Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Vardy 2.0

Svi su mislili da je gotov. Svi, osim Brendana Rodgersa

Nekoliko minuta nakon remija Hrvatske i Australije u Stuttgartu, onog koji je izabranike Cice Kranjčara koštao plasmana u osminu finala Svjetskog prvenstva, Ivica Osim je Hrvatima na nacionalnoj televiziji održao lekciju o važnosti trčanja u nogometu. Bila je to najjednostavnija moguća analiza, ako je se uopće i može tako nazvati, ali je — kako obično biva s tako prostim, nogometno bazičnim stvarima — brzo ušla u legendu i danas na YouTubeu ima više od 100 tisuća pregleda. U principu, Osim u svojoj besjedi nije rekao ništa što ne zna svatko, a tko je barem dvaput gledao nogomet i njegov zaključak je bio grunfovski jednostavan i jednako tako točan — tko trči, vrijedi, tko ne trči, ne vrijedi.

U viralnosti tog Osimovog objašnjenja koje se po bespućima interneta ponavlja, evo, 13 godina, istopila se mnogo važnija poruka koju je ovaj bosanskohercegovački stručnjak, onako više kroz šalu, provukao u prvoj reakciji na pitanje Ivice Blažička. Poruka je to koja je ustvari, možda i nesvjesno, i bila poanta čitave priče. Jer, ta priča i jeste došla kao posljedica lažne slike koju su u to vrijeme, što zbog neznanja, što zbog lažnog patriotizma i subjektivnosti, stvarali oni koji su trebali biti analitičari i kritičari, baš kao što su to nastavili raditi i desetljeće i pol poslije.

Ljudi kažu, i istina je — ponekad čovjek gleda, a ne vidi. Jer nije isto.

Jamie Vardy nikada nije imao problem s trčanjem. Čak ni kada je treninge započinjao i završavao pintama najjeftinijeg lagera s lokalnim kronerima u pubu, kada je previše centimetara ispred njega plesao njegov trbuh, Vardy je bio smatran za radišnog napadača, izuzetno korisnog u oba smjera igre. O njegovom neobičnom nogometnom putu od odbacivanja iz Sheffield Wednesdaya, preko vanligaških Stocksbridgea i Halifaxa, niželigaša Fleetwooda pa do Leicestera, napisano je baš sve i jasno je da mu se mnogo toga moglo zamjeriti, no na njegovu radnu etiku nije se žalio nitko.

Iako se na prvu uvijek činio kao totalna budala s manjkom inteligencije, famozno zalaganje i još famoznije srce na teren za njega nikada nisu bili sporni; on je oduvijek bio takav igrač.

Konačno, Vardy je danas igrač oko kojeg i za kojeg se gradi igra cijele momčadi

Legendarni Kevin Phillips imao je 40 na leđima kada je dijelio svlačionicu s Vardyjem, kojega je uskoro uzeo pod svojevrsno mentorstvo. Pomoglo je i što je nakon završetka karijere, Phillips dobio mjesto jednog od pomoćnika Nigela Pearsona, pa je ovaj doslovno provodio sate u razgovorima i analizama Jamiejevih igara.

“Satima bih mu pokazivao video snimke, objašnjavao što treba popraviti, pokušavao savjetovati na osnovu svog iskustva”, ispričao je Kevin Phillips prije mjesec dana u intervjuu za The Athletic i dodao: “I uvijek bih se pitao sluša li me ovaj čovjek uopće.”

Njegova prividna nezainteresiranost profesionalnim dužnostima nogometaša i njegov život van terena jesu ogroman dio njegovog karaktera kojim među navijačima ostavlja utisak jednog od njih, čovjeka iz naroda. Ta njegova običnost je ono što ga je od prvog dana u Leicesteru činilo posebnim, pogotovo kada je eksplodirao i prometnuo se u jednog od najboljih napadača lige. No, važan dio te običnost zbog koje je bio omiljen u masi je upravo i to zalaganje i borbenost koja nikada nije nedostajalo. Vardy je i na najvišem nivou nogometa — onome koji se toliko odvojio od običnog navijača — djelovao kao jedan od nas, upravo zbog toga što je reagirao kao čovjek.

“Daj mi dres najdražeg kluba i možda će se ispostaviti da ne znam igrati, da ne razumijem taktiku, da nisam u stanju zabiti zicer, ali ću poginuti za svaku loptu”, priča je koja se kotrlja svakim šankom prije ili kasnije, a djelovalo je kao da ju je Vardy živio. Lojalnost i privrženost klubu — ostao je u šampionskom Leicester Cityju i kada su svi otišli — i emocionalne reakcije često su ga činili naivnim i skupo ih je plaćao, ali povlačenja ručne nije bila opcija.

No, takav nogomet mrcvari igrača. Iz njega u isto vrijeme izvlači i najbolje i najgore, i troši ga i troši. Pogotovo kada prođe kroz sve ono što je Vardy prošao prije nego je došao na vrh, tamo gdje ni njega ni Leicester City nije očekivao baš nitko. I prije godinu dana činio se gotov kao igrač, veteran koji i dalje živi i igra i zabija, ali i kojemu je legendarni status i ono što je napravio, a ne ono što u tom trenutku radi, mnogo jači argument zašto je tu. Ponekad nije ni bio tu, trener Claude Puel bi ga ostavljao na tribinama, nije ga bilo u momčadi, forma je išla gore-dolje i činilo se da je njegov kraj bliže nego što je i sam mislio.

Jer, kako Osim kaže, ponekad čovjek gleda, a ne vidi.

S tom je mantrom u veljači ove godine u Leicester došao Brendan Rodgers. Klub, koji je barem nakratko promijenio povijest nogometa u to vrijeme, bio je u onome što se činilo kao njegov prirodni habitat; Puel je prosječnu momčad ostavio s pet poraza u šest utakmica i na 12. mjestu na ljestvici, a sam Vardy je bio na tek osam postignutih golova u 23 nastupa. Rodgers je prije utakmice s Brightonom, koju je gledao s tribina, ušao u svlačionicu, svakome od igrača pružio ruku, samo je s Vardyjem razmijenio rečenicu, poručivši mu da mu je neopisivo drago da je tu.

On je u Vardyju i dalje vidio jednog najboljih napadača lige kojeg njegova momčad prosto koristi potpuno pogrešno. Ono što je vidio, a drugi nisu — prije svega Puel — je upravo Vardyjeva potrošnja energije. Prošlo je vrijeme večernjeg objeda koji se sastojao od paketića Skittlesa zalivenog votkom, ali Jamiejev način života morao je ostaviti posljedice, pogotovo na način na koji je on igrao. Zato je Rodgersova prva instrukcija svom najboljem napadaču bila jednostavna — trči manje, puno manje.

Ono što Osim nije stigao objasniti u HRT-ovom Goleu jeste da u nogometu nije najvažnije pitanje koliko trčiš, nego, između ostalog, zašto trčiš. Rodgers je Lisicama predstavio termin “sinkroniziranog presinga” u kojemu čitava momčad radi zajedno, a iz kojega najviše profitira upravo Vardy.

“On je igrač koji će za tebe trčati dan i noć”, objasnio je u studenom Rodgers. “Ali ne želim od njega pokušaj presinga na čitavu zadnju liniju kao što je to radio dosad. Sada je ta njegova trka mnogo bolje raspoređena i smislenija”. Vardy radi jednako, ali troši se manje i to u oba smjera.

Prema službenoj statistici, Vardy na devedeset minuta u prosjeku ima manje dodira s loptom nego ikada ranije u karijeri. No, mnogo veći broj dodira s loptom nego ranije sada pravi u protivničkom šesnaestercu, dok više od 10 posto njih pretvara u udarac prema golu. Ono što je bio inicijalni cilj kada je, za razliku od većeg dijela šampionske momčadi, ostao u Leicesteru konačno je i napravljeno — Vardy je danas igrač oko kojeg i za kojeg se gradi igra cijele momčadi. Konverziju šutova je sa, u karijeri maksimalnih, 28,2 posto popravio na 39 posto (što je najviše u Europi ove sezone) i sa 16 golova u 17 utakmica najbolji je strijelac engleske Premier lige u kojoj je Rodgersov Leicester, suprotno svim očekivanjima, prvi Liverpoolov pratitelj na vrhu ljestvice.

Od utakmice s Brightonom u veljači prošle godine kada je prvi put pružio ruku Rodgersu, Vardy je pod njegovim vodstvom u 28 utakmica utrpao 26 golova, a prošlog vikenda je samo igrom slučaja i Krulovom nespretnošću ostao bez još jednog.

Rodgersov Vardy 2.0 jednako je običan kao ona njegova prva verzija. Jednako ga pale čudne stvari — od kada je supruga Rebekah završila u središtu skandala s Coleen Rooney a navijači to iskoristili da ga provociraju — Jamie je ušao u seriju od deset utakmica u kojima je postizao gol — jednako je nasmijan i jednako se dobro zabavlja kao onaj prije Božića 2015. Samo je danas drugačiji, kompletniji igrač koji se prilagodio sustavu koji se opet prilagodio njemu.

Jer Rodgers nije samo gledao, Rodgers je i vidio. Tko trči, vrijedi, ali onaj koji zna zašto, kada i gdje trči, vrijedi više.