Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Vučkova Olimpijada

Navršava se 34 godine od ZOI u Sarajevu – što je ostalo?

Ima li uopće smisla pričati o nečemu čega se apsolutno ne možete sjećati i o čemu ste sliku izgradili isključivo zahvaljujući drugima?

Priča koju slušam svake godine u vrijeme kada se mlada Sanda Dubravčić ponovno pojavi na ekranu istrčavajući uz improvizirano stubište s olimpijskom bakljom u ruci obojena je u netipične snježne tonove i mitsku mećavu koja je te 1984. zadesila inače ‘samo’ vjetroviti i kišoviti Mostar. Naime, moja jedina prava povezanost s Olimpijskim igrama u Sarajevu je činjenica da sam rođen dva dana nakon njihova otvaranja.

Moji roditelji, koji zaista jako vole sport, ipak (i srećom) nisu dijelili oduševljenje masovnom euforijom i maskotom Igara. Barem ne u toj mjeri da bi uslišili želju mom šest godina starijem bratu i nazvali me – Vučko. Kako bi natrag vratili opciju izbora imena u zamjenu su mu ponudili karte za bilo koju olimpijsku disciplinu, a ovaj je – dječje naivno – odlučio odustati od uništavanja ostatka mog tek započetog života i odgledati natjecanje u bobu. Što je, ispričat će on desetak tisuća puta, usporedivo s gledanjem jako razvodnjenih tempera kako se brzo razlijevaju po papiru.

Sarajevska olimpijada obilježila je ne samo taj grad, nego i Bosnu i Hercegovinu, ali i čitavu Jugoslaviju do te mjere da gotovo svatko – pa i netko tko se tad tek rodio – ima svoju priču o važnosti Igara u njegovom životu. Ljudi se obožavaju topiti u nostalgiji i sjećanju na bolja vremena a – zanemarite sada političke sisteme i uvjerenja barem nakratko – to jesu bila puno bolja vremena.

Ali kako je uopće Sarajevo dobilo Olimpijske igre?

34 godine kasnije ostala su samo sjećanja. Priče, anegdote i preuveličavanja

Sa svojih više od 100 dana snijega godišnje Sarajevo i njegove planine su još prije Drugog svjetskog rata privlačili zaljubljenike u zimske sportove. Na Palama i Jahorini je 1937. održan prvi Jugoslavenski smučarski slet, a 1955. Jahorina je bila i domaćin preteče zimske Univerzijade. Međutim, prekretnica se dogodila na početku 1970-ih, u kojima je najveći i najvažniji bosanski grad i dalje bio svojevrsna provincija, čak i u jugoslavenskim okvirima. Bila je to, između ostalog, i posljedica činjenice da je to bila i jedna od najbrže rastućih sredina u zemlji u to vrijeme. Sarajevo je u 30 post-ratnih godina naraslo više od šest puta i sam grad se nije mogao nositi s tim – najednom je tu živjelo gotovo pola milijuna ljudi koji su ga gurali prema organizacijskom i urbanističkom kolapsu. Zato je otprilike u to vrijeme nastala inicijativa lokalnih vlasti o unapređenju zaštite ljudske okoline, odnosno razvoju Sarajeva kao centra zimskog turizma, u sklopu kojeg je planiran i projekt izgradnje plinovoda, rekonstrukcije prometnica i kompletne gradske infrastrukture.

U taj projekt grupa utjecajnih Sarajlija, među kojima su bili i gradonačelnik Dane Maljković, njegov nasljednik Anto Sučić, predsjednik Izvršnog vijeća SRBiH Dragutin Braco Kosovac, profesor sporta Ljubiša Zečević i predsjednik Republičke komisije za fizičku kulturu Ahmed Karabegović, uspjeli su gotovo na prevaru ugurati i prijedlog kandidature za domaćina Zimskih olimpijskih igara. Glavni adut bio je dobit od turizma, kojim bi opravdali silna planiranja ulaganja u grad. I iako su u Jugoslaviji na početku ismijavali i smatrali avanturistima, uz političko lobiranje Sarajlije su uskoro dobile i podršku države, pa su tada već gradonačelnik Sučić i predsjednik Jugoslavenskog olimpijskog komiteta Đorđe Peklić 1977. u Međunarodni olimpijski komitet poslali i službenu kandidaturu za domaćina Igara 1984.

Sarajevska kandidatura, potkrijepljena isključivo planovima, entuzijazmom ljudi i dobrim lobiranjem, ali ne i konkretnom infrastrukturom ili novcem, bila je specifična jer je uključivala održavanje svih sportskih natjecanja i kompletnih Igara u krugu manjem od 25 kilometara. Koncept je to kojeg nitko nikada prije nije bio u stanju ponuditi. Francuski Chamonix je odustao sam, a u završni krug glasovanja koje je 19. svibnja održano u Ateni osim Sarajeva su ušli japanski Sapporo i švedski Göteborg.

Michael Morris, irski novinar i bivši sportaš koji je bio šesti predsjednik MOK-a poznatiji kao Lord Killanin, nakon dvije runde glasovanja saopćio je rezultate – Sapporo je u prvom krugu imao najviše glasova, ali nakon što je otpao Göteborg, Japanci su u drugom krugu imali tri glasa manje nego Vučko. Sarajevo je dobilo 14. zimske Olimpijske igre.

Danas to zvuči potpuno nevjerojatno, ali takva institucija kakav je Međunarodni olimpijski komitet zaključila je da bi zimske Igre, koje nikada prije toga u Europi nisu održane istočnije od Austrije, Sarajlije mogle organizirati bolje od tamo nekih Japanaca i Šveđana.

Bio je to samo prvi korak; pravi posao uslijedio je nakon toga.

Sarajevo je postalo veliko gradilište – započela je izgradnja olimpijskog kompleksa Zetra, obnovljena je i proširena dvorana Skenderija, napravljena je rekonstrukcija stadiona Koševo, a izgrađene su i dvije skakaonice na Igmanu, bob i sanjkaška staza na Trebeviću, te mnogobrojni hoteli u gradu i na okolnim planinama. U naselju Mojmilo izgrađeno je Olimpijsko selo i novinarsko naselje na Dobrinji s ukupno 3.850 novih stanova, koji će kasnije postati dom tisućama Sarajlija. Izgrađena je putna mreža od ukupno 160 kilometara, proširene su i rekonstruirane zgrade RTV doma, pošte, Narodnog Pozorišta, Željezničke stanice a izgrađena je i aerodromska zgrada i nova pista. Dovršen je planirani plinovod, obnavljane su ulice, fasade, čak i kavane i restorani i Sarajevo je između 1978. i 1983. dobilo potpuno novo, ušminkano lice.

Olimpijski plamen zapaljen je u drevnoj Olimpiji 29. siječnja 1984., a u Jugoslaviju je stigao preko Dubrovnika koji mu je prvi bio domaćin. Ajdin Pašović ga je unio u Sarajevo 7. veljače, a dan kasnije na Koševu su Igre i službeno otvorene, i to greškom naopako podignutom olimpijskom zastavom. Kada su hokejaši već odigrali prve utakmice, noć prije otvaranja, Sarajevo je i dalje bilo bez pahulje snijega i organizatori su paničarili. No, u noći sa 8. na 9. vrijeme se naglo pogoršalo i grad i borilišta doslovno su bili zatrpani – u centru je bilo 40 centimetara snijega, a na skijaškim stazama više od metar. Ipak, organizatori su uz pomoć građana na vrijeme pripremili borilišta i Igre su mogle i početi.

Za Jugoslavene, koji su u Sarajevu imali 72 natjecatelja, sportski simbol Olimpijskih igara bio je Jure Franko. Bojan Križaj je razočarao, medalje su očekivane i od Borisa Strela i Primoža Ulage, ali na kraju je u veleslalomu srebro i prvu zimsku medalju ikada osvojio upravo Franko, koji je nosio jugoslavensku zastavu na otvaranju Igara. Nadrealisti su ga na platou Skenderije, na kojemu je dodjelu medalja gledalo desetak tisuća ljudi, dočekali s natpisom ”volimo Jureka više od bureka” i smjestili ga na počasno mjesto u bosanskohercegovačkoj pop kulturi.

U povijest je u Sarajevu ušao i loš rezultat Austrijanaca, koji su osvojili samo jednu broncu. Bill Johnson je postao prvi Amerikanac koji je osvojio zlato u spustu, a norveški biatlonac Eirik Kvalfoss jedini osvojio sve tri medalje. Američka braća-blizanci Phil i Steve Mahre osvojili su prvo i drugo mjesto u slalomu, dok je Katarina Witt – najljepše lice socijalizma u izboru magazina Time – postala svjetska superzvijezda. Senegalac Lamine Gueye ostat će upamćen kao prvi crni Afrikanac koji je sudjelovao u skijaškim disciplinama na Olimpijskim igrama, dok je najuspješnija sportašica Igara bila Finkinja Marja-Liisa Hämäläinen koja je slavila u sve tri individualne cross-country utrke.

Međutim, najvažnija noć Olimpijskih igara bila je ona u Zetri 14. veljače.

Radnica u osiguranju Jayne Torvill i policajac Christopher Dean prvi put su se sreli sredinom 1975. kada ih je Janet Sawbridge spojila i započela trenirati kao par. Oboje su iz Nottinghama, gdje danas trg koji vodi u klizačku dvoranu nosi naziv Bolero Square, a u istom gradu imaju i svoje ulice – Torvill Drive i Dean Close. Tri godine prije Olimpijskih igara u Sarajevu njihovom timu pridružio se pjevač i glumac Michael Crawford; on je bio zadužen za glumački dio njihova nastupa.

Za Sarajevo su Torvill i Dean pripremili poseban program; kratki dramatični Paso Doble, španjolski ples u kojem je Torvill predstavljala matadorov plašt, bio je sam po sebi impresivan. Međutim, njihova izvedba Bolera bila je iznad svih očekivanja.

Ravelov komad traje više od 17 minuta, a po MOK-ovim pravilima u slobodnom plesu glazba mora biti duga četiri minute, plus ili minus 10 sekundi. Ali kada je britanski par zajedno s Crawfordom i muzičkim producentima pokušao skratiti Bolero prema pravilima, shvatili su da je to nemoguće i da bi, ako žele da zadrži smisao, morao trajati 18 sekundi više nego što je dozvoljeno. Zato je par pronašao rupu – ples se računa tek od trenutka kada klizaljka dodirne ledenu plohu, pa su koreografiju prilagodili tome i tek u 18. sekundi stupili na led.

Rezultiralo je to najboljom izvedbom u povijesti olimpijskog umjetničkog klizanja. Torvill i Dean su zaradili perfektne ocjene, nešto što nitko poslije njih nije uspio na ovoj razini natjecanja.

Apsolutno sve u gradu bilo je podređeno organizaciji najvažnijeg sportskog događaja u povijesti Jugoslavije. Prema financijskom izvješću, uloženo je oko 150 milijuna dolara od čega je 17,5 posto bilo učešće društvene zajednice, dok je ostatak financiran od vlastitih prihoda Organizacijskog komiteta. Pomagali su i građani; gotovo svi su kupovali plakete – zlatnu, srebrenu ili brončanu – kojima se financijski pomagala organizacija Igara. Potpisano je 677 poslovnih ugovora, od kojih je 218 bilo s domaćim firmama, a sarajevske Igre bile su prve zimske u povijesti koje su poslovale s profitom, koji je na kraju iznosio oko 12 milijuna dolara.

Procjenjuje se da je natjecanja uživo pratilo ukupno 646.000 gledatelja, a akreditirano je bilo 7.852 novinara iz 41 zemlje i 769 različitih redakcija. Emitirano je ukupno 514 sati programa, a procjenjuje se da ga je odgledalo oko dvije i pol milijarde gledatelja. Sudjelovalo je 49 nacionalnih timova s ukupno 1.274 sportaša, te gotovo još toliko trenera i pratećeg osoblja. Na organizaciji 14. Zimskih olimpijskih igara procjenjuje se da je radilo između 34 i 36 tisuća ljudi iz čitave Jugoslavije, od čega je više od 90 posto bilo na amaterskoj ili volonterskoj bazi.

Bile su to i službeno najbolje organizirane Zimske olimpijske igre u dotadašnjoj povijesti.

Vrijeme u BiH se, do 1990-ih, računalo na ono prije i poslije Olimpijade. Sarajlijama i svima nama 34 godine kasnije ostala su samo sjećanja, mitovi i legende. Priče, anegdote i preuveličavanja. Nostalgija i žal za vremenom koje se nije smjelo završiti na tih 11 dana, nego je moglo i trebalo pokrenuti revoluciju i postati svakodnevica. I činjenica da nije i da, ako mogu parafrazirati Borisa Dežulovića, ništa ne pokazuje koliko smo zaglibili i zajebali stvar u zadnjih 34 godine koliko to pokazuje ova Olimpijada.