Malo tko je u tom trenutku toga bio svjestan, ali svijet je bio na pragu velikih društvenih promjena, spremala se i nogometna revolucija, ali tehnološka je još uvijek bila dovoljno daleko, toliko da su na Anfield vijesti stizale isključivo putem radio valova. Nervozni navijači uvlačili su dim za dimom cigarete, uporno do krajnjih granica namotavali kotačić kojim se pojačavao zvuk na tranzistoru i čekali javljanje s Villa Parka. Ondje je Liverpoolov prvi pratitelj Aston Villa dočekivao Norwich i njegov neuspjeh značio bi i službeni početak slavlja. Kanarinci su zadržali Villu na jednom bodu, završilo je 3-3 i 28. travnja 1990. Liverpool je započeo proslavu svoje rekordne 18. titule prvaka.

Trebala je to ustvari biti potvrda apsolutne dominacije, potvrda statusa najboljeg engleskog kluba svih vremena. Bila je to Redsima 11. titula prvaka u posljednjih 18 godina, u kojima su još šest puta bili drugi. U međuvremenu su osvojili i 15-ak ostalih trofeja, među kojima su bile i titule europskog prvaka, i nitko im nije mogao spočitati status kakvim su se na sav glas hvalili. Međutim, malo tko je mogao biti i svjestan da će ta titula biti povijesna zato što je posljednja — barem za idućih 29 godina, koliko će Liverpoolovi navijači čekati na ovu sezonu.

Stvari su u to vrijeme djelovale kao rutina, kao još jedna titula u nizu, jedna od mnogih koje ih čekaju. A bile su, ispostavit će se, daleko od toga

Ljudi to rijetko ili nikako rade, ali i tada je bilo sasvim dovoljno zagrebati izglancanu površinu osvojenog pokala da se shvati da je pred Liverpoolom — koliko nogometnim klubom, toliko i samim i gradom — period transformacije i prilagođavanja za koji su bili nespremni. I to s dobrim razlogom.

Godina prije osvajanja posljednje titule bila je najteža za Liverpool u njegovoj povijesti. U travnju te 1989. dogodio se Hillsborough, tragedija u kojoj je nemarom organizatora i policije ubijeno ukupno 96 navijača ovog kluba. Katastrofa je to koja je bila i okidač za revolucionarne promjene u nogometu i njegov prolazak kroz katarzu, ali je ogromne posljedice imala i na sam klub, njegove navijače i Liverpool kao grad.

Bilo je logično i jasno da je i sama momčad, koja je na početku sezone 1989./90. imala prosječnu starost od gotovo 29 godina, umorna i emocionalno istrošena. Nakon same tragedije igrači su tjedne proveli obilazeći obitelji stradalih, držeći govore na sahranama ili posjećujući ozlijeđene; gotovo nitko više nije razmišljao o nogometu. Ipak, te su sezone osvojili Kup i tek u posljednjem kolu na svom terenu izgubili titulu porazom od direktnog konkurenta Arsenala.

“Ako ćeš iskreno, nisam osjećao nekakvu tugu što smo izgubili tu utakmicu”, rekao mi je u intimnom razgovoru i kroz suze Bruce Grobbelaar, vratar iz te generacije Liverpoola. “Osjećao sam da sam iznevjerio ljude koji su poginuli na Hillsboroughu, ali o samoj tituli nitko od nas nije razmišljao. Ja sam, ustvari, nakon što sam prošao Heysel i Sheffield, htio prekinuti karijeru. Zato mi ništa nakon toga nije bilo isto, sve su utakmice bile beznačajne u sportskom smislu”.

No, tu je momčad vukao Kenny Dalglish.

On je bio taj koji je od prvog trenutka insistirao na tome da igrači budu na raspolaganju navijačima. Oni su obilazili ozlijeđene i obitelji poginulih, a sam King Kenny sa suprugom je bio na svakom sprovodu, ili barem na onima na kojima je bio poželjan. Kada je u lokalnom zatvoru u Liverpoolu izbila pobuna nakon čuvenog teksta u The Sunu, upravnik je pozvao Kennyja da razgovara sa zatvorenicima i on je to učinio. No, i sam Dalglish bio je emocionalno ispražnjen, pogotovo jer je Škot bio među navijačima na Ibroxu kada je 1971. poginulo 66 ljudi te je kao igrač svjedočio zbivanjima na Heyselu.

Tog je ljeta u klub doveo samo Šveđanina Glena Hysena te Stevea Harknessa, na koje je kombinirano potrošio oko 675.000 funti, znajući da će to nadoknaditi prodajom Johna Aldridgea u Real Sociedad u rujnu. Pokušao je Spursima ukrasti Garyja Linekera koji se vraćao iz Barcelone, ali uz povratnika Rusha nije mu trebao još jedan igrač takvog profila. Dalglish je većinom momčad postavljao u klasičnih 4-4-2, a ona je u u prvih 10 nastupa u svim natjecanjima ostala neporažena. U rujnu je na Anfieldu, u posljednjoj Aldridgeovoj utakmici, pregazila Crystal Palace s 9-0.

“Ipak, osjećali smo da nismo oni stari. Osjećali smo prazninu, umor, ne znam ni sam objasniti”, reći će Grobbelaar, koji je te sezone odigrao svih 50 utakmica. “Čak i nakon takvog starta bilo je jasno da će se stvari mijenjati”.

Liverpool je do studenog počeo proklizavati, a Arsenal mu je puhao za vratom. Kod Southamptona su Redsi tri komada primili do 55. minute, izgubili su i od Arsenala, Coventryja i QPR-a. Onda je u studenom uslijedilo najteže gostovanje — ono na Hillsboroughu. Liverpool se i tu okliznuo, potvrdivši da su igrači pod ogromnim pritiskom i uskoro je vrh preuzeo prvo Arsenal, a kasnije i gradski rival Everton.

U međuvremenu je objavljen i tzv. Taylorov izvještaj, valjda jedan od najvažnijih dokumenata u povijesti nogometa. To što je i on dijelom okrivio navijače i što je tu započela borba za pravdu opet je ujedinilo sve u klubu. Iako je momčad ispala u oba kupa — u polufinalu FA cupa od istog onog Palacea — i iako je u prvenstvu djelovala nervozno, s previše uspona i padova, ipak se održavala na vrhu.

Nije to više bila ekipa koja je gazila suparnike kao u prethodnih desetak godina — dvaput je ispustila dva gola prednosti protiv Nottinghama, nije mogla dobiti Luton, prelako je primala neke jeftine golove. Međutim, Dalglish nikako nije želio dopustiti da mu i ta titula isklizne iz ruku. Liverpool je od poraza na Hillsboroughu do trijumfa na gostovanju kod Coventry Cityja u posljednjem kolu (6-1) izgubio samo jednom, i to na White Hart Laneu.

Ključ je bio u onome što bismo danas nazvali team buildingom, a u to vrijeme je djelovalo potpuno drugačije. Škotski menadžer, koji je s 39 godina i dalje bio na popisu igrača i u jednoj utakmici je ušao kao rezerva, bio je sastavni dio svlačionice i on je otvoreno odobravao ono što su zvali “full dog days”. Organizator svega bio je kapetan Alan Hansen koji bi čitavu momčad poveo u turneju lokalnim pubovima, prije nego što bi igrači, već poprilično pijani, završili na utrkama pasa. No, za razliku od sličnih zabava u drugim klubovima, u Liverpoolu je vrijedio zakon šutnje zbog kojeg nikad u javnost nije dospjelo više detalja od ovih osnovnih.

Barnes je te sezone zabio 22 ligaška, a ukupno 28 golova. Dva manje u svim natjecanjima je imao Rush, a važnom se pokazala i posudba Izraelca Ronnyja Rosenthala iz Standarda u ožujku — u osam nastupa postigao je sedam golova. Grobbelaar, Peter Beardsley, Jan Mølby, Ray Houghton, Hysen, svi oni su bili silaznoj putanji karijere, barem kada je Liverpool u pitanju. No, stvari su u to vrijeme djelovale kao rutina, kao još jedna titula u nizu, jedna od mnogih koje ih čekaju. Dominantni klub koji nastavlja gaziti.

A bile su, ispostavit će se, daleko od toga.

Dalglish je bio spreman napustiti Liverpool već tog ljeta. Od kluba je tražio dopuštenje da ide i da otkupi dio dionica, ali nijedno od toga mu nije dopušteno. Prisiljen ostati na klupi kluba s kojim je u sukobu napravio je neke loše poteze u ljeto, ali je ipak do veljače njegov Liverpool bio prvi na ljestvici. No, onda je iznenada odlučio podvući crtu i dati otkaz; zamijenio ga je Graham Souness, koji nije osvojio ništa.

U Liverpoolu su tu titulu iz 1990. uzeli zdravo za gotovo, nesvjesni promjena koje su se oko njih događale, ali i teških posljedica koje su događanja koja su joj prethodila imala na sam klub. Očigledno zavarani vlastitom idejom i uvjerenjem da će sve nastaviti biti onako kako su i navikli, idejom svog nesalomljivog carstva.

Danas, 30 godina kasnije, toga se raspalog carstva malo tko sjeća, a njegove ruševine samo su lijep spomenik nekom prošlom vremenu, temelj na kojem je izgrađen drugačiji klub s drugačijim mentalitetom i identitetom. Tri desetljeća kasnije, navijači i dalje čekaju da izgovore magičnu rečenicu s početka, rečenicu pred koju im je sada, eto, nakon svih moćnih i moćnijih rivala i gomile vlastitih promašaja, stala i viša i nikad ranije viđena sila.