Gotovo 12 godina prošlo je otkako je Sepp Blatter, a vjerojatno i mnogi drugi koje nismo vidjeli na pozornici, doslovno otvorio omotnicu. Došli smo do trenutka da brojimo sate, pa je valjda normalno da većini počinje dolaziti — kako su to lijepo govori naši stari — iz guzice u glavu. Ovog vikenda stvarno počinje Svjetsko prvenstvo u nogometu i stvarno će se prvi put igrati u studenom i prosincu, prvi put u zemlji koja nikad nije sudjelovala na Mundijalu, igrat će se u najmanjoj zemlji ikad i svi će stadioni biti na prostoru manjem od Zagreba. I bit će najglamuroznije i najskuplje u povijesti.
Od nedjelje će se Svjetsko nogometno prvenstvo igrati u Kataru i to je fakat. Ali i 12 godina poslije stoji jedno pitanje na koje smo dobili tisuću odgovora, a zapravo nismo niti jedan.
Zašto? Zašto u Kataru?
Naravno da jednostavan odgovor na takvo jednostavno pitanje vjerojatno nikada nećemo saznati i da će zauvijek ostati sumnja u način na koji je Katar privolio većinu članova FIFA-ina Izvršnog odbora da te 2010. daju svoje glasove njegovoj kandidaturi. Nema ništa ni čudno u tome, obzirom da je 16 od ukupno 22 člana koji su glasali za (Rusiju i) Katar na kraju ili optuživano ili suspendirano i osuđivano zbog korupcije, nemamo baš previše argumenata da bismo im povjerovali u priču o poštenju. No, iako se priča razvila jako daleko, ona je službeno stala na verziji po kojoj je Katar prvenstvo zaslužio isključivo zahvaljujući najboljoj kandidaturi. A s obzirom na to kako funkcioniraju današnji nogomet i svijet, odgovor očito nije ni važan.
Najvažnije je bilo da nogomet dođe tu — jednom kad se to dogodilo, pretvorio se u alat kojim Katar potvrđuje svoju moć na razini mnogo većoj od nogometne
Iz današnje perspektive odluka da se prvenstva organiziraju u Rusiji i Kataru možda izgleda kao jako loš potez, ali treba biti pošten i reći da se u to vrijeme smatrala i svojevrsnim širenjem nogometne kulture na nove regije. Uostalom, time se Blatter podičio već u prvom govoru nakon otvaranja kuverti, a dobar dio javnosti je pored inicijalnog šoka bio sretan činjenicom da će se najveći nogometni događaj na svijetu prvi put održati na istoku Europe, ali i u jednoj arapskoj, odnosno dominantno muslimanskoj zemlji. Tek je s vremenom ta slika s pravom dobila drugačije konture, one kakve ima danas.
No, to opet nikako nije odgovor na pitanje zašto bi uopće tako mala zemlja, i pored silnog bogatstva kojeg ima, uopće poželjela organizaciju tako kompliciranog i zahtjevnog događaja koje joj je u zapravo donijelo najviše negativnog publiciteta u povijesti.
To nas vraća do termina sportswashing, koji se već desetak godina vrti u javnom diskursu kao svojevrsno objašnjenje ogromnih ulaganja u sport, pogotovo zemalja čiji ugled u zapadnom svijetu nije najbolji. Taj su pojam retroaktivno zaslužile i Olimpijske igre u Berlinu, Svjetsko prvenstvo u Italiji 1938., ali i događaji poput Olimpijskih igara u Pekingu i Sočiju, odnosno prošlog i ovog Mundijala, odnosno svi događaji — u koje spada i kupovina velikih klubova i njihova ogromna ulaganja na tržištu — koji u teoriji stvaraju bolju sliku o pojedincu ili državi.
Katar je, naravno, barem na prvu, jedan od najboljih primjera.
Ta se mala, ali izuzetno bogata monarhija, koja je neovisnost od Velike Britanije stekla 1971., sportu ozbiljnije okrenula sredinom 1990-ih. Jedan od najznačajnijih likova bio je Mohammed bin Hammam, biznismen i nogometni entuzijast koji je još od 1970-ih radio u tamošnjem nogometnom savezu. To što je bio u građevinskom biznisu u vrijeme najvećeg građevinskog booma u Kataru donijelo mu je bogatstvo, ali i sjajne veze s kojima je uskoro dobio najvišu poziciju u azijskoj nogometnoj konfederaciji. Bio je i ključna figura u izboru Blattera na mjesto FIFA-ina predsjednika, a 1995. je prvi put doveo veliko natjecanje u Katar — Svjetsko prvenstvo do 20 godina.
Doha je u to vrijeme još uvijek bila u izgradnji i imala jedva 250.000 stanovnika, ali FIFA-u i budućeg predsjednika Blattera oduševila je činjenicom da nije štedjela novac da osigura sve što je potrebno. No, i desetljeće kasnije Katar je i dalje — i pored činjenice da je imao ogroman novac te postao jedan od najvrijednijih političkih i vojnih saveznika Amerikancima u regiji — bio relativno nevažan u svjetskim okvirima.
Onda su ondje shvatili što im sport zaista može donijeti.
Naravno da je u široj slici sport oduvijek trebao biti samo jedan od načina razvoja zemlje, ali u Kataru su uvidjeli što on može značiti upravo u toj široj slici. Prvobitna ideja bila je u Dohu dovesti Olimpijske igre, ali kandidatura je uključivala pomicanje termina na listopad, što je ispalo neprihvatljivo. Zato takvih naivnih i glupih pogrešaka u kandidaturi za domaćina Svjetskog prvenstva nije bilo — u nju je stavljeno sve što je FIFA željela čuti. Aktivna suradnja sa susjedima? Naravno. Novih 12 stadiona? Nema problema. Vrućina? Klimatizirat ćemo zemlju. Ljudska i radnička prava? Ne sekirajte se, bit će sve u redu. Bit će sve u redu, samo nam dajte Mundijal.
I zapravo je u tome čitava poanta. Sportswashing kao pojam je sam po sebi potrošen i u ovom slučaju promašen, jer Kataru — ili bilo kome drugome — Svjetsko prvenstvo, kao ni Paris Saint-Germain ili utrka Formule 1 ili bilo koji sportski događaj, nisu potrebni kako bi stvorio bolju sliku o sebi. Naprotiv, u posljednjih 10 godina čuli smo mnogo više negativnog nego pozitivnog o ovoj zemlji — o odnosu prema pravima radnika, LGBT zajednice, prema ljudskim pravima generalno, prema slobodi medija — i čak ih se i natjeralo da neke od tih stvari poboljšaju. Sve to i još mnogo toga je zapravo tek došlo u prvi plan nakon što je zemlja dobila organizaciju Svjetskog prvenstva. Ali za nju je sve to i dalje itekako vrijedilo.
Jer njih nije briga za negativni publicitet i nekakvu lošu sliku koju on može stvoriti, niti je poanta tu sliku čistiti kroz nogomet. Naprotiv, najvažnije je bilo da nogomet dođe tu — jer jednom kad se to dogodilo, on se pretvorio u još jedan savršeni alat kojim Katar potvrđuje svoju moć na razini mnogo većoj od nogometne. Zemlja je to, očito, koja je usprkos svemu dovoljna snažna da se suprotstavi svemu i potuče i najsnažniju konkurenciju. U posljednjih 10 godina Katar se tako pretvorio u dominantnu silu u regiji, ali i zemlju koja je postala ravnopravna svojim višegodišnjim saveznicima i partnerima, odnosno na nekim poljima pronašla i bolje i snažnije od njih.
Svjetsko prvenstvo u Kataru zato je za tu zemlju već sada pun pogodak, jer bez obzira na to što bilo tko mislio i pisao, i bez obzira na to što mi osjećali i koliko nam sve ovo izgledalo odbojno i loše, ono je — između ostalih stvari koje je ova zemlja napravila u zadnjih 10 godina — ispunilo svoj primarni cilj. Stavilo je maleni Katar na svjetsku mapu i pokazalo da je i snažan i moćan i važan, i da s pravom sjedi za stolom s velikima.
Onima koji odlučuju o mnogo ozbiljnijim stvarima od nogometne igre.
