Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Zlatan: Pad idola

Karijera se približava kraju. Ne i bitka za nasljeđe

Kada je onomad, prije već koliko godina ili stoljeća, sport stao, a Broj Jedan na kriznom izvanrednom redakcijskom kolegiju — dobro, najobičnijem Facebook chatu kakav imamo doslovno svaki dan — izložio svoju ideju o “vremenskoj kapsuli”, istog trenutka sam bio uvjeren da imam savršenu temu za takvu vrstu teksta.

Igrom slučaja posljednja (moja baka — odnosno, kako smo je mi zvali, majka — rekla bi nedajbože da je zadnja) utakmica koju sam pogledao uživo bila je ona od nekoliko tjedana ranije u kojoj je Milan na San Siru u okviru prvog susreta polufinala talijanskog kupa dočekao Juventus. U tom trenutku, dakako, nisam imao pojma da sam u epicentru nečega što će se u idućih par tjedana prometnuti u pandemiju koja će doslovno zaustaviti sportski i društveni život na našem planetu, niti sam bio svjestan važnosti utakmice za koju će se ispostaviti da je zadnja koju ću uživo pogledati u, kako sada stvari stoje, iduća četiri mjeseca, a vrlo vjerojatno i više.

Na golu je nakon dugo vremena bio Gigi Buffon, s druge strane je stajao njegov nasljednik Gigi Donnarumma, terenom su špartale velike i male zvijezde, Paulo Dybala je dominirao; ja sam posebno gledao u Miralema Pjanića, jedan gol postigao je i Ante Rebić, a poništio ga je, blago rečeno sumnjivim penalom, u sudačkoj nadoknadi jedan od najboljih nogometaša u povijesti igre, Cristiano Ronaldo.

Međutim, baš nitko nije ostavljao dojam jednak onome kakvog je te večeri — a i mnogih drugih u kojim sam ga gledao — ostavljao Zlatan Ibrahimović.

Zlatanu jest danas mjesto u vremeplovu — izmijenio je poimanje nogometa, ali i švedsko društvo generalno. No, njegov brand sada je na najvećem ispitu

Ovaj 38-godišnjak na prvu je djelovao kao daleko najsporiji i najmanje pokretljiv igrač na terenu — usudim se čak uključiti i dvojicu vratara — s rasponom kretanja koje je valjda mogao pokriti i najobičniji školski šestar. No, bila je to zapravo pogrešna slika; njegovo doprinos Milanovoj igri nije bio pretjerano energičan, ali je zato — naravno, govorimo isključivo o igri prema naprijed — bio učinkovitiji od bilo čijeg drugog. Prema dva različita specijalizirana statistička softvera bio je najbolji, odnosno treći najbolji igrač svoje momčadi; nije sudjelovao mnogo, ali kada jest, bio je izuzetno opasan za suparnika.

No, nije to bio jedini razlog zašto je više od 72.000 ljudi, od kojih su mnogi bili i u gostujućim bojama, najbučnije reagiralo kada je predstavljen ili kada je u kontaktu s loptom bio Zlatan. On te noći nije imao status ni najpopularnijeg, ni najlegendarnijeg, ni najbolje plaćenog, a pogotovo ne najboljeg na terenu, ali njegova je aura ta koja na pozitivan ili negativan način najviše privlači pozornost navijača. Ljudi vole ili mrze Zlatana.

I tamo, pred sam smak svijeta, činio se kao logičan izbor za tu vremensku kapsulu.

Osam dugih pandemijskih tjedana kasnije i osam uzastopnih odgađanja pisanja jednog takvog teksta i dalje se samo po sebi nameće pitanje koje određuje i samu tezu. U kojem kontekstu bi zapravo Zlatan Ibrahimović dobio svoje mjesto u toj nekoj našoj fiktivnoj riznici drangulija poput Jürgena Kloppa ili ljubavi prema nogometu, koje ostavljamo u amanet nekoj budućoj generaciji?

Nema sumnje u to, i pisali smo i argumentirali to ovdje mnogo puta, da se radi o jednom od najboljih napadača koji se bavio ovom igrom u posljednjih 20 godina. Još od kada je Malmö zamijenio Amsterdamom, Zlatan je bio čovjek koji je donosio prevagu svojim klubovima. Sve do LA Galaxyja i MLS-a, a vrlo izvjesno i najnovije avanture u Milanu, Ibrahimović je ondje gdje je igrao i osvajao trofeje. Nije imao problem s prilagodbom modernom naličju nogometa u kojem je igrač tek plaćenik koji odrađuje posao; bez previše emocija je mijenjao klubove, dresove rivala i čitavo vrijeme održavao imidž sebi posvećenog individualca, zajebanog narcisoidnog imigranta koji nema dlake na jeziku.

U međuvremenu je takav njegov pristup sportu i životu imao i silni utjecaj na razvoj švedskog nogometa, ali i društva generalno.

Ibrahimović je, i pored činjenice da je imao čudno prezime i odrastao u siromašnom dijelu Malmöa kao sin kafanskog folkera iz Bijeljine i čistačice iz Prkosa kod Škabrnje, uspio — usprkos okruženju, a ne zahvaljujući njemu, kako su Šveđani navikli — s dna doći do vrha i tako utjecati na percepciju imigranata u švedskom nogometu, ali i promjenu pristupa razvoju cjelokupnog sistema. Švedski nogomet i švedsko društvo zahvaljujući (i) Zlatanu su postali i drugačiji i bolji.

Međutim, s vremenom je Ibrahimović shvatio kakvu moć ima i naprosto zbrojio dva i dva, pri čemu je jedna od tih dvojki bio upravo njegov karakter. Dorađen, poguran i umjetno nabildan, baš je taj karakter bio najvažniji korak u podjeli njegove nogometne ličnosti na dva svijeta — Zlatan nogometaš i Zlatan brand. Ova prva svoj je vrhunac doživjela relativno davno i, već rekoh, nitko mu je ne može oduzeti. No, brand Zlatan već nekoliko godina ima prioritet nad njom.

Ibrahimović je danas zapravo nekakva nogometna varijanta kečera — i dalje svjestan kako je dovoljno dobar boksač da povremeno može ući u ravnopravnu borbu i s mlađima i s jakima, ali i da mnogo veću korist ima od lomljenja stolica preko nečijih leđa, skakanja s konopaca pored protivnika te bacanja njih s ringa u publiku i kreveljenja pred mikrofonom.

Potvrda da je njegov status u Švedskoj, ali i ostatku nogometnog svijeta, više od pukog trash talka, fikcijske autobiografije i nešto srebrnine u ormaru, trebala je biti statua otkrivena u Malmöu u listopadu prošle godine. Grad u čijem je siromašnom kvartu Rosengårdu — koji je u stvarnosti ipak mnogo uglađeniji i uređeniji od geta kakvim se predstavlja — odrastao, ali i iz njega otišao prije 20 godina i nikada se nije vratio, podignuo je i pred stadion Malmö FF-a, kluba u kojemu je odigrao jedva 40 natjecateljskih utakmica i to većinom u nižem rangu, tri metra visoki brončani spomenik.

“To je moja ostavština”, napisao je Zlatan na Twitteru. “To je spomenik svemu kroz što sam prošao, simbol za sve one koji su se osjećali ili osjećaju kao što sam se ja osjećao. Možeš uspjeti bez obzira odakle dolaziš, kako izgledaš, čak i ako se ne osjećaš dobrodošlim ili se osjećaš drugačije. Nije ovo spomenik nogometašu, ovo je mnogo više od toga”, dodao je i poentirao na svoj način: “We are Zweden”.

I kao takav, vrhunski sportaš i omiljeni lik, Ibrahimović je sasvim logično imao mjesto u toj našoj sportskoj vremenskoj kapsuli koja bi budućim generacijama trebala ostaviti najbolje što smo mi gledali i doživjeli.

Međutim, stvari su ispod površine izgledale bitno drugačije.

Ibrahimović jest snažno utjecao na švedsko društvo, ali njegova maksimalna komercijalizacija vlastitog imena i karaktera ipak se kosila s nekim osnovnim principima tog društva u kojemu individualac nije na prvom mjestu. Ljudi su ga naprosto polako zasitili, i njega i paštete iz koje iskače, a sjaj njegove zvijezde nije bio onakvim kakvim se predstavljao. Uostalom, samo postavljanje spomenika nije ni bilo planirano od kluba, ali niti grada koji je samo preuzeo održavanje. Njega je naručio švedski nogometni savez i namjeravao postaviti u Stockholmu, ali tamo ga pred nacionalnim stadionom, koji tradicionalno koristi i AIK, nisu željeli navijači ovog kluba. Valjda se zato na njoj slavi i njegov individualizam; gol je do pasa, bez dresa koji bi ga identificirao s matičnim klubom ili zemljom koju smatra domovinom.

Samo sedam tjedana nakon što je otkrivena njegova statua u Malmöu, Zlatan je status u švedskom nogometnom i društvu generalno dobio dosta drugačiji izgled. Nikada on nije bio unisono voljen, naravno, ali nisu mu kupovinu udjela u stockholmskom Hammarbyju zamjerili samo Malmöovi navijači. Zapravo, nekakav rivalitet između ovih dvaju kluba ne postoji; navijače s juga zemlje više je zaboljela konstatacija da Ibrahimović od Hammarbyja želi napraviti najveći klub u Skandinaviji, što je s jednom osvojenom ligaškom titulom u povijesti dosta težak zadatak.

Na jugu su taj njegov potez vidjeli kao konačnu izdaju svojih korijena, svog grada i njegova mentaliteta. Sami protiv svih njihov je (pretjerano naglašeni) moto, a Zlatan je kroz čitavu karijeru bio njegov najreprezentativniji predstavnik. Preko noći se pretvorio u izdajnika, a njegov kip — koji je više puta vandaliziran i na kraju uklonjen — u spomenik izdaji i pohlepi.

Nije Ibrahimović u tome nikakav izoliran slučaj, jer apsolutna činjenica je da ljudi, odnosno većina njih, vole gledati najbolje i najpopularnije dok padaju, pogotovo ako su samouvjereni i samodopadni kao što Zlatan jest. Ako ih moraju ponekad i dodatno pogurati u ambis, bez obzira zaslužuju li to ili ne, ni to nije problem jer motivi su im svakako površni i pogrešni, pogotovo u vrijeme snažnog jačanja švedske desnice kojoj ne odgovara lice uspješnog imigranta kakvo ima Ibrahimović.

Nazvati kupovinu 23,5 posto vlasništva u Hammarbyju pohlepom potpuni je promašaj jer iako to jest daleko najhajpaniji i vjerojatno jedan od najpopularnijih klubova, on i dalje ne generira veliki profit, barem ne iz perspektive nekoga tko je zaradio koliko Zlatan jest u svojoj karijeri. Njegov dolazak u Stockholm u ovom trenutku karijere — 38 mu je godina i valjda je na pragu mirovine — zapravo je dolazak na neočekivano raskrižje koje će, jednom kada ova pandemija prođe, odrediti budućnost njegova statusa u zemlji u kojoj se rodio i odrastao, ali i u ostatku nogometnog svijeta.

Godinama stvarani imidž neobuzdanog buntovnika kojeg nije briga što drugi misle zapravo će s ovakvim povratkom u Allsvenskan biti na najvećem ispitu ikad.

Završetak igračke karijere, makar i na Tele2 Areni, imao bi mnogo više smisla jer bi pridonio dodatnom razvoju branda; aktiviranje u klupskoj strukturi mnogo je opasnije za samog Ibrahimovića. Naime, Šveđani se ponose svojim pravilom o 51 posto koje važi za sve sportove, a po kojem se klubovi ne mogu natjecati ako najmanje 51 posto upravljačkih prava nemaju sami članovi, odnosno navijači. U Hammarbyju ono ima dodatno značenje, s obzirom na to da je to jedan od najpopularnijih klubova, s najvećom prosječnom posjetom i navijačima koji direktno sudjeluju u svim klupskim odlukama. Nitko nije veći od kluba.

To u praksi znači da i pored uloženog novca Zlatan Ibrahimović ondje ne može imati apsolutnu kontrolu, a navijači, odnosno sam klub su ispred njega, njegova branda i ega. Zlatan u Hammarbyju ne može biti ono što je naviknuo i čitav život gradio; ne može biti autoritativni diktator nego samo još jedan visokorangirani oficir vojske u kojoj treba poštovati hijerarhiju i pravila ponašanja. A to nikako ne ide s njegovim karakterom, njegovom reputacijom i njegovim brandom, smislom njegova nogometnog bitka u zadnjih nekoliko godina.

Sam odlazak u Hammarby na Malmöov račun okarakteriziran je pogrešnim ne samo kod navijača njegova matičnog kluba, nego nogometnog puka generalno. Čak i Hammarbyjevi navijači njegov su potez shvatili kao svojevrsnu izdaju nogometnih principa i suštine. Novi pogrešan korak u takvom specifičnom okruženju značio bi vjerojatno i rušenje nekih drugih spomenika, onih fiktivnih koji nastaju s godinama uživanja u nečijem loptanju.

Zlatanu jest danas mjesto u vremeplovu — čovjek je to koji je izmijenio poimanje nogometa, ali i švedsko društvo generalno. No, tek jednog dana kada netko pronađe tu kapsulu, razbije lokot i naiđe na Zlatanovo ime, znat će je li ovaj veliki igrač na tom raskrižju poslije karijere napravio pravo skretanje ili je postao neka švedska verzija Michela Platinija ili Davora Šukera te napuhavanjem vlastitog ega i ionako dovoljno debelog novčanika učinio da pozlata na njegovoj zvijezdi otpadne i pretvori ga u komad bezvrijedne bižuterije.