Na posudbi

Vrli novi nogomet

Gianni Infantino i tajni plan za svjetsku dominaciju

Nešto je malo više od tri tjedna do početka 21. Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, a gotovo neprimjetno — tamo negdje između sada već tradicionalno glupih i sve glupljih reklama za navijačko pivo i navijački čips i navijačke samoposluge i navijačke deterdžente i navijački kiseli kupus — onako usput je prošla vijest da uber ambiciozni FIFA-in predsjednik Gianni Infantino želi u potpunosti promijeniti izgled nogometa u budućnosti.

Netom po završetku Svjetskog nogometnog prvenstva 1994. u Sjedinjenim Državama João Havelange je na velikom njujorškom biznis forumu govorio o razvoju nogometa kroz povijest. Ovaj brazilski pravnik i birokrat je 20 godina ranije bio poluanonimni sportski činovnik koji je snažnim lobiranjem i velikim obećanjima neočekivano svrgnuo dotadašnjeg predsjednika Stanleya Rousa i preuzeo mjesto FIFA-ina čelnog čovjeka. Havelange je na čelu svjetske nogometne organizacije bio nevjerojatne 24 godine i u međuvremenu je postao jedan od najmoćnijih ljudi na planetu, ali je i u potpunosti transformirao i revolucionarizirao ne samo FIFA-u, nego i nogomet u cjelini. Ova neprofitna i, kasnije će se pokazati, do srži korumpirana i pokvarena organizacija tako je te 1994. samo od SP-a zaradila više od milijardu dolara — bila je to doduše poslovna tajna — što ju je činilo jednom od najuspješnijih kompanija na svijetu.

“Znate”, rekao je tada Havelange. “Od prvog sam dana bio svjestan da je nogomet savršeni proizvod koji se može mudro prodati pasioniranim konzumentima. Važno je samo bilo taj proizvod lijepo zapakirati. I to sam i uradio”.

Naime, Svjetsko prvenstvo oduvijek je bilo najvažniji izvor prihoda za FIFA-u. Havelange je uvidio da je to natjecanje njegova zlatna koka, ali i da je glasačima najvažnije ponuditi kruha i igara. Rousa je te 1974. pobijedio tako što je obećao proširenje Mundijala, pa su već u Španjolskoj 1982. sudjelovale 24 umjesto dotadašnjih 16 selekcija. Usporedo s FIFA-om, u Švicarskoj je rastao kontroverzni ISL Marketing, koji je imao prava na reklamiranje i televizijske prijenose međunarodnih natjecanja, a Havelange je kroz njega privlačio neke od najvećih svjetskih kompanija, prije svega Adidas (obitelj Dassler imala je udio u ISL-u) i Coca Colu.

Dakako, Brazilac je imao i sreću da se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Upravo je 1970-ih živa televizija kao medij doživjela svoj bum i nogomet joj se polako pretvarao u jedan od prioriteta. Međutim, Havelangove poslovne veze i snalažljivost, kao i diktatura koju je održavao u FIFA-i, bile su savršene za sve — i FIFA-u koja je rasla, i njega koji se bogatio, i poslovne partnere koji su dodatno zarađivali, i televizijske kompanije koje su dobivale savršen proizvod. Naravno, i njegove glasače. Bilo je to savršeno pakiranje za prirodno uspješni proizvod -– televizija je nogometu bila i sjajni celofan i velika crvena vrpca. Već na prvenstvu u Americi FIFA je zabilježila gotovo tri milijarde gledatelja koji su pratili ovaj događaj, s interesom su rasli su i prihodi, a uskoro je prvenstvo ponovno prošireno, i to na 32 sudionika, čisto kako bi se s njim proširilo i tržište i dobio poneki glas.

FIFA se spremna uključiti, a ako treba i inicirati konačnu i pomalo odvratnu utrku za prevlast u svjetskom klupskom nogometu

Prirodni Havelangeov nasljednik bio je Sepp Blatter, od 1975. do 1998. tehnički direktor i generalni tajnik FIFA-e, odnosno Brazilčeva desna ruka. Blatter se snašao kao riba u vodi naslijedivši strogu i zatvorenu diktaturu, ali je u vrijeme ekspanzije satelitskih i kabelskih televizija održavao status prvenstva kao najvažnijeg sportskog i televizijskog događaja na planetu. Zarada se brojala u milijardama dolara. FIFA je zadržala Havelangeovo pakiranje — bila je potpuno neovisna i sve prljavija, trošila je malo, zarađivala puno, sve na osnovu prava na Svjetsko prvenstvo, a da njeni čelnici nisu odgovarali nikome.

Ipak, na kraju je pohlepa skupo koštala Blattera i društvo. Nakon mnogobrojnih optužbi za korupciju Švicarac je 2015. suspendiran, a u veljači 2016. zamijenjen sunarodnjakom Infantinom, izuzetno ambicioznim bivšim UEFA-inim generalnim tajnikom.

A Infantino Havelangeovu nogometu želi dati potpuno novo pakiranje, blještaviji zeleni celofan i mnogo veću crvenu vrpcu.

Nije Infantino ništa drugačiji, a ni bolji od svojih prethodnika. On je, za početak, poučen Havelangeovim i Blatterovim principom (koji je za njegova vremena u Nyonu iskoristio i Michel Platini) svoj prvi mandat i borbu za drugi obilježio sada već tradicionalnim obećanjem novog proširenja Svjetskog prvenstva — ovaj put na stvarno pretjeranih 48 momčadi.

Infantino je inicijalno proširenje zamislio za 2026. (iako se spekulira da bi ga mogao ubrzati i prebaciti u Katar) i prvenstvo čijeg ćemo domaćina saznati već 13. lipnja. Njegov je favorit zajednička kandidatura Sjedinjenih Država, Kanade i Meksika, koja ima spremnu infrastrukturu, ali i obećanje da će na račun neprofitne organizacije u Zürichu leći profit od ukupno 11 milijardi dolara. 11 milijardi.

Međutim, Infantino je svjestan da i slabija kandidatura Maroka — koja bi FIFA-i vjerojatno donijela manju zaradu — ima šanse, s obzirom na to da će o domaćinu ovaj put odlučivati kongres sa svim svojim delegatima, a ne kao ranije samo 25 članova Izvršnog odbora. Usto, skandal iz 2015. umnogome je utjecao na financijsko poslovanje FIFA u posljednje tri godine, a Infantinu iduće godine slijede izbori za novi mandat.

Zato je Švicarac spremio radikalne poteze.

Za razliku od Havelangea koji je živio u drugom vremenu i Blattera koji je postojao u drugoj, samo njemu važnoj dimenziji, Infantino je kao bivši UEFA-in prvi operativac tekako svjestan da je reprezentativni nogomet već dugo na drugom mjestu i da je pravi novac ustvari u klupskim natjecanjima. Svjetsko prvenstvo jest lukrativni događaj, ali UEFA — koja je vlasnik prava na Ligu prvaka — u četverogodišnjem ciklusu zaradi i do 15 milijardi eura, što je gotovo triput više od FIFA-e u istom periodu. Zato je prije dva mjeseca na radnom sastanku Vijeća FIFA-e u Bogoti gotovo u tajnosti predstavio revolucionarnu ideju proširenja Svjetskog klupskog nogometnog prvenstva i reorganizaciju reprezentativnih natjecanja.

Svjetsko klupsko prvenstvo danas je natjecanje koje ne zanima gotovo nikoga, a Infantino ga želi pretvoriti u najprestižniji turnir na svijetu koji bi se igrao svake četiri godine i na kojemu bi sudjelovali samo najbolje i najpopularnije momčadi. Igralo bi minimalno 24 kluba, od čega njih 12 iz Europe, koje bi privukao bogat nagradni fond. Način na koji bi Infantino namaknuo novac još je radikalniji — on bi prava za organizaciju preprodao investicijskom fondu na čijem čelu su navodno Japanci, a koji se financira iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Prema prvim i dosta šturim informacijama, ovaj bi fond stvorio korporaciju u kojoj bi 51 posto vlasništva imala FIFA, a investitori bi osigurali minimalno tri milijarde dolara za svaki od tri turnira u 12 godina već od 2021. Navodno bi čak dvije trećine ukupne zarade bile raspoređene na klubove, sudionike svjetskog prvenstva, a procjenjuje se da bi to bilo oko dvije milijarde dolara. Osim toga, isti bi fond bi preuzeo organizaciju globalne Lige nacija, bijenalnog turnira koji bi bio organiziran na principu koji je za ovu godinu predstavila UEFA, a za koju bi fond osigurao još dvije milijarde dolara po sezoni.

Prvi Infantinov prijedlog je odbijen — Švicarac je postavio suludi zahtjev da se Vijeće FIFA-e odluči za 60 dana, a da članovima nije mogao dati baš nikakve informacije o investitorima. I to doslovno: navodno je samo rekao da ima investitore i da moraju odlučiti. Sistem “Halo Bing, kako brat”. Međutim, vrlo vjerovatno je to bio samo prvi korak, ispipavanje terena. U međuvremenu se Infantino u Zürichu sastao s čelnicima sedam velikih europskih klubova — Manchester United i City, Barcelona i Real Madrid, Bayern, PSG i Juventus — kojima je predstavio ovu ideju radnog naslova Project Trophy.

Reagirali su i kritizirali i iz UEFA-e, predsjednik Aleksander Čeferin je pisao Infantinu, kao i iz organizacije World League Forums, na čijem je čelu izvršni predsjednik Premier lige Richard Scudamore, potvrdivši tako u praksi da je Infantinov projekt ozbiljan. Za europsku kuću nogometa i najveće europske lige ovakvi bi turniri bila ozbiljna prijetnja njihovim najvažnijim natjecanjima. Usto bi ovakav dodatni upliv novca u najveće klubove vrlo vjerojatno značio dodatnu razliku među bogatima i siromašnima, njihovu dominaciju nad domaćom konkurencijom i u konačnici vodio i ka stvaranju zatvorenog ligaškog natjecanja najvećih europskih, a možda i svjetskih klubova.

Infantino je već pokazao mišiće kada je pomaknuo Svjetsko prvenstvo u Kataru na zimski termin, usprkos silnom protivljenju klubova iz najvećih liga. Međutim, Project Trophy mnogo je ozbiljniji i veći izazov, ali i jasan dokaz da se FIFA s njim na čelu spremna uključiti, a ako treba i inicirati konačnu i pomalo odvratnu utrku za prevlast u svjetskom (klupskom) nogometu. Utrku u kojoj više nitko ne misli na navijače ili igrače ili na samu igru i u kojoj je važno samo tko će smisliti bolje i atraktivnije pakiranje savršenog proizvoda kako bi ga se što lakše prodalo zaluđenim i pasioniranim konzumentima.

Neka igre počnu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.