Nije to nikakva jeftina patetika, neće svijet biti ni siviji ni ružniji, svakako neće propasti, i naravno da ima mnogo boljih i lošijih i mnogo važnijih stvari. Sunce će i dalje svakog jutra izlaziti na istoku i svake večeri zalaziti na zapadu, život će biti i dobar i loš i onakav kakav mora biti. I nogomet će i dalje biti i sjajan i zanimljiv i zabavan i ni za trenutak neće izgubiti našu pažnju, a već sutra ćemo imati nove velike zvijezde i velike igrače i nove majstore.

Ali nema veze gdje se nalazite na širokom spektru koji od mržnje ide prema ljubavi prema njemu: svijet bez Zlatana Ibrahimovića na terenu nikako neće biti isti.

Zlatan nije samo odbijao igrati po pravilima; on je odlučio napisati nova, drugačija, bolja pravila

Čudan je odnos koji je Zlatan imao prema svijetu i koji je svijet imao prema Zlatanu. Još do nedjelje bilo je mnogo nas koji smo bili siti njegove savršeno uvježbane uloge boga u dobro pripremljenoj monodrami, svjesni njenih potpuno stvarnih koliko i onih umjetnih, fiktivnih dijelova. Međutim, već je u nedjelju bilo jasno da će nam taj i takav Zlatan nedostajati i da s njegovim odlaskom s terena odlazi i dobar dio naše nogometne mladosti, našeg nogometnog vremena. Jer taj i takav Zlatan, sa svim svojim manama i vrlinama, zaista jest promijenio naš svijet.

Iz perspektive nekakvog prosječnog nogometnog navijača — idealnog navijača, ako pitate one koji vode nogomet — u Šangaju, Lagosu ili štajaznam, Virovitici, slika možda ne izgleda tako. Za takve je Zlatan bio samo odličan nogometaš, jedan od najboljih ili, što je za današnji svijet mnogo važnije, jedan od najatraktivnijih, s dovoljno samopouzdanja za biti bahat do te mjere da ga zbog te bahatosti vole. No, njegov doprinos društvu mnogo je veći nego što je za jednog nogometaša, za jednog običnog mladića iz gastarbajterske obitelji, uopće i trebao biti.

Kada je tetka Hanifa prvi put prešla Öresund i pozvala brata Šefika da joj se pridruži, Švedska je bila potpuno drugačije mjesto nego što je danas. I dalje je to bila relativno otvorena i liberalna zemlja, ali nije nikakva tajna da uvjeti nisu bili isti za sve. I jednom kad je rođen Zlatan i kad je u obitelji rastavljenih roditelja rastao na ulicama Malmöova predgrađa, njegova je priča trebalo biti napisana po istom šablonu kao i mnoge druge u tom kraju; znate već, krađa bicikla, sitni kriminal i mnogo krupnija ksenofobija, kao prvi koraci prema u najboljem slučaju običnom, tmurnom i sivom životu.

Ali Zlatan jedan je bio jedan od onih koji su odbili biti dijelom te priče. On je na svoj specifični način odlučio suprotstaviti se svemu tome, i pokazati da može drugačije. Zlatan nije samo odbijao igrati po pravilima; on je odlučio napisati nova, drugačija, bolja pravila.

I zaista jest otvorio vrata onima poput njega, onima koji su se prezivali drugačije, izgledali drugačije, ponašali se drugačije. Koji su igrali drugačije. I danas se na takve gleda drugačije, s više poštovanja. To je njegova najveća pobjeda.

Nije Zlatan bio takav samo prema Švedskoj i Šveđanima; dio je to njegovog karaktera i bilo je dio njegove priče gdje god je otišao — ili ako hoćete, gdje nije otišao. Kako je Šveđanima uporno govorio da je Balkanac, tako je Balkancima uporno ponavljao da je Šveđanin; otjerao je neozbiljne Hrvate, pa je otjerao još neozbiljnije Bosance i nije ga bilo briga tko je kada i što pjevao ako je on to želio pjevati, i to na San Remu. Nije bilo zaštićenih, nije bilo privilegiranih, u njegovoj priči glavnu je ulogu mogao imati samo jedan i sve je bilo prilagođeno tome. I odnos s Minom Raiolom, i svađa s Pepom Guardiolom, i bahatost u Ajaxu, i odlazak iz Juventusa, i igranje i u Interu i Milanu, i predstavljanje pod Eiffelovim tornjem, i trljanje na nos Englezima koji su govorili da nije dovoljno dobar, i kupovina stockholmskog Hammarbyja, i ismijavanje Veroninih navijača. Sve.

Ustvari, činjenica je da je Zlatan jedan od nogometaša koji su brzo naučili što je to današnji nogomet i kako ga najbolje iskoristiti. I svaki korak koji je radio bio je usklađen i, iako to sad zvuči nevjerojatno, zapravo je očito da ništa nije radio impulzivno, bez razmišljanja i unaprijed smišljena barem dva ili tri poteza. Malmö, Amsterdam, Torino, Milano, Barcelona, Pariz, Manchester, Los Angeles i opet Milano; s razlogom to zvuči kao turneja rock zvijezde, jer u jednu ruku i jest bila.

Ali za to silno samopouzdanje, kao i za savršeno planiranje, potreban je neizbježni preduvjet, onaj zbog kojeg Zlatan zapravo jest sve ono što jest. A to je nogometno znanje.

Može se pričati o ovome i onome, ali Zlatan Ibrahimović zaista jest bio jedan od najboljih igrača našeg vremena. Jedan od onih koji nije skrivao ljubav prema igri, jedan od onih koji je uživao u nogometu, jedan od onih koji se, između ostalog, posvetio stvaranju naših sjećanja i urezivanju u naše pamćenje. Jer svatko od nas koji nogomet volimo tako jako mora imati neki svoj Zlatan-trenutak; nekima je on nešto loše, poput primljenog gola, prsta preko usta ili noža u leđa, a većini je — poput mene koji sam imao čast uživo vidjeti onaj gol škaricama Englezima — pozitivno sjećanje ili barem neka asocijacija na nešto što smo sami učinili.

Zlatan je junak našeg doba, na pozitivan ili na negativan način, i bez obzira na to jeste li ga obožavali ili mrzli, ili ste tamo negdje na sredini, nogometni teren bez njega neće biti isti. Međutim, od njegove nogometne karijere veća je samo njegova životna priča, monodrama koju pažljivo piše za svoju dobro uvježbanu ulogu. A ona se nije završila — pitanje je samo kako će i gdje Zlatan započeti s pisanjem sljedećeg poglavlja. Jedno “zbogom, Zlatane” za jedno “dobrodošao, Zlatane”.

Jer u ponedjeljak smo se probudili u drugačijem svijetu.