Na posudbi

Velež: Trijumf generacije

Rođeni su u Ateni promijenili tijek vremena

Ako ste posljednjih godina barem površno pratili ovu kolumnu, onda vam je sasvim jasno — rodio sam se kao navijač mostarskog Veleža.

Ako ste redoviti čitatelj Posudbe, onda već odavno znate da biti Veležov navijač u posljednjih 30-ak godina — ili, ako hoćete, u klupskoj povijesti dugoj čitavih stotinu godina, nije bilo nimalo lako. Štoviše, ono kroz što su svi koji sebe nazivaju i smatraju Rođenima prošli u zadnja tri desetljeća zapravo je vrhunac navijačke patnje kakvu ne poznaju mnogi. Od kluba koji je po svevremenskoj ljestvici socijalističkog jugoslavenskog nogometa bio sedmi najbolji, dvostrukog osvajača kupa i sudionika četvrtzavršnice Kupa UEFA pretvorio se — nešto tuđom, a nešto svojom krivicom ili zaslugom — u beskućnika istjeranog iz vlasitog doma, mali seoski klub koji je organizacijski i rezultatski dotaknuo dno.

Za moju generaciju — 37 mi je godina — bio je to jedini Velež koji poznaje. Ustvari, jako dobro smo poznavali onaj o kojem su nam pričali naši očevi i majke, naša braća i sestre, oni koji su pamtili bolja i sretnija vremena, ali odrastanje uz takve storije zapravo je bilo sol na ranu koja je pekla još više i jače, svaki put kad bi se Rođeni s gostovanja vratili s punom mrežom. A takvo je bilo gotovo svako. S vremenom smo — tko prizna, pola mu se prašta — odrasli i luzerski mentalitet prihvatili kao prirodan.

S gubitništvom kao dijelom svog identiteta naučili smo živjeti, više od 20 godina prateći svoj klub u redovitim porazima od onih s kojima smo nekada bili ravnopravni i kojima smo bili dominantni, jer to je bilo naprosto tako i nije moglo biti drugačije. Gledali smo Veleža i kada je u Lukavcu primio 12 golova — hej, čitavo tuce! — pa smo ga gledali kada je u Trebinju popio 10, gledali smo ga kada je ispao iz jadne Premijer lige jednom, pa onda još jednom, gledali smo ga kada je zaredao brutalnih 20 utakmica bez pobjede, kada je odigrao čitavu sezonu dobivši samo jednu utakmicu. Jedna pobjeda za sezonu! Dobre sezone bile su one kada smo tavorili u sredini ljestvice i ostanak u ligi osiguravali par tjedana prije kraja sezone.

Ovaj će trijumf zauvijek ostati kao spomenik našoj generaciji i svemu onome što smo prošli u zadnjih 30-ak godina

Teško je to sebi priznati, pogotovo danas, ali je činjenica da se život nas kao navijača jednog nogometnog kluba sveo na poraze.

I da se razumijemo, to je sasvim u redu. Nije ovo nikakva jeftina patetika, nije poanta u tome da se žalimo, nije poanta da kukamo; to je naš klub, takav je kakav je, to je ono što nam je dao i s tim živimo, i to s ponosom. Klub se ne bira, klub se ne mijenja, naš je i mi ga volimo, bez obzira koliko i kako gubio, i bez obzira koliko je tim svojim luzerskim mentalitetom utjecao na razvoj nas kao ličnosti, našeg identiteta i karaktera. Mi smo Rođeni, i prkosni i ponosni. I znamo prihvatiti da često gubimo.

Ali stvari su se sinoć promijenile.

I više nikad neće biti iste.

Ako ste malo detaljnije pratili Telesport u posljednjih nekoliko tjedana, onda vam je isto tako jasno da je ovog ljeta lijepo biti Veležov navijač. Rođeni su prošlu sezonu završili s 20 prvenstvenih utakmica bez poraza, i nakon 33 godine čekanja trećim mjestom u Premijer ligi BiH izborili nastup u europskim natjecanjima. Onda su na povratku u Europu pristojno nagrdili sjevernoirski Coleraine — kojeg jesu dobili s tek po minimalnih 2-1 u obje utakmice, ali su mu u 180 minuta nogometa na gol šutnuli pomalo nevjerojatnih 53 puta — te tako osigurali dvije utakmice protiv grčkog AEK-a.

Sve to zvuči zapravo i logično i normalno, jer znate valjda onu po kojoj i ćorava koka ubode poneko zrno. Nemojte me pogrešno shvatiti, Velež je to zaslužio, itekako.

Rođeni su pod vodstvom mladog trenera Feđe Dudića igrali sjajnu sezonu, s prosječnom momčadi i prilično kratkom klupom uvezali tih 20-ak utakmica bez poraza, i još igrali i lijepo i dopadljivo, moderno, s jasnim mehanizmima, sustavom igre te zanimljivim i za domaće natjecanje inovativnim idejama u igri. Onda su, opet logično, potpuno razbili solidne i ozbiljne, ali ipak poluamatere iz Sjeverne Irske i sve je bilo onako kako je trebalo biti. Godine patnje, i jedna dobra sezona, čiji je vrhunac trebala biti ta pobjeda nad amaterima i nagrada u vidu revijalnog dvomeča s AEK-om.

Revijalnog, jer smo s onim svojim debelo usađenim mentalitetom naprosto tako i gledali na njega; kao na lijepo upakiranu nagradu za tu našu vjernost. I bilo je to i sasvim realno; klub koji s Veležom dijeli najveću klupsku legendu Duška Bajevića 12 je puta bio nacionalni prvak (posljednji put 2018.), 15 puta je osvajao Kup, redoviti je sudionik europskih natjecanja. Prije tri godine je igrao grupnu fazu Europa lige, potom grupnu fazu Lige prvaka, a onda i lani prošao Wolfsburg i ponovno igrao u skupini Europa lige. Financijski se dva kluba ne mogu ni pokušati usporediti; igračka usporedba bila bi bezobrazna, ma svaka bi, pa smo naprosto na ovo gledali kao na dobru zabavu i nadali se da je neće upropastiti nekakva katastrofa, svjesni da bismo i nju iskoristili kao potvrdu vlastitog identiteta.

Ono na što nismo računali i što do jučer zapravo nismo ni znali je to da je ovo stvarno povijesna Veležova generacija koja je odlučila igrati ozbiljan nogomet i promijeniti tijek vremena. Koja je odlučila u naš specifični identitet dodati još jednu, drugačiju, bolju i čvršću kockicu.

A trebali smo znati. Dvadeset utakmica bez poraza rezultat je kojeg ni najbolji Velež, onaj iz 1970-ih, nikada nije uspio napraviti. Zanemarite kvalitetu nogometa, zanemarite kvalitetu suparnika, zanemarite rang natjecanja; to je za ovu priču potpuno nevažno. Nije lako ne izgubiti ni 20 haklova zaredom, to je rezultat koji se stvara sustavnim radom i izgradnjom karaktera momčadi.

Mijenjali su se igrači, bilo je dobrih i loših dana, bilo je dobre i loše forme, ali je karakter momčadi od početka do kraja bio isti. Isti nam je znak Dudićev Velež dao onda kada je nakon par minuta od povratka na europsku scenu onaj amater iz Sjeverne Irske zabio golčinu za hladan tuš. Ali Rođeni su okrenuli i preokrenuli; i opet to napravili sedam dana kasnije na gostovanju kod Colerainea koji je nakon poluvremena imao pozitivan rezultat.

I dok smo mi kao kulisa utakmicu s AEK-om u Sarajevu bojali u karnevalske vesele boje, Dudićev Velež se bavio ozbiljnim nogometom.

Uradili su sve što su trebali; savršeno snimili suparnika, postavili se tako da ga rane ondje gdje je najtanji i kao osice radili na tome 90 minuta. I jest pomogla božica Fortuna, i jest došla golčina kakva se rijetko viđa, ali Velež se opet vratio iz rezultatskog zaostatka i došao do svoje najveće pobjede u posljednje 33 godine, i to ne iz slučajnosti ili improvizacije, nego kao rezultat istog onog sustava i istog onog karaktera.

Kada je u četvrtak AEK u osmoj minuti 10 minuta duge sudačke nadoknade pogodio Veležovu mrežu i izborio produžetke, ova Dudićeva generacija Crvenih to nije vidjela kao prepreku, nego još jednu i to savršenu priliku da promijeni ne samo svoju, nego našu sudbinu, sudbinu svakog Veležova navijača.

I sve je u našim navijačkim životima stalo u tih pola sata nogometa, u to raspucavanje jedanaesteraca, u taj zadnji penal. I zato, kad je golman Slaviša Bogdanović odbranio posljednji udarac i poslao Rođene u treće pretkolo nekakve Konferencijske lige, to je u široj slici bilo zapravo najmanje važno. Jer bit će i pobjeda, bit će i poraza, bit će i uspona i padova, i prolazaka i ispadanja, i veselja i suza i još puno frustracija, ali ovaj će trijumf zauvijek ostati kao spomenik našoj generaciji i svemu onome što smo prošli u zadnjih 30-ak godina.

Noć kad smo konačno prestali živjeti sve naše poraze i naučili pobjeđivati.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.