Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Zlatan je Bog. Nije li?

Normalno je imati man crush u Zlatana; propitivati njegove kvalitete nije poželjno

Nazovite to autocenzurom ako hoćete, ali u sportskom novinarstvu – kao, uostalom, i u sportu uopće – postoje stvari koje nitko nikada neće izgovoriti naglas.

U našoj su branši dva osnovna razloga za to. Jedan je taj što komentatori i kolumnisti, kad jednom postanu (uvjetno rečeno) popularni, to žele i ostati. Koliko god to pokušavali sakriti, u ljudskoj prirodi je da žele biti voljeni, a i novinari – među kojima je ionako previše egomanijaka – su ljudi pa će zato većina radije ići niz dlaku javnosti i držati se populizma nego izložiti vlastiti stav. I, nedajbože, pogriješiti – ili, još gore, doći u konflikt s ionako probirljivom publikom. Pogotovo to pravilo važi u novije vrijeme: ranije ste još mogli pustiti nešto u print i dobiti tek poneku reakciju na ulici – ljudi ionako rijetko kritiziraju nekoga u lice – ili pismo nezadovoljnog čitatelja, no danas većina strepi od komentara i želi lajkove. A za podignut palac gore morate se svidjeti većini.

Drugi je razlog, da upotrijebim i izlizanu frazu tamo gdje joj nije mjesto, sportske prirode. Naime, pravilo je da dok god netko ima sportski rezultat, dok god osvaja bodove i trofeje, zabija golove ili koševe, prebacuje mrežu, trči, biciklira ili skija bolje i brže od ostalih, ima svojevrsni imunitet na kritike. Odnosno, da budem precizniji, na ozbiljne kritike.

To su, recimo za primjer, razlozi zašto su novinari godinama šutjeli na nelogične, neobjašnjive i neljudske rezultate koje je Lance Armstrong pravio na prijelazu s prošlog na ovo stoljeće. Tko se usudi, ako zanemarimo par časnih izuzetaka, za doping javno prozvati ljubimca nacije i čovjeka koji se izliječio od raka, a onda osvajao Tour kao od šale? To je, također, razlog zašto ste rijetko čitali o kockarskim problemima Michaela Jordana ili o teškoj naravi Dražena Petrovića. Ili, koliko često u domaćim medijima čitate o razlogu zbog kojega Sandra Perković ne može biti nominirana za najbolju svjetsku atletičarku? Zašto gotovo svi, uključujući i državne organe, ignoriraju činjenicu da je Luka Modrić aktivno sudjelovao u pranju novca, i to još i priznao?

Status i mnogo veći od toga u Švedskoj već godinama ima Zlatan Ibrahimović.

Naime, ovaj napadač, koji je u listopadu proslavio 35. rođendan, u svojoj zemlji ima status – da se ne uvrijede vjernici na usporedbi – jednak Bogu. Doslovno. Ima armiju štovatelja, ima radikalne zaluđenike i one koji promoviranju njegove pozitivne strane, a uskoro će kao rijetki živući Šveđanin imati i spomenik, i to ispred stadiona na kojemu igra rival njegova Malmöa. Naravno, ima on i protivnike, one koji sumnjaju u njegove sposobnosti, ali ti su u manjini i potpuno su nečujni. Ili namjerno šute, jer apsolutno svaka kritika na račun Boga izaziva pobunu ljutite mase.

Nije više važno što je istina, a što nije – važno je što Zlatan kaže

I gotovo pa ništa drugačije nije ni u ostatku nogometne Europe. Danas je normalno imati man crush u Ibrahimovića; on je dečko iz naroda, koji je iz ničega došao do vrha, čije su izjave domišljate, vrckaste i smiješne, njegovi golovi spektakularni, a godinama na leđima nosi svoje klubove i njima redom osvaja trofeje. Savršeno.

No, je li stvarno tako?Sport News - November 21, 2016

Da se razumijemo, nije ovo pokušaj debatiranja na temu je li Ibrahimović vrhunski igrač ili nije. Odgovor na to pitanje zna svatko tko zna zbrojiti dva i dva. Jedan je od najboljih centarfora današnjice; igrač je to koji je zabio 470 golova u karijeri koja se protegnula na šest zemalja, osam klubova i u kojoj je osvojio 31 trofej. Čovjek ima 35 godina i treći je strijelac engleske lige. I to je sasvim dovoljno za zaključak da je vrhunski, gotovo pa savršen igrač.

U gotovo svakoj ekipi u kojoj je igrao, Zlatan je imao status najboljeg i najvažnijeg igrača, status koji je zaslužio golovima. I možete ga voljeti ili mrziti, možete biti potpuno indiferentni prema njemu, ali to je činjenica koju mu nitko ne može oduzeti. Od prvih dana u Malmöu pa sve do danas.

No, podvučemo li crtu i dođemo do konačnog pitanja koliki je Zlatanov značaj za nogomet u cjelini, dolazimo i do prve velike dileme.

Koliko je Ibrahimović zaista pridonio modernom nogometu?

Dok se oko njega događala svojevrsna revolucija, Zlatan je ‘samo’ odrađivao svoj jednostavan posao – zabijao je golove. Nije imao ključnu ulogu u razvoju tiki-take, nismo gledali lažnog Zlatana ni Zlatanov gegenpressing, nisu se na njegovim leđima gradili novi stilovi i novi sustavi. Ibrahimović je uvijek bio izuzetno važan, ali samo jedan kotačić kojeg su na kraju dana svi relativno lako mijenjali – i oni koji su ga obožavali i oni koji ga nisu voljeli. Inter je titulu prvaka Europe osvojio nakon što je prodao Zlatana, isto je ponovila Barcelona, lako ga je zamijenio i Ajax, a nema sumnje da će i PSG povratiti svoju trenutno izgubljenu dominaciju u Francuskoj.

I nije tomu ‘kriv’ Zlatan. On je izvukao maksimum svojih mogućnosti, dao i više nego što je njegova realna kvaliteta i pretvorio se u najboljeg centarfora svog vremena. Ali, središte moderne igre više nije bio napadač, pogotovo ne takav profil napadača. Nogomet Zlatanovog vremena bio je, uvjetno rečeno, Guardiola vs Mourinho nogomet; igra posjeda protiv igre čvrste obrane i brze tranzicije, a ni u jedan od ta dva sustava ne uklapa se Ibrahimović. I zato je – uvjetno rečeno – bio ostavljen po strani.Paris: Zlatan Ibrahimovic Promotes a Word Food Program

Međutim, njegov kult u nogometu nastao je na drugim, možda i važnijim temeljima.

Prvo je zauvijek promijenio ne samo švedski nogomet, nego i društvo u cjelini. On je prva prava švedska zvijezda koju je iznjedrila ulica i koja ima imigrantske korijene kojih se ne stidi. Njegova je priča sve ono što tipičan švedski nogometaš  – bolje rečeno, tipičan Šveđanin – do njegove pojave nije bio; dolazi iz malog i neuglednog predgrađa, sa stranim prezimenom na leđima i uspio je usprkos društvu koje je gušilo njegovu individualnost. To je priča s kojom se danas može poistovjetiti mnogo više klinaca nego ikada prije; slika švedskog društva drastično se promijenila. Desetljećima su uspješni u ekonomiji, dizajnu, marketingu, ali i sportu, zahvaljujući svojoj disciplini, timskom radu i skromnosti. Svemu onome što Zlatana baš i ne krasi.

Svojom anti-osobnošću osvojio je i ostatak Europe.  Nakon što je objavio najbolje prodavanu autobiografiju Ja sam Zlatan, postao je sve ono što ostatak nogometnog svijeta nikada nije bio i protuteža savršenim superzvijezdama. Imigrant, kradljivac bicikla, teakwando majstor, s ocem alkoholičarom i majkom koja ga je tukla kuhačom dok ne bi pukla, mladi buntovnik, onaj koji je svakome – od roditelja druge djece u mlađim kategorijama do Pepa Guardiole u Barceloni – sve govorio u brk i nikada se nije povlačio.

Njegov stav “ja sam najbolji koji je ikada hodao planetom” u kombinaciji sa spektakularnim golovima i realno – osim odlaska u Barcelonu – dobrim izborom klubova, pretvorio ga je u nepobjedivog u očima javnosti. Birao je ići tamo gdje će biti u stanju dominirati i gdje će svojim glasnim, agresivnim i pomalo arogantnim pristupom i golovima lako pokriti svoje nedostatke.

Tako je bilo sve do odlaska u United, ali do ovog ljeta već je stvorio kult kojemu ni loši nastupi u serijama ne mogu ništa. Jer u nogometu je sve stvar perspektive. Recimo, u osam ligaških utakmica zabio je jednom i kao prvi Unitedov napadač, logično, bio jedan od glavnih razloga zašto je momčad 13 bodova iza vodećeg Chelseaja. No, zabio je i sedam u posljednjih šest utakmica i nitko neće stvari postaviti u perspektivu “Zlatan, čovjek koji je izgubio titulu prvaka”, nego “Zlatan, čovjek koji drži United u utrci za prvaka”.

Everton v Manchester United - The English Premier League - Goodison Park - Liverpool

David Lagercrantz, koji je za Ibrahimovića pisao njegovu autobiografiju, javno je priznao da je neke dijelove ukrasio i da je ona djelomično fikcija – koju je Zlatan odobrio, svjestan da mu samo može donijeti publicitet koji ne može biti loš.

I tu dolazimo do priče s početka.

Zlatan Ibrahimović se, možda neplaniranim i nesvjesnim, ali vrhunskim PR-om doveo u situaciju u kojoj se više nitko i ne usudi ući u raspravu koliko je zapravo dobar i što je istina, a što nije. Jer to nije važno – važno je što Zlatan kaže.

Na terenu je tek jedan od najboljih (i rijetkih) centarfora svog vremena; vrhunski igrač koji ima mnogo savršeno prikrivenih mana. Ali je izvan njega najveći manipulator i samim time najveći nogometni majstor koji je ikada hodao planetom.