Mostarski Velež sinoć je pobijedio atenski AEK 2-1 u prvoj utakmici drugog pretkola UEFA-ine Konferencijske lige. Klub igra svoju prvu europsku sezonu nakon 33 godine i jedini je od klubova iz BiH još ‘živ’ u Europi, ostali su već ispali; doduše, još je tu i prvak Borac iz Banja Luke koji je nakon ispadanja u pretkolu Lige prvaka nastavio svoj put u istom natjecanju kao i Velež, ali je sinoć izgubio 4-0 u Belfastu od Linfielda.
I ne samo zbog toga, Veležov sinoćnji rezultat je čudo. Jer prije samo dvije godine pisali smo o tome kako se klub uspio vratiti u Premijer ligu, podigavši se iz beznadnog sivila, a sad ga gledamo kako pobjeđuje ozbiljne europske klubove.
U današnjem Vikend-retrovizoru podsjećamo na tekst iz ljeta 2019.
xx
Deset minuta prije planiranog početka utakmice mladić na vratima slijegao je ramenima. Gledali smo u njega bez riječi, a on je okrenuo dlanove i raširio ruke, instinktivno stisnuo usne, glavu malo zabacio unatrag i apologetično zgrčio lice.
Jebiga, žao mi je. Nema mjesta.
To što smo u ruci držali uredno kupljene karte njemu nije značilo ništa, a našu nervoznu reakciju prekinuo je pogled kroz hodnik koji je bio dovoljan da shvatimo da naprosto nemamo gdje stajati. Igrači su već bili na terenu, pozdravljali publiku, a na ulazu na drugu tribinu imali smo više sreće. Nakon dužeg uvjeravanja i objašnjavanja situacije ušli smo na stadion, čak uhvatili i praznu stolicu, i smjestili se kada se lopta već uveliko kotrljala terenom.
Oko nas se nabilo preko šest tisuća duša na mali, improvizirani stadion manjeg kapaciteta od toga. Gotovo svi su bili odjeveni u crvene majice sa zvijezdom petokrakom i malom nogometnom loptom. Gotovo svi su bili jako glasni. Pjesma nije prestajala, baklje se na sve tri tribine nisu gasile, crvena masa slavila je svoje igrače i nazivala ih šampionima. Njih je pored terena čekao veliki (i mali) pehar i zlatne medalje. I svi su mnogo više razmišljali o slavlju na glavnom gradskom trgu koje se spremalo za noć koja je dolazila nego o samoj utakmici.
Promocija je svojevrsno emocionalno pražnjenje, šamarčina za svu frustraciju koja nam je izjedala želudac
Mostarski Velež — klub za koji, to vam ni dosad nije bilo baš pretjerano teško zaključiti, ja navijam — u subotu je na svom stadionu proslavljao osvajanje prvog mjesta u Prvoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine. Drugi je to stupanj natjecanja u bosanskohercegovačkom nogometu, što znači da će Rođeni od iduće godine ponovno biti premijerligaši.
I na prvi pogled bila je to još jedna obična ili, ako hoćete, tradicionalna nogometna fešta. Još jedna varijacija na nešto što ste mnogo puta ranije vidjeli i što će se u ovo doba godine događati dok je nogometnog svijeta i vijeka. Cjelodnevna pobjednička parada kao nagrada i logična posljedica dobrog sportskog rezultata koji je usto, kako je to na našim prostorima najčešće slučaj, kreirao ogromni val euforije. Onaj koji kratko obožavaju jahati baš svi, nema veze koliko su zaista emocionalno povezani s klubom.
Ali za Velež je subota ustvari bila mnogo više od toga.
U svibnju 2016. Velež je treći put u svojoj povijesti ispao iz elitnog natjecanja u ligaškom sustavu u kojemu je igrao. Prvi put mu se to dogodilo u sezoni 1952./1953., koja mu je bila debitantska u jugoslavenskoj Prvoj saveznoj ligi, da bi onda (isključimo li ratne godine) nakon 45 uzastopnih sezona 2003. ispao iz Premijer lige BiH.
I ne bi to predstavljalo tragediju da je za Rođene to bila puka promjena ranga natjecanja. Međutim, bila je to najlošija godina u povijesti kluba koji su 1922. godine osnovali radnici, studenti i učenici okupljeni oko Komunističke partije Mostara. Poraz od prijedorskog Rudara bio je 18. u 20 prvenstvenih utakmica; Velež je u čitavoj sezoni dobio jednu utakmicu. Jednu jedinu utakmicu. U njih 30 te sezone Velež je zabio čitavih 10 golova.
Slobodni i strmoglavi pad Veleža je između ostalog bio posljedica ratnih događanja i svega onoga kroz što je taj klub prošao, nezainteresiranosti lokalne vlasti da mu pomogne, ali jednako su tako — ako ne i daleko najviše — Rođeni bili žrtva vlastitog javašluka, nesposobnih ljudi koji su ga vodili i nepostojanja bilo kakvog sustava ili plana razvoja.
U isto ovo vrijeme prije tri godine tako je Velež je ušao čekajući tko će biti zapravo biti zadnji čovjek koji će zatvoriti vrata i okrenuti ključ. Dugovi su se gomilali, tužbe dolazile jedna za drugom, isključena je struja i voda, a momčad bila jedva sastavljena od domaćih igrača, i to onih koji nisu imali gdje pobjeći. Lokalni fašisti su likovali nad “gašenjem zvijezde”, “propasti multietničkog koncepta” i “smrti Rođenih”, a činjenica da je Velež na onih 20 utakmica bez pobjede u novoj sezoni nadodao još njih osam i bio zakucan za samo dno ljestvice druge lige gurala je klub na skok u duboku provaliju.
No, onda je proradio mostarski inat.
Velež je nastao kao klub raje, ugnjetavane radničke klase koja je tražila drugačiji put u odnosu na nacionalne klubove koji su postojali između dvaju ratova u Mostaru. U njegovu najplodonosnijem periodu, 1970-ih i 1980-ih godina, Velež se održavao među velikim jugoslavenskim klubovima gotovo isključivo s domaćim kadrom, bez obzira radilo se o organizaciji kluba ili momčadi na terenu. Raja je održala Velež na životu u 1990-ima, a onda se suprotstavila lokalnim moćnicima i vratila svoj izvorni amblem koji je odavno prerastao političke ideologije i postao simbol otpora poremećenom sustavu vrijednosti koji u BiH danas vlada.
I opet je raja Veležu dala umjetno disanje kada mu je najviše trebalo; navijači su prije tri godine oko sebe okupili ozbiljne ljude s konkretnom idejom i planom, koji su od Veleža napravili relativno ozbiljan klub u BIH okvirima.
Mostarci su potpuno promijenili način poslovanja i posvetili se prije svega vraćanju dugova i poboljšanju infrastrukture, odnosno popravljanju uvjeta rada. Stadion u Vrapčićima je u navijačkoj akciji poprimio drugačiji oblik i danas je drugi svijet u odnosu na početak Veležovog puta ondje. Trener Ibro Rahimić, koji je nekada nosio dres ovog kluba, polako je gradio momčad koja je trebala biti kompetitivna u borbi za plasman u Premijer ligu. U prvoj sezoni jedva su osigurali ostanak, a lani bili ogromnih 11 bodova daleko od prvog mjesta. Međutim, navijači nisu gubili nadu — interes je samo rastao i podrška bila sve brojnija.
Ako sudite prema papiru, ova sezona je bila lagan posao za Velež. Jako mlada ekipa je priču završila apsolutnom dominacijom — ukupno 74 boda najviše su što je jedna ekipa ikada osvojila u ovoj ligi. Izgubio je Velež samo dvije utakmice, što je najmanje u ligi. Primio 18 golova, što je zajedno s Olimpikom najmanje u ligi. Imao je 24 pobjede, što je najviše u ligi. Zabio je 78 golova, 20 više od najbližeg konkurenta. Dobio zadnjih devet utakmica, od čega u osam nije primio gol, a i dva u posljednjem kolu su došla iz penala.
Ali u praksi je ovo bila možda i najteža sezona ikad. Nakon brutalne sudačke krađe u Goraždu ekipa je postala nervozna i +7 se istopilo na jedan bod prednosti u odnosu na Olimpik. Ispustila je dva gola prednosti u direktnom duelu, nekoliko puta spašavala glavu kad je gubila, a navijači su živjeli život na rubu živaca. Potrošnja Ranisana i Apaurina je skočila, a frustracija se gomilala sve do dva kola prije kraja, kada je i službeno potvrđeno prvo mjesto i povratak u Premijer ligu.
Čudan je to osjećaj koji najveći broj nogometnih navijača nikad neće proživjeti. Promocija u višu ligu priča je koja stvara poseban i neopisiv osjećaj. Nije to antiklimaks, jer dan i noć su bili upravo onakvi o kakvima smo godinama maštali, moćni i potpuno ludi. Ali opet, sama promocija nije ni usporediva s osvajanjem ozbiljnog trofeja, jer to nekakva titula u nižem rangu ne može ni biti — i dalje ostaje osjećaj da je barem 12 klubova formalno bolje od vas.
Promocija, pogotovo kada je u pitanju povratak na mjesto na kojem ste proveli gotovo cijeli svoj aktivni život, i pogotovo u sezoni kakva je bila ova sa svim sudačkom lakrdijom u Goraždu i utrkom koja je trajala do samog kraja, svojevrsno je emocionalno pražnjenje, šamarčina za svu frustraciju koja nam je izjedala želudac.
Zbog svega toga je prošla subota za Rođene mnogo više od puke proslave plasmana u viši rang. Potvrda je to da ovaj klub i dalje ima navijačku bazu koja je spremna uraditi sve kako bi klub stao na svoje noge, potvrda da ima potencijal za relativno velike stvari i, na kraju krajeva, potvrda da je povratak u tu nekakvu Premijer ligu ipak povratak na mjesto koje Velež zaslužuje. Ova subota potvrda je i poruka svim onima koji su prije tri godine — kao i prije 23 godine — likovali i radovali se. Euforija će dolaziti i prolaziti, dobrih rezultata će biti i — vjerojatno češće — neće, iz liga će se ispadati i vraćati, trofeji će se možda nekad, a možda nikad osvajati, stadioni će se graditi i mijenjati, život će prolaziti, ali Velež će biti.
Velež iz Mostara, nesalomljiv i neuništiv.
