Najvažnije trenutke u životu, nema veze koliko su za njega dobri ili strašni, čovjek zapravo nikada stvarno ne doživi. Naravno, ne postoji nekakvo znanstveno istraživanje kojim bih potvrdio ovo i samo je subjektivni osjećaj za kojeg ne znam dijelili ga itko sa mnom, ali iskustvo me je naučilo da u njega vjerujem.
Nema veze koliko smo svjesni svega što se događa oko nas, nema veze što znamo sve o samoj važnosti tog trenutka, nema veze što smo se za njega spremali tjednima, mjesecima, godinama. I zvuči kao prirodna reakcija ljudskog organizma; sve što prethodi vrhuncu nekog za nas ogromnog životnog događanja utječe na čitavu mrežu električnih i kemijskih veza s kojima radi mozak, odnosno oslobađa neurohormone koji, između ostalog, formiraju tu našu reakciju. Zato onaj trenutak kada je to stvarno to, ona sekunda, a ponekad i više njih, zauvijek ostaje nekakvoj izmaglici i zapravo ga se ne sjećamo, ne postoji. Što se upravo dogodilo je zato pitanje koje često postavimo automatski, a onda odgovor na njega sklapamo ostatak života, stvarajući doživljaj tog velikog trenutka na kontekstu, odnosno svemu onome što je bilo prije i poslije.
Zinedine Zidane tog se berlinskog jutra 9. srpnja 2006. probudio potpuno svjestan činjenice da za njega tog dana dolazi kraj.
Pored njegova imena već neko vrijeme ljudi su dodavali i prefiks jednog od najvećeg svih vremena, čovjeka koji je zauvijek promijenio nogomet. Argumentirali su to njegovim stilom igre, njegovom dominacijom krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, i najviše od svega njegovim doprinosom osvojenim trofejima. Njih je u ormaru bilo nemalo; oni su vječito umornu ali zato dobro plaćenu čistačicu u domu Zidaneovih držali na trostrukoj satnici — Zizou je ondje držao 100-tinjak individualnih nagrada koje su došle kao posljedica onoga što je davao momčadima s kojima je osvojio gotovo sve što se u vrhunskom nogometu moglo osvojiti.
Spuštene glave je prošao pored pehara, blicevi su okrutno sijevali i pratili ga dok je ulazio u hodnik iz kojeg se nikada više neće vratiti
Nije se Zidane nikad šlepao, on je svoje ekipe vukao prema cilju, i to u najvećim utakmicama, poput onog finala SP u Parizu ili one golčine u finalu Lige prvaka. Uostalom, nema smisla, a ni prostora opet govoriti o njegovom nogometnom umijeću — to ili ste doživjeli ili naprosto niste bili te sreće.
Zidane je tog jutra vjerojatno bio umoran i od silnog povlačenja Francuske kroz njemačka sela i gradove. Njegov kraj zapravo je opasno visio tih dana, pa je proslavu 34. rođendana morao odgoditi i od svojih suigrača tražiti da i oni jednom povuku njega — taj dan Francuska je igrala posljednju utakmicu grupne faze s Togom i samo ju je pobjeda nakon remija protiv Švicarske i Južne Koreje (u kojima je Zidane dobio po karton) vodila dalje. I produživala Zizouvu karijeru.
Bila je to istrošena i umorna Francuska.
Igračima koji su istrčali na teren berlinskog olimpijskog stadiona prosječno je bilo gotovo 30 godina, a čak četvorica njih bila su na kraju svoje karijere i stariji od 33 godine. Prošli su taj Togo (2-0), a onda, između ostalog i na Zidaneovim umornim leđima, što će mu svemu unatoč donijeti titulu najboljeg igrača prvenstva, i Španjolsku (3-1), i Brazil (1-0), i Portugal (1-0). I tog 9. srpnja čekali kraj, onaj s Italijom.
Talijani su rijetko na veliko natjecanje išli u pozitivnoj atmosferi, ali to je ljeto bilo posebno sivo i tmurno.
Bila je to dobra i talentirana momčad, ali opterećena Calciopolijem i generalnim stanjem u talijanskom nogometu. Igrači nisu mogli pobjeći od te priče, ona ih je pratila od prvog dana okupljanja, i mislim da baš nitko nije vjerovao da Italija može postati svjetski prvak. Dan nakon kontroverzne utakmice s Australijom u osmini finala, u to vrijeme Juventusov team manager Gianluca Pessotto je pao s balkona, što su mnogi vidjeli kao pokušaj samoubojstva. Čitava zemlja bila je na nogama, nogomet je u neku ruku bio prljav i omražen, ali to kao da je ujedinilo Azzure — u Hamburgu su nabili Ukrajince (3-0), a onda u Dortmundu na produžetke izbacili Nijemce (2-0).
U posljednjoj utakmici grupne faze protiv Češke Marcelo Lippi je nakon 17 minuta izgubio Alessandra Nestu, koji je bio izuzetno važan igrač u njegovoj koncepciji. Uskočio je Marco Materazzi, koji je zabio gol, ali je protiv Australije isključen. Ipak, vratio se u par s Fabiom Cannavarom protiv Nijemaca i zaslužio svoje mjesto u berlinskom finalu koje je čekalo Talijane. Božica ih je čekala, najveći trofej u nogometu; bili su mlađi, spremniji, možda čak i na krilima bolje forme, ujedinjeni i spremni na sve, sami protiv svih od početka. Ali veliki trofej nisu osvojili još od 1982., gubili su finala u SAD-u i u Nizozemskoj, a s druge strane imali su iskusnu, pobjedničku Francusku.
I velikog Zinedinea Zidanea.
Nije to finale bilo nikakav klasik, odnosno nikad na njega ne bismo gledali tako. Malo je finala koja nude veliku utakmicu u nogometnom smislu. Svi su oprezni, svi igraju s posebnim pritiskom, svi paze da ne budu ti koji će nešto zajebati i u povijest ući kao takvi. Ali dogodi se, opet se dogodi.
Materazzi nije počeo dobro, izgledalo je da će se na njega sručiti sva krivnja. Srušio je Florenta Maloudu, a penal je, naravno, izveo Zizou. Opalio je panenku, užasno lošu panenku, prejaku, ali udarila je od grede i malo iza crte, Francuska je povela. No, nogometni bogovi nemaju mira, Italija se vratila u život i to preko Marca koji je zabio korner Andree Pirla. Toni je pogodio gredu, pa su Francuzi tražili još jedan penal, ostali i bez Patricka Vieire. Noge su bile sve teže; Luca Toni je zabio, ali iz zaleđa, a u produžetku je Talijane od umornog Zidanea spasio Gianluigi Buffon, obranivši njegov udarac glavom; 109 minuta veselja i razočarenja, strepnje i očekivanja, nabijanja emocija u prsa i moždane vijuge.
Zinedine te berlinske noći 9. srpnja 2006. vjerojatno nije spavao. U svojoj je glavi pokušavao sklopiti sliku što mu se to zapravo dogodilo. Bio je svjestan trenutka, bio je svjestan njegove važnosti, bio je fokusiran, znao je i da je to kraj. Ali ipak nije znao što se stvarno dogodilo u tih par sekundi. Taj veliki trenutak jest ušao u nogometnu povijest, ali za još većeg Zinedinea vjerojatno je samo izmaglica, samo sekunda crnila koje je pokušavao i kojeg stavlja u kontekst, sekunda oko kojeg sve što je prethodilo i sve posljedice koje je ostavio grade njegovu priču, ali za koju zapravo nikada neće znati kad je to postalo to.
U 110. minuti utakmice spuštene glave je prošao pored pehara namijenjenog svjetskom prvaku, blicevi su okrutno sijevali i pratili ga dok je ulazio u hodnik iz kojeg se nikada više neće vratiti. Njegova karijera je tog trenutka bila gotova, a započela je jedna od najvećih priča u povijesti nogometa.
Nekoliko trenutaka ranije Horacio Elizondo pokazao mu je crveni karton, a on je djelovao miran, svjestan da je to sasvim ispravan i logičan potez argentinskog suca. Djelovao je kao mu srce uopće nije poskočilo, kao netko tko zna što je i zašto uradio. Priča se kasnije širila, govorilo se da mu je Materazzi rekao ovo i ono, povezivalo se s terorizmom i obitelji, ali stvari su bile zapravo jednostavne. Marco je dobio zadatak da zaustavi Zizoua, i radio je sve da u tome uspije. I uspio je. Poneko štipanje, poneki udarac koji nitko ne vidi, prst u bubreg, malo guranja, poneka psovka, ja tebi ti meni, onda priča o dresu i sestri, sve je to, jebiga, nogomet. I Zizou je pukao.
Kasnije će Zidane u svlačionici dočekati suigrače i moliti za oprost, mada je sasvim jasno da njegov potez zapravo nije odlučio finalnu utakmicu. Bio je to samo detalj koji se savršeno uklapao u priču. Ništa se više na terenu nije dogodoilo i vjerojatno i ne bi. Talijani su jedan po jedan zabijali — zabio je i Materazzi — zabijali su i Francuzi, bila je to dobra serija penala, ali jedan od njih nije imao sreće. David Trezeguet je uhvatio dobar zalet, pogodio snažno, udarac je bio neobranjiv, ali doslovno milimetar previsok; od grede se lopta odbila na crtu i, ispostavit će se, odlučila pobjednika.
Zidane je bio u svlačionici, Francuska je izgubila, Italija je postala prvak. Došlo je ono što je što je očekivao, samo ne na način na koji je priželjkivao. Kraj.
Ali ni sve ono što je prethodilo, ni sve ono što je posljedica tog Zidaneova udarca, te njegove reakcije, čitava priča koja je ušla u povijest, pa ako hoćete ni njegov drugačiji kraj karijere, zapravo ništa od toga nije važno, jer ništa od toga ne prikazuje taj trenutak u pravom svjetlu, u svoj njegovoj savršenosti i realističnosti i normalnosti.
Njihov razgovor, njihove jednostavne gestikulacije, Zidaneov smijeh, njegov pogled, promjena raspoloženja. Točno se vidi trenutak u kojem se sve zacrnilo — napravio je još pet koraka, okrenuo se, razmislio. Danas se možda ne sjeća toga, danas mu je sve crno, ali Zinedine je razmislio. Povukao je lijevu nogu i namjestio se. Opet razmislio. Stotinku, dvije, pet, ali razmislio. Točno je znao što radi — zato vjerojatno nije napravio logičan potez i glavom Marca udario u glavu, jer znao je da je to previše.
Njegov je udarac bio logično neprirodan, onakav kako bi udario nogometaš koji razmišlja o posljedicama, a ne nekoga tko je potpuno izgubio kontrolu. Znao je i da možda postoji mogućnost da se izvuče — da možda onaj koji treba vidjeti nije vidio, da sucu previše znači prezime Zidane, da se možda on boji, da će možda nastati gužva koja će ga spasiti… I znao je da radi ispravnu, ali zapravo pogrešnu stvar.
Prirodna je i Materazzijeva reakcija, njega je udarac stvarno iznenadio. Pao je prirodno, i onda shvatio — to je to, imam ono što mi treba. Na snimci se vidi kako se prenemaže, a onda otvori lijevo oko, kao da želi vidjeti što se događa oko njega, kao da želi upiti taj trenutak. To je to, imam ga. Znao je da radi ispravnu, ali zapravo pogrešnu stvar. Zato vjerojatno ni Zidane nije svjestan njegove gracioznosti i veličanstvenosti; i nije nitko tko nije neutralan. Jer svi tu priču grade na onome što je prethodilo i onome što je uslijedilo, na kontekstu po kojem će pamtiti taj momenat. A on je bio drugačiji, potpuno običan i normalan.
Veličanstveni trenutak koji je na neobičan način ulovio čitavu prirodu nogometa.
