Kad je, tamo u vrelom kolovozu, Nedimu Mekiću jedna lopta prešla preko noge taman dovoljno da prevari golmana banjalučkog Borca Milana Mijatovića i iz lošeg centaršuta se prekvalificira u vrhunski pogodak, Željezničarovi su navijači imali zašto biti optimisti. Ligašku su sezonu njihovi puleni otvorili pobjedom nad jednim od favorita prvenstva, čiji je najbolji igrač na terenu bio upravo Mijatović s pet obrana, i to nakon što su u Europi napravili solidan rezultat, izbacivši Dinamo iz Minska prije nego što su poslije velike borbe ispali od Neftçija. Bilo je, dakako, objektivnih problema, bilo je i onih koji su pozivali na oprez, ali iz tadašnje je perspektive Željo igrao dobar nogomet i prometnuo se u jednog od favorita prvenstva.
Pola godine kasnije — odnosno, ovog ponedjeljka — Željezničar je upisao i 10. gostujući poraz zaredom i završnicu druge trećine prvenstva i gradski derbi sa Sarajevom dočekuje s 20 bodova iz 20 utakmica. Željo je samo jedan bod iznad zone ispadanja. Što se točno dogodilo?
Koliko god može biti kompleksan, odgovor na ovo pitanje zapravo je jednostavan. Vrlo jednostavan. Željo igra loš nogomet. Željo trenutno igra možda i najlošiji nogomet u ligi.
Njegovi nogometaši na terenu, pogotovo izvan svog stadiona, djeluju prestrašeno, izgubljeno, najviše od svega zbunjeno. A kako i ne bi, kad su u tih šest mjeseci kroz svlačionicu prodefilirala trojica profilom, pristupom igri, nogometnom filozofijom, odnosom prema okolini, ako hoćete i stilom izražavanja i odijevanja, potpuno različita trenera. Što nas dovodi do drugog, nekome možda i mnogo važnijeg problema od načina na koji Željezničar trenutno igra nogomet: načina na koji njegovi čelnici vode klub.
Ono što u BiH razdvaja uspješne trenere od neuspješnih je to da prepoznaju kvalitete, ali i limite individualaca koje imaju
Dakle, prije svega vrijedi reći kako ne postoje osnovi preduvjeti da bismo ovu priču započeli isključivo s problemima na terenu. Željezničar već neko vrijeme prolazi kroz proces stabilizacije, proces koji su prošli doslovno svi klubovi u BiH i koji uključuje pokušaj saniranja dugova kao posljedice ‘boljih’ vremena. I naravno da nije nikakvo čudo da je to usko vezano i za rezultatske padove i slabo funkcioniranje kluba, jer u principu je klub tako uređen da se ustvari ne zna tko pije, a tko plaća. Željo je, kao uostalom i dobar komad nogometa u BiH, ni na nebu ni na zemlji.
Naravno, po starom narodnom običaju, tu je i gomila teorija zavjere, gomila priča iza kulisa, jer u Sarajevu baš svi znaju baš sve, ali činjenica je da postoje različite interesne strane koje jedna drugoj guraju klipove pod noge i čekaju svoj trenutak. Ipak, kaos sam po sebi nikoga ne amnestira i koliko god da je ovo jedna od onih situacija u kojoj su ‘svi’ krivi, jasno je da su za same rezultate najveći problemi izbor trenera i selekcija momčadi. Jer drugačije naprosto ne može.
Željezničar je ove sezone upisao 10 uzastopnih gostujućih poraza. Vratimo li se još malo unazad i pogledamo čitavu godinu, Željo je od 18 gostujućih utakmica dobio dvije — protiv Sloge u Doboju te protiv Slobode, koja je tad već bila ispala iz lige.
Na Grbavici stvari, pogotovo protiv jačih suparnika, izgledaju nešto bolje i pune tribine daju ekipi drugačiji elan. Međutim, činjenica je da je Željo ove sezone zabio tek 16 golova, što je daleko najmanje u ligi. Iako je u vrhu po posjedu lopte (četvrti u ligi, 52.8 posto) i po ulasku u zadnju trećinu (treći), jako teško stvara šanse. Željin je xG jedva 19, a po broju udaraca unutar okvira gola spada među četiri najlošije ekipe. Sve to na gostovanjima djeluje još gore: u čak pet od 10 utakmica izvan svog terena ima je jedan ili nijedan udarac unutar okvira gola, a uključujući i Kup poraz od drugoligaša Slobode, zabio je tek tri gola. S druge strane, Željezničar predvodi ligu u jednom statističkom parametru: broju odigranih dugih lopti.
Dakle, Željezničar je i pored trojice potpuno različita trenera i čak 20 novih igrača u odnosu na prošlu sezonu, od kojih su neki već napustili klub, imao iste probleme i ponavljao iste pogreške.
Sezonu je započeo Nermin Bašić, 40-godišnji trener koji je u prethodnoj uspio momčad odvesti u Europu nakon tri godine pauze. Njegov je Željezničar pokušavao igrati sa što više lopte u posjedu, ali često je djelovalo da pretjerano teoretizira, pogotovo za taktičku zrelost i znanje njegovih igrača. Bašić je pokušao koristiti ogromnu navijačku podršku koju klub ima i to mu je često polazilo za rukom, ali čim se rezultati ne poklope, ta se priča pretvara u jeftini populizam koji malo tko voli.
Njegov je nasljednik bio Abdulhakeem Al-Tuwaijriji, saudijski trener bez prethodnog iskustva vođenja prve momčadi. Naravno, bila je to posljedica jalovog pokušaja privlačenja saudijskih investicija u klub, ali od početka je bilo jasno da je trener, osim što nije imao konkretnog plana kako to napraviti, bio potpuno izgubljen. Pričao je besmislice, tražio alibije, njegova je ekipa redala poraze, a o samom nogometu bilo je teško i pričati — igrači su djelovali kao da im baš ništa nije jasno, pa kad je trener SMS porukom poručio da se neće vraćati za nastavak sezone, teško da je ikome bilo krivo.
Međutim, utakmica protiv Širokog Brijega u ponedjeljak pokazala je da su sve te silne promjene itekako ostavile traga na ekipi. Nju je preuzeo Bruno Akrapović, još jedan potpuno drugačiji trener od prethodnih i, kao i svi njegovi prethodnici, odlučio sve promijeniti iz korijena.
To je i ovaj put značilo promjenu sustava, na njegov omiljeni 3-4-3 koji se protiv Širokog transformirao u 3-5-2. No, da bismo dobili potpunu perspektivu te promjene, valja znati da je Željo utakmicu prije nastavka prvenstva počeo u sustavu 4-2-3-1, onda zbog igrača manje silom prilika igrao i 4-4-1, a nešto ranije započinjao i s 3-4-1-2. Usto, Al-Tuwaijriji je imao običaj ispremiješati momčad u slučaju negativnog rezultata i poravnanje tražiti sa stoperima u napadu. To samo po sebi ne bi bio veliki problem, sustavi i formacije se često mijenjaju i tijekom utakmice, ali BiH je prvenstvo u tome specifično.
Ono što u BiH razdvaja uspješne trenere od neuspješnih je to da prepoznaju kvalitete, ali i limite individualaca koje imaju i iz toga grade ekipu i svoju strategiju. Treneri su to koji su u stanju prilagoditi se i izvući najbolje od onoga što imaju: otud uspjeh koji su ostvarili Amar Osim ili Husref Musemić ili Vinko Marinović, otud i razlika koju su napravili Sergej Jakirović i Krunoslav Rendulić, otud činjenica da tako dugo na ovom tržištu opstaju treneri poput Vlade Jagodića, Branka Karačića ili Tonija Karačića.
Prije svega treba prihvatiti da su ovoj ligi igrači tehnički, ali mnogo više taktički limitirani i da im treba mnogo više vremena da prihvate promjene. A tog vremena treneri najčešće nemaju. I zato se moraju prije svega naučiti sami prilagođavati onome što imaju na raspolaganju, što je u Želji tek Bašić donekle činio dok nije izgubio kontrolu. Akrapović, barem zasad, od Željezničara traži da igra nešto što ta momčad profilom igrača koje ima prema svemu sudeći ne može — jer zapravo nema wingbackove kakve ovaj sustav treba — i posljedica toga je nastavak loših izvedbi na gostovanjima i nastavak evidentne krize.
Sezona više nije mlada i Željo umjesto očekivane borbe za titulu očito čeka borba za ostanak u ligi. Međutim, za tek pristiglog trenera nikako nije kasno da se prilagodi onome što ima, a Željezničar za ovu ligu ima sasvim dovoljno individualne kvalitete da je pretvori u timsku i izdigne se iznad aktualnog rezultata. Uostalom, sljedeći je vikend savršena prilika da se preokrene sezona ili bar dobije dozu samopouzdanja koja igračima evidentno nedostaje. No, za pobijediti Sarajevo Želji će trebati mnogo više od nabijanja dugih lopti i nade u nečiju pogrešku; trebat će mu jasan plan prilagođen profilu igrača koje ima i koji mu na kraju mogu donijeti rezultat.
