Na posudbi

Željo: Život, rad i prva ljubav

Stotinu godina slavi jedan od najvoljenijih klubova u regiji

Subota je i sunce se polako skriva za horizont, ispraćajući umorne, ali vesele ljude koji s četiriju strana svijeta žure kao četiri jednako brze, divlje modre rijeke samo da bi se spojili na za njih svetoj točki. Ondje gdje im je zajednički dom. Sa zastava, onih blijedoplavih poput ispranih željezničarskih košulja, i onih tamnih kao radnička odjela, ponosno se vijori crna lokomotiva, kao simbol njihova života, rada i prve ljubavi. Naprijed plavi, čuje se pjesma, ljudi viču hajm’o naši, hoćemo pobjedu. Da slavimo, zajedno.

Danas igra Željezničar.

Subota je bila i tog 17. rujna 1921. kada je skupina drugara koje je povezivalo to što su bili željezničari prvi put istrčala na nogometni teren. U Sarajevu je u to vrijeme nogomet bio izuzetno popularan, prije svega zahvaljujući Slaviji i SAŠK-u, u tom trenutku najbolje organiziranim i najuspješnijim klubovima u gradu. Puno je mladića (i djevojaka, ali njima se to javno branilo) željelo igrati nogomet i okušati se u pravim utakmicama, pa je bilo mnogo onih koji su se organizirali u lokalne, mahalske momčadi. Većina njih, logično, nije imala gotovo nikakvu organizaciju niti financije, pa je Sarajevski nogometni podsavez — kako bi izbjegao brzo propadanje novih klubova — kao svojevrsnu potvrdu ozbiljnosti prije službene registracije tražio i organizaciju domaćinstva dviju prijateljskih utakmica.

Željezničari su tako na tadašnjem stadionu na Kovačićima te subote odigrali utakmicu protiv jedne od SAŠK-ovih momčadi, a sutradan na istom terenu zaigrali i protiv Sarajevskog ŠK-a. U obje utakmice su poraženi — u prvoj 5-1, u drugoj 3-1 — ali to je bilo manje važno, s obzirom na to da je to svakako bio samo ispit koji je uspješno položen i nakon kojeg je i službeno priznato postojanje Željezničarskog sportskog kluba.

Kroz tri različita politička i društvena sistema, kroz dva teška i krvava rata, Željezničar je preživio stotinu velikih godina. I to je ono što danas vrijedi slaviti

Kada je točno rođena ideja o stvaranju jednog takvog kluba nije moguće reći. Legenda kaže da su se željezničari prvi put okupili još krajem 1920., ali da su zbog loših uvjeta — vjerojatno i činjenice da se u tom periodu godine nije ni igrao nogomet u gradu — odlučili pričekati proljeće i onda krenuti s radom. Inicijativu je pokrenuo mladi radnik Dimitrije Dimitrijević koji je kolegi strojovođi Ludvigu Lepleu predstavio ideju o organizovanju željezničara u nogometni klub. Dimitrijević, koji će u toj utakmici sa SAŠK-om postići i prvi gol u klupskoj povijesti, je sve prepričao i ostalim radnicima u Željezničkoj radionici i oni su zajednički krenuli u akciju.

Na proljeće 1921. klub je već uspio skupiti novac za loptu, ali i za bijele majice na kojima su izvezli željeznički kotač sa krilima, kao prvi klupski grb. Trenirali su i igrali divlje utakmice na improviziranom igralištu na Čengić Vili, sve dok u rujnu, nakon tri mjeseca čekanja, nisu primljeni u SNP.

Mnogo je zanimljivije i kompleksnije pitanje zašto bi se željezničari uopće organizirali u nogometni klub. Prvi i najvažniji razlog bila je činjenica da su sportski klubovi tog vremena u Sarajevu, koje je imalo oko 60.000 stanovnika, bili većinom podijeljeni prema nacionalnom principu: Slavija se smatrala srpskim klubom, SAŠK je bio hrvatski, a postojali su i Jugoslovenski Muslimanski ŠK i židovska Barkhoba. Lijevo orijentirana radnička klasa, koja se u to vrijeme sve više vezala za socijaldemokratske ili komunističke ideje, nije bila oduševljena okupljanjem pod jednim nacionalnim stijegom.

No, činjenica je da su već u to vrijeme bili aktivni i Građanski, Sarajevski SK, AC Troja i Šparta, te, što je još važnije, Radnički Šport Klub Hajduk, koji je upravo i okupljao radničku klasu grada Sarajeva. Hajduk je u to vrijeme bio treći po jačini klub u gradu koji je povremeno bio u stanju konkurirati jačim i popularnijim SAŠK-u i Slaviji i to je možda jedan od razloga zašto bi se željezničari odvojili i napravili svoj klub. Čisto sa sportske strane, Hajduk je bio sasvim solidan klub u kojem nije bilo mjesta za sve koji su se željeli baviti nogometom, pa se ovo nametnulo kao logično rješenje.

Međutim, vrlo je vjerojatno da je postojalo još razloga za takvo nešto. Prije svega, bilo je to vrijeme u kojemu je započeo otvoreni sukob vlasti s organiziranom radničkom klasom. Nakon dominacije Komunističke partije na izborima — KPJ je osvojila većinu u 59 najvećih gradova Kraljevine SHS — Obznanom je zabranjen njen rad, ali i rad svih organizacija koje su se na bilo kakav način mogle dovesti u vezu s njom, uključujući i sindikate, te suspendirala razna radnička i ustavna prava. U to su vrijeme ugašeni mnogi sportski klubovi i kulturno-umjetnička društva, a vjerojatno je postajao strah da bi se to moglo dogoditi i najvećima, kakav je bio Hajduk.

S druge strane, bilo je i to vrijeme borbe, ujedinjenosti i solidarnosti samih željezničara. U proljeće 1920. oni su organizirali jedan od najvećih štrajkova u dotadašnjoj povijesti Jugoslavije, u kojem je sudjelovalo više od 50.000 radnika. Štrajk je trajao tjednima, uključena je i vojska, a svakodnevnim nemirima širom zemlje padale su i mrtve glave. Sve je kulminiralo u Ljubljani, kada su velike demonstracije ugušene u krvi — ubijeno je 13, a ranjeno 30-ak prosvjednika. Iako je na kraju postignut dogovor između vlasti i željezničara, oni su i dalje smatrani za neprijatelje režima, pa nije nikakvo čudo da su se u to vrijeme udruživali i u javnosti, pa i u sportu, djelovali zajednički.

Željo, koji je imao podršku gotovo isključivo radnika na željeznici, odmah se uključio u lokalno gradsko prvenstvo, koje je bilo podijeljeno u dva ranga. Tek u sezoni 1926./27., nakon igranja u nižoj gradskoj ligi, Željezničar je prvi put zaigrao u istom natjecanju s ‘velikima’ — SAŠK-om, Slavijom i Hajdukom, te ostvario jednu pobjedu. U godinama koje su došle Željo većinom borio za mjesto četvrtog kluba u gradu, i to protiv još jednog radničkog kluba, Sloge. Kasnije se u tu trku uključio i Hrasničar te Đerzelez, a Željezničari — kako su ih novinari u to vrijeme nazivali — do početka Drugog svjetskog rata nisu imali većih rezultata.

Željezničar je odbio sudjelovati u prvenstvu NDH, pa je ugašen i svoj je rad nastavio tek po oslobođenju Sarajeva, i to na inicijativu radnika Željezničke radionice Vaso Miskin Crni. Tako se klub i trebao zvati, ali mjesne vlasti nisu prihvatile naziv pa je ostao Željezničar i brzo postao najpopularniji klub u gradu.

Svi veliki prijeratni klubovi su ugašeni ili zabranjeni, pa su Želji konkurencija bili tek osnovani Udarnik i Sloboda. Preko njih, te Veleža i banjalučkog Borca u republičkim kvalifikacijama, Željezničar se izborio za nastup u prvoj sezoni lige nove Jugoslavije. Međutim, pred kraj te sezone lokalna je sportska vlast odlučila ujediniti Udarnik i Slobodu te napraviti Torpedo, svebosanskohercegovački klub koji je trebao na dostojan način predstavljati republiku i koji će kasnije promijeniti ime u FK Sarajevo. Iz Veleža su dekretom prebačena trojica najboljih igrača — i to prije međusobnog kvalifikacijskog finala — a istim putem su trebali i najbolji igrači iz Željezničara, za kojeg je već tada bilo jasno da ispada iz Prve lige.

Do početka 1960-ih Željezničar je lutao od Prve lige do nižih rangova, da bi se nakon trećeg mjesta u prvenstvu 1962./63. ustalio u društvu najboljih jugoslavenskih klubova. Generacija koju je stvorio i vodio veliki Milan Ribar došla je do četvrtfinala Kupa UEFA i osvojila naslov prvaka 1972. Pet godina kasnije Željo je ponovno ispao, ali nakon ekspresnog povratka je ovaj put Ivica Osim izgradio generaciju koja je vrhunac doživjela plasmanom u polufinale Kupa UEFA 1985., iz kojeg je ispala Videotonovim golom u posljednjim minutama, propustivši tako priliku za europsko finale s Real Madridom.

I otprilike tu počinje i završava sva besmisao nabrajanja sportskih uspjeha, kao što bi bilo besmisleno nabrajati sve one individualce koje je taj klub pretvorio u nogometne legende.

Isto kao što bi u ovom kontekstu bilo besmisleno pisati o aktualnoj krizi organizacije kluba, koji je u velikim dugovima i čijoj momčadi, koju s klupe predvodi Tomislav Ivković, nedostaje kvalitete barem onoliko koliko je nedostaje i u vodstvu kluba. Besmisleno je, jer je sve to, i nabrajanje pozitivnog i objašnavanje negativnog, u ovom trenutku nevažno. Jer preko livade na Čengić vili, stadiona na Marijin dvoru i svog doma na Grbavici, kroz tri različita politička i društvena sistema, kroz dva teška i krvava rata, Željezničar je preživio stotinu velikih godina. I to je ono što danas vrijedi slaviti.

Željezničar je osvojio je desetine trofeja, dobio stotine utakmica, postigao tisuće golova i iznjedrio neke od najboljih nogometaša na ovim prostorima, ali je i izgradio status jednog od najvažnijih, najpopularnijih i najvećih klubova naše regije.

I, bez obzira na sve ostalo, i dobro i loše, to je Željina velika pobjeda.

Zato će i ove subote, dok se sunce bude skrivalo za horizont, umorni, ali veseli ljudi s četiriju strana svijeta žuriti kao četiri jednako brze i modre rijeke, samo da bi se spojili na za njih svetoj točki, ondje gdje im je zajednički dom. Sa zastava, onih blijedoplavih poput ispranih željezničarskih košulja, i onih tamnih kao radnička odjela, ponosno će se vijoriti crna lokomotiva, kao simbol njihova života, rada i prve ljubavi. Naprijed plavi, čut će se pjesma, ljudi će vikati hajm’o naši, hoćemo pobjedu. Da slavimo, zajedno.

Danas slavi Željezničar.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.