Na posudbi

Zašto su nogometaši dosadni

Media training i potreba za kontrolom u eri tabloida

Iako njegovi tipični “fail again, fail better” likovi nisu mogli biti dalje od onog što smatramo tipičnim sportskim tipovima, Samuel Beckett je u popularnoj kulturi ostao upamćen i kao, između ostalog, aktivni sportaš i zaljubljenik u sport generalno.

Sve do preseljenja u Pariz ozbiljno se bavio kriketom, igrao je ragbi, a za vrijeme studentskih dana osvajao je i medalje u boksanju i plivanju. Rekreativno je igrao tenis i golf, često je trčao i vozio bicikl, a bio je i ljubitelj skokova u vodu. Sport je pratio pasionirano, a po preseljenju u Francusku, prema tvrdnjama njegovih biografa, u nedostatku prilike za igranjem kriketa svakodnevno je i detaljno iščitavao sportske stranice u Guardianu i Timesu te L’Equipe upijao od korica do korica.

Međutim, nije se Beckett nikada bavio sportskim novinarstvom i zato nije bio ni svjestan da je u Vladimirovom i Estragonovom čekanju Godota savršeno opisao i besmislenost velikog komada života svih nas koji smo se u ova nova i moderna vremena bavili ovim pozivom.

Nogometna utakmica traje 90 (i kusur) minuta, ali oni koji izvještavaju direktno s terena daleko najviše vremena izgube prije i nakon nje. I to na čekanje za koje su svjesni da je besmisleno i bespotrebno, jer na kraju neće donijeti ništa.

Znate li da je lopta okrugla? Znate li da je svaka utakmica igrana u okviru nekog prvenstva ustvari prava prvenstvena? Ili da neka momčad mora dati sve od sebe; ma, mora poginuti za svoj klub ili zemlju? A ako igrači već ne poginu, onda da bar moraju ostaviti srce na terenu? Znam da znate, znamo i svi mi. Isto kao što znamo da su oni kojima nije išlo dali sve od sebe, da ih je zajeb’o sudac ili da nisu imali sreće. Jedina razlika je što mi moramo sjediti na stadionu satima da bismo i uživo — prvo na farsama nazvanim konferencijama za novinare, a onda i po pregrađenim parkiralištima i hodnicima koji predstavljaju takozvane mixed zone, čuli da nam nitko nema ništa pametno za reći. Da bismo opet to vama prenijeli, jer nemamo što drugo. Točnije, da nam neće reći ništa pametnije od par ispraznih fraza koje smo čuli tisuće puta i koje ćemo opet čekati.

Jer, ono, u iščekivanju Godota.

Njihovi poslodavci naprosto ne žele da nogometaši i generalno ljudi iz nogometa pričaju bilo što osim pukih i dosadnih fraza

Ali zašto je to tako? Zašto nogometaši i treneri, odnosno ljudi iz nogometa generalno, danas kada je interes za njihov (sjajno plaćeni) posao veći, a komunikacija na globalnom nivou lakša nego ikada, ne kažu apsolutno ništa? Zašto su, pobogu, tako sterlini i dosadni?

Za početak, manite se priče o glupim nogometašima. Ta je fraza jednako glupa koliko je glupa i njihova tišina i tko god je imao dodir s profesionalnim sportašima zna da je ovo daleko od istine. Jasno, ima onih koji nisu pretjerano bistri, ali u kojoj profesiji nema? Ima, naravno, i onih koji prosto ne znaju artikulirati svoje misli na najbolji način, nisu ni veliki govornici, ali kada je nogomet u pitanju itekako znaju o čemu pričaju. Uostalom, to su ljudi koji se čitav život bave isključivo nogometom i ako znaju nešto i imaju nešto o tome za reći, onda je to nogomet.

Mnogo je važnija činjenica da njihovi poslodavci naprosto ne žele da nogometaši i generalno ljudi iz nogometa pričaju bilo što osim pukih i dosadnih fraza.

Jasno, ono što žele postići je da apsolutna kontrola nad baš svim informacijama koje izlaze iz kluba, bez obzira koliko su one važne za same navijače. Da bi u tome uspjeli, primarno moraju minimizirati važnost tradicionalnih medija, pa otud naglasak prije svega na razvoju vlastitih. Danas većina ozbiljnih klubova ima svoje televizijske programe, časopise i internetske stranice koje imaju ekskluzivitet plasiranja informacija iz kluba, ali i objave razgovora s igračima i trenerima. Usto, klubovi su danas kroz društvene mreže dobili direktni pristup navijačima u čitavom svijetu i mogu sebi priuštiti da potpuno isključe medije koji bi u teoriji trebali biti neovisni kanal komunikacije između tih dviju strana.

Ipak, klasično natjecanje na medijskom tržištu, ma koliko bilo nepravedno za sve strane, nije dovoljno kako bi u klubovima bili sigurni da u potpunosti imaju kontrolu. Pojava društvenih mreža, osim što im je došla kao vrijedan PR alat, na početku je bila bumerang koji ih je prečesto lupao da bi ga ostavili bez kontrole. Igrači i treneri na početku su mreže poput Twittera ili Facebooka možda i koristili kao kanal komunikacije s navijačima, ali danas je to gotovo nemoguće.

Igrači i članovi velikih klubova već desetljećima prolaze kroz tzv. media training, gdje se u startu uče što se smije, a što ne smije reći u eter, ali s pojavom društvenih medija taj se dio rada u klubovima dodatno razvio. Danas većina igrača na početku sezone dobije detaljne upute kada, kako i što smiju objavljivati na vlastitim profilima, što nas dovodi do njihova uniformiranog ponašanja u zadnjih nekoliko godina. Čast izuzecima — ali ako pratite jednog nogometaša, pratite ih sve, jer gotovo svi govore isto. Njihovi osobni profili postali su još jedan PR alat klubova i ništa više od toga.

Najstariji način utjecaja na klasične medije je, dakako, onaj koji je najzastupljeniji kod nas — a to je povezanost sa samim novinarima i njihovim kućama. Klubovi (i nacionalni savezi, naravno) koriste ekskluzivnost vlastitih informacija da bi kontrolirali medije. Informacije tako prolaze do javnosti, odnosno navijača, ali u potpuno kontroliranim uvjetima. Preko ‘kućnih’ novinara se objavljuju isključivo informacije (ili dezinformacije) koje odgovaraju klubovima, dok se razgovori s igračima ili klupskim djelatnicima provlače kroz mnogobrojne filtere i objavljuju tek nakon odobrenja samih klubova. Križaju se rečenice koje govore bilo što osim onoga što u klubu žele, a ostavlja se privid transparentnog djelovanja.

Međutim, u posljednjem desetljeću najjače oružje klubova postali su mediji i sama publika.

Prije svega, treba reći da je tabloidno novinarstvo na površinu izvuklo najgore od ljudi, i onih koji pišu i onih koji čitaju, pa su standardi gotovo uništeni, a vijest je postala baš svaka glupost vezana za sam nogomet i nogometaše. Svojedobno bi u Bayernu na početku sezone podijelili novinarima popis s brojevima mobitela igrača i trenera, jer željeli su da njihovi puleni stalno budu u vijestima i na naslovnicama. To im je priskrbilo nadimak FC Hollywood. Međutim, time su samo postigli to da je medijski prostor bio zatrpan tračevima i izjavama izvučenim iz konteksta, češće o privatnom životu nogometaša nego o bilo čemu vezanom uz nogomet, pa se od toga brzo odustalo.

Pitanja su postala glupa i gluplja, pa i oni koji bi i željeli razgovarati o nogometu nemaju pravu priliku za tim. Bilo kakvo pokazivanje emocija pretvoreno je u pogrešku — pogrešno je proslavljati golove, hodati pred suparničkim igračima i navijačima, pogrešno je izreći bilo kakvo vlastito mišljenje koje se kosi s mišljenjem većine. Nije da igrači i treneri više nisu normalni ljudi jer to ne žele biti — u isto vrijeme to im se ne dopušta, jer svatko želi da su oni savršeni i bezgrešni, a ako prema njima nisu, kazna je stroža nego ikad prije. Dodatno je to podijelilo nogometno društvo i njegov tribalizam učinilo jačim i još važnijim za klubove.

Oni se dodatno zatvaraju u sebe i u vlastite torove, pretvarajući sve one koji ne misle isto u smrtne neprijatelje. Postavljanje ‘nepodobnih’ pitanja nije dopušteno, oduzimaju se akreditacije, izbacuje s pressica, a sve to uz (prešutnu ili otvorenu) podršku publike. Na kraju tišina nije izbor samo klubova, reprezentacija i saveza, nego i njihovih navijača koji pristaju na takvu igru i emocijama dozvoljavaju da ih kontroliraju. Ne, moj ne može biti loš. Moj ne može biti pogrešan. Moj ne može biti silovatelj. Moj ne može biti lopov. Moj je moj, kakav je da je, i ne dam na njega. Publika ne želi čuti istinu — barem ne onu istinu koja ne odgovara njenom klubu, reprezentaciji, ljubimcu, ma koliko ona istinita bila.

Zato danas više nitko ne govori baš ništa i nogomet i nogometaši su postali sterilni. I užasno dosadni. I potpuno pod kontrolom svojih gazda. Kontrola je to koja odgovara svima. Osim ponekom budalastom Vladimiru i Estragonu koji čekaju, a da ni sami ne znaju što.

– Zbogom.

– Zbogom.

– Zbogom.

– I hvala.

– Hvala vama.

– Nema na čemu.

– Ta, ima.

– Ta, nema!

– Ta, ima.

– Ta, nema.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.