Na posudbi

Zlatan protiv Zlatana

Ibrahimović, LeBron James i politički aktivizam

Samo radi ono u čemu si najbolji, jer (drugo) ne izgleda dobro.

Ovog će četvrtka Zlatan Ibrahimović (39) — aktivni i trenutno lakše ozlijeđeni nogometaš AC Milana, koji je uz to i autor autobiografije prodavane u milijunskoj tiraži, dobitnik zlatne ploče za svoju izvedbu švedske himne i vlasnik kompanija koje se, između ostalog, bave proizvodnjom vitaminske vode, žvakaćih guma, odjeće, parfema, higijenskih potrepština i gaća — po drugi put izaći na pozornicu glazbenog festivala u San Remu.

Prvi put je ondje bio u ponedjeljak. Četiri dana traje najveći i najpoznatiji talijanski festival lakih nota, a nogometaš Ibrahimović od kluba koji ovog vikenda igra utakmicu redovnog kola Serie A je i prije ozljede dobio poštedu od treninga kako bi mogao biti specijalni gost i sudjelovati u programu San Rema. Vrhunac će, nakon što je u ponedjeljak svojim šalama zabavljao publiku, Zlatan imati večeras, kada će u duetu sa bivšim nogometašem i aktualnim Bologninim trenerom Sinišom Mihajlovićem otpjevati Io Vagabundo, hit talijanske grupe Nomadi iz 1972.

Pet dana ranije, u nedjelju, Ibrahimović je uz poetsku pauzu, nakon što je pohvalio sebe kao nogometaša, filozofski poentirao kako je prva pogreška koju ljudi naprave kada postanu popularni i dosegnu određeni status to što se petljaju u stvari u kojima im nije mjesto pogledao u kameru i hladno izgovorio: “Samo radi ono u čemu si najbolji, jer (drugo) ne izgleda dobro”.

Ibrahimović očito nije shvatio da je poruka koju je poslao Jamesu ništa drugo do politički aktivizam, ali kao vjetar u leđa onima protiv kojih se čitav život bori

Bio je to, doduše, samo dio odgovora na pitanje što misli o košarkašu LeBronu Jamesu, za kojeg je ustvrdio da mu se divi zbog onoga što radi na terenu, ali i pokrenuo lavinu reakcija kazavši kako ne voli kada se ljudi koji steknu određeni status u isto vrijeme pokušavaju baviti politikom. Uslijedila je, naravno, Jamesova reakcija; on je onda poručio kako nikad neće samo “igrati i šutjeti”, što je — naravno — automatski otvorilo staru limenku s crvima i na površinu izbacilo debatu staru koliko je star i sam sport, onu o opravdanosti političkog aktivizma sportaša.

Ibrahimović je svoju teoriju pokušao opravdati naglašavajući distinkciju između borbe protiv rasizma i za socijalnu pravdu od politike, te važnost sporta isključivo kao industrije zabave. Problem s takvim stavom je taj što je — a sam je to potvrdio i Zlatan, ponavljajući potpuno besmislenu rečenicu — sam po sebi nelogičan.

I to nije nelogičan samo zato što je Zlatan, opisujući LeBrona, u neku ruku opisao i sebe.

Ibrahimović jest svašta nešto, ali ne čini se kao glup čovjek i vjerojatno je i sam svjestan svog statusa izvan nogometnih okvira. I dok to sa strane sasvim sigurno izgleda najvećim dijelom kao sastavni komad nogometne mitologije, u Švedskoj taj njegov status ima mnogo veći značaj od onoga što je napravio na terenu. Zlatan je zapravo u posljednjih 15-ak godina postao idol i simbol moderne Švedske upravo zbog svog političkog aktivizma, pretvarajući se u savršeno profilirani glas svih onih koji se desetljećima osjećaju potlačenima.

Zlatan je — u neku ruku jednako, ako ne i više nego LeBron — politički aktivan od onoga trenutka kada je prvi put izdvojio svoj Rosengård kao geto u kojemu je život teži i drugačiji, pa odlučio biti glas svih onih koji u njegovoj lokalnoj zajednici odrastaju u siromaštvu. S vremenom ta se lokalna zajednica širila, a Rosengård je postao je samo sinonim za švedski geto, čiji je heroj pokazivao drugačiju, bolju sliku.

Drugačiji izgled, drugačije ponašanje, drugačiji stav, drugačiji korijeni, sve je to imalo ulogu u Zlatanovom odrastanju i on je to nebrojeno puta isticao, naglašavajući kako je uspijevao usprkos svemu tome, odnosno usprkos odnosu okruženja prema svemu tome. To što je kao najveća nogometna i sportska zvijezda godinama konstantno isticao — a i sada to bez prestanka radi — svoj podređeni položaj u odnosu na “svenssone”, promijenilo je i način na koji moderno švedsko društvo promatra vlastiti odraz i način na koji se prema njemu odnosi. Svojim glasom i jasnim stavom Ibrahimović se izborio za poštovanje prema sebi, ali i za — koliko je to moguće — poštovanje prema onima koji su slični njemu.

Kada je napisao najprodavaniju autobiografiju u švedskoj povijesti bio je to, između ostalog, i način političkog aktivizma. Kada je odlučio da neće pjevati švedsku himnu prije utakmica reprezentacije, bio je to način političkog aktivizma. Kada je istu tu himnu prepjevao na svoj način u reklami za Volvo i tako još jednom uzbunio švedsku desnu društveno-političku scenu, bio je to jasan čin političkog aktivizma. Kada se ‘proglasio’ kraljem i preimenovao zemlju u Zweden, bio je to politiički aktivizam. Na kraju krajeva, u aktualnoj političkoj klimi u Europi i svijetu, kada je prije nekoliko dana u Italiji snimio reklamu kao doprinos u promociji restrikcija u borbi protiv koronavirusa, bio je to čin političkog aktivizma.

Međutim, poznavajući način na koji Ibrahimović funkcionira, sasvim je izvjesno da čitava priča o umjetno generiranom sukobu s Jamesom, jednim od najpoplarnijih sportaša na planetu, ima i svoju drugu važnost. Svaki publicitet je dobar publicitet, pogotovo kada pomaže rastu mita o superčovjeku koji se ne boji ničega i nikoga, i koji će se suprotstaviti svakome braneći ideale u koje vjeruje.

Razočaranje je zapravo što su ti ideali ovaj put potpuno pogrešni i nelogični.

I opet, ne zato što Zlatan nije u pravu, jer to zapravo nije ni važno. Njegov je stav, i ako se ne slažem s njim, legitiman — sport je industrija zabave i ostani u njegovim okvirima, ne koristimo ga kao platformu za promociju vlastitih političkih stavova. Nije problem ni to što je to apsolutno licemjerno i što je potpuno suprotno onome što je dosad radio, jer licemjerje je sastavni dio sporta i javnog života, koliko i političkog aktivizma, i baš svakome se može naći takva mana, uključujući LeBrona Jamesa. Ili pogotovo LeBrona Jamesa.

Razočaranje je to da Ibrahimović očito nije shvatio da je poruka koju je poslao Jamesu u današnje vrijeme zapravo ništa drugo do politički aktivizam, ali kao vjetar u leđa onima protiv kojih se čitav život bori. Zlatan se ponaša kao da ne shvaća da, kada kritizira sportaše koji se bave društvenim problemima, osim što pljuje po sebi i svemu što je napravio, on ustvari postaje ništa drugo do još jedno oružje i argument u rukama onih koji su ga do jučer smatrali neprijateljem i koji ne žele da se glas drugačijih i društveno podređenih ikako čuje.

A to izgleda mnogo lošije nego kad radi ono u čemu je dobar.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.