dva odlučujuća bacanja — i naravno Varajićem koji je s 28 poena i 60% šuta bio najbolji igrač Sarajlija — slavila sa 109-102 i osvojila svoju prvu titulu prvaka Jugoslavije.

Svaka čast Kića, svaka čast Praja, ali od vas su bolji Kinđe i Varaja.

U sezoni koja je uslijedila, barem će tako Tanjević govoriti kasnije, Bosna je svjesno žrtvovala prvenstvo i posvetila se Kupu prvaka. Bilo je to najjače europsko klupsko natjecanje, ali Jugoslaveni nisu mogli do trona — prvo su dominirali Sovjeti, a onda bogati Španjolci i Talijani, koji su za razliku od “amatera” iz Jugoslavije mogli dovoditi Amerikance. Između 1963. i 1979. titule su između sebe dijelili CSKA (tri), Real Madrid (šest) i Varese (pet) dok su s po jednom uskočili Maccabi i Milano.

Bosna je na krilima Delibašića i Varajića relativno lako prošla prvu prepreku u četvrtfinalnoj skupini, gdje su izgubili samo jednu nevažnu utakmicu od Brna dok su se lako obračunali s AEL-om iz Limassola i Partizanijem iz Tirane. U polufinalnoj skupini izgubili su 27 razlike u Tel Avivu i to nakon trijumfa nad Realom, ali su se ključnim pokazala posljednja dva gostovanja, kod Joventuta i Olympiacosa, na kojima je Bosna slavila u tijesnim utakmicama.

To što je Bosna svladala Emerson iz Varesea u polufinalnoj skupini u Sarajevu za talijansku momčad nije značilo previše prije finala. Amerikanci Bob Morse i Charlie Yelverton zajedno s talijanskom legendom Dinom Meneghinom predvodili su ekipu koja je bila apsolutni favorit. Favorit do te mjere da su u Emersonu odlučili da u Grenoble, gdje se igrala finalna utakmica, neće nositi veliki prijelazni pehar Kupa prvaka.

Bio im je pretežak.

Varese je prije svega bio poznat po zonskoj obrani na koju se teško odgovaralo klasičnom košarkom tog vremena, te agresivnom i čvrstom igrom s puno prekršaja. Bilo je to vrijeme bez linije za tri poena i igrači se nisu pretjerano često odlučivali na šuteve s velike daljine; naprosto nije dovoljno vrijedilo riskirati. Rašo Radovanović je iz reketa ubacio deset poena, a Delibašić stavio svojih trideset, no Morse, jedan od najboljih Amerikanaca u Europi svih vremena, Kinđetovih trideset je poništio sa svojih trideset poena. Yelverton, s iskustvom sezone u Portlandu (iz NBA su ga otjerali jer iz protesta zbog rata u Vijetnamu nije želio stajati za vrijeme himne) zabio je 27 i sve se savršeno poklopilo za još jedan veliki trijumf Varesea. Sve osim Varaje.

Nije čak ni počeo dobro, prvu loptu je bacio u aut i jedva ju je spasio Sabit Hadžić; prvi šut je promašio pod faulom, a onda promašio i jedno od dva slobodna bacanja (koje se doduše ponovilo). No, onda ga je krenulo. Žarko je bio na 23,5 poena u prosjeku u Kupu prvaka (u karijeri će u domaćem prvenstvu imati prosjek od 18,5) a u Grenobleu je promašio osam lopti iz igre — bio na sjajnih 64 posto šuta — i stavio 17 od 21 penala; Bosna je ukupno šutnula 31 bacanje. Varajić je do kraja zabio 45 poena (bez trica!) i postavio rekord finala koji ni danas, točno četrdeset godina i toliko finala kasnije, nije srušen.

Bosna je postala prvi jugoslavenski klub koji je osvojio titulu prvaka Europe, a kapetan Varajić je prvo na parketu a kasnije i pred okupljenom gomilom u Sarajevu podigao maleni pehar koji će ostati najveći u povijesti bosansko-hercegovačkog sporta.

Varajić je nakon završetka igračke karijere ostao u sportu. Prvo je bio u organizacijskom odboru Olimpijskih igara u Sarajevu i jedna od legendi kaže da je najzaslužniji što se Vučko zove Vučko. Potom je preuzeo funkciju predsjednika Stručnog savjeta Košarkaškog saveza Jugoslavije, kojeg je vodio od 1987. do 1992. u vrijeme kada je osvojeno olimpijsko srebro, jedno svjetsko i dva europska zlata.

U Košarkaškom savezu Srbije radio je sve do 2008. godine i ostalo je zapisano da je dok je bio direktor svih reprezentativnih selekcija, ova zemlja (ili njeni pravni prethodnici) osvojila 26 medalja na 32 natjecanja. Bila je to savršena uloga za Varajića; sporedna, jedna od onih na kojoj nisu reflektori, ne kada se pobjeđuje i kada se osvajaju medalje.

Njegov odlazak iz Sarajeva na početku rata promijenio je njegovu sliku o gradu i sliku grada o njemu. Iz stana u Zagrebačkoj ulici, koja se nalazi u naselju Grbavica kojeg su tijekom rata kontrolirali Srbi, otišao je, sam je tako prepričao, u svibnju 1992. s jednom torbom i preselio u Beograd. Iza njega su ostali trofeji koji su nekome postali ratni, i jedno drugačije vrijeme u kojemu je njegova sporedna uloga bila jednako važna kao i one glavne.

S vremenom su riječi mijenjale agregatno stanje, priče su postajale mitovi, fikcija se preplela sa stvarnošću a činjenice su danas ostale tanke i blijede.

Ostaje ona najvažnija, koju i mi koji nismo svjedoci njegovog vremena možemo slobodno reći. Žarko Varajić je jedan od najboljih bosansko-hercegovačkih košarkaša svih vremena; čovjek koji je bio kapetan velike Bosne, prvak Jugoslavije i Europe, najbolji strijelac europskih finala ikada.

Čovjek iz sjene i veliki sportaš.