Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Zlatanizacija

Hoćemo li ipak gledati Ibrahimovića na Svjetskom prvenstvu?

Južni dio Stockholma u kojemu živimo moja obitelj i ja poprilično je miran; iako je gradski centar relativno blizu, ovaj dio većinom načičkan kućama, parkovima i dječjim igralištima s tek ponekom stambenom zgradom gotovo je savršen za usporeni obiteljski život.

Baš zato je prizor od prije točno mjesec dana bio u najmanju ruku neobičan. Tu iza ugla, na 20-ak minuta šetnje od našeg stana, u svojevrsnom industrijskom dijelu kvarta u kojemu su magazini velikih firmi i parkirališta za kamione, nakrcalo se na desetine novinara i stotine znatiželjnika, i to zbog, na prvi pogled, bezazlenog razloga.

Naime, jedno od tih velikih skladišta preuređeno je u nešto što se zove padel centar, koji se tog dana i službeno otvarao. Padel je ukratko – koliko sam shvatio, nisam probao – nekakav hibrid između tenisa i squasha koji ima svoju profesionalnu organizaciju još od 2005., u Zagrebu ga je predstavio Robert Prosinečki, a u Švedskoj u posljednjih nekoliko mjeseci postao izuzetno popularan dijelom i iz istog razloga zbog kojeg je taj dan bila gužva u mom kvartu.

Naime, vlasnik tog, najvećeg padel centra u ovom dijelu Europe je Zlatan Ibrahimović.

Tada još uvijek napadač Manchester Uniteda koji se tek oporavljao od ozljede odradio je jedan od prvih treninga s momčadi, onda zajedno s Paulom Pogbom sjeo na prvi let za Stockholm i nacrtao se u tek izgrađenom centru. Francuz je imao ulogu suca u prvom ekshibicijskom meču u centru: Zlatan je igrao u paru sa padel ‘zvijezdom’ Matiasom Diazom, a protiv Henrika Larssona i Petera Forsberga. Međutim, mnogo više pažnje izazvala je Zlatanova izjava nešto kasnije tu večer, kada je, onako više u prolazu i činilo se čak iz svojevrsne kurtoazije, izgovorio kako mu jako nedostaje igranje za nacionalnu momčad i kako razmišlja o povratku.

Nije to, jasno, bilo prvi put da se u Švedskoj priča o Zlatanovu povratku u reprezentaciju, ali već dugo je ta priča daleko od naslovnica. On se oprostio nakon slabašnog Europskog prvenstva u Francuskoj, a u isto vrijeme selekciju je preuzeo novi izbornik Janne Andersson. Kod nas potpuno nepoznati trener je nešto ranije u domaćem prvenstvu napravio senzaciju s momčadi Nörrkopinga, koju je od glavnog kandidata za ispadanje doveo do titule prvaka, i to prije svega zahvaljujući disciplini i ekipi koja ustvari uopće nije imala velikih individualnih zvijezda niti je nakon toga dala nekog velikog igrača.

Preko noći je pitanje treba li Švedskoj Zlatan za mnoge postalo suvišno. Možda je debelo u godinama, možda je i daleko od svojih najboljih dana, ali to je Zlatan

Cilj švedskog nogometnog saveza bio je manje-više jasan. S pojavom i popularnošću Zlatana Ibrahimovića, ali i generalnom promjenom švedskog društva u kojemu su imigranti dobili mnogo veću i važniju ulogu, potpuno se promijenila i slika nacionalne nogometne reprezentacije. Šveđani s godinama jesu izvukli najbolje iz toga, ali su u isto vrijeme shvatili da je jedini način da se nadomjesti nedostatak individualne kvalitete koji je nastao Zlatanovim povlačenjem vraćanje nogometnim korijenima i simbioza dvaju stilova.

I možda to iz današnje perspektive ne izgleda tako, ali bio je to poprilično bolan proces za švedskog izbornika. Istina, prilagodba nije trajala predugo, ali je sa sobom nosila ogroman rizik; Zlatanova je Švedska bila – ako ni zbog čega drugoga, onda zbog njega – percipirana kao atraktivna i zanimljiva, a sad je preko noći postala dosadna.

Jer, život bez Zlatana jest dosadniji, drugačije ne može biti.

Andersson je gradio momčad bez velikih zvijezda – ako isključimo inače samozatajnog i povučenog Forsberga – i bez velikih riječi, ali sa solidnim performansama. Ipak, na otvaranju kvalifikacija protiv Nizozemske (1-1) na nacionalnom stadionu u Solni bilo je ‘samo’ 36.000 gledatelja; Bugarsku je potom gledalo tek 21.777 gledatelja. Ilustracije radi, u ponedjeljak je na istom stadionu AIK otvorio ne pretjerano atraktivno domaće prvenstvo protiv novog prvoligaša Dalkurda pred 30.334 ljudi.

I da su stvari krenule nizbrdo – a vrlo lako i jesu mogle – nitko ih ne bi mogao zaustaviti i švedski bi reprezentativni nogomet bio u velikim problemima. No, nakon prosječnog starta kvalifikacija za Švede je stigao trijumf u prijateljskoj utakmici protiv europskog prvaka Portugala, i to nakon što su gubili 2-0. U sudačkoj nadoknadi zabili su i za preokret protiv Francuske (2-1), onda dobili Bjeloruse u gostima i Luksemburg s dovoljnih 8-0 kod kuće te tako izborili baraž protiv Italije. Najednom je nacija bila ponovno zaljubljena u Blågul – protiv Luksemburga je reprezentaciju gledalo više od 50.000 ljudi, a euforija je dostignula vrhunac kada je Švedska – nakon što je izašla iz skupine s Francuskom i Nizozemskom – u doigravanju protiv svih očekivanja izbacila velikog favorita Italiju u plasirala se na Svjetsko prvenstvo.

Život bez Zlatana možda jest bio dosadniji, ali je bio barem jednako uspješan.

No, nisu se švedski reprezentativci te noći na San Siru, još ni prestali radovati a Mino Raiola već je u eter ispalio prvu priču o povratku Zlatana Ibrahimovića u reprezentaciju. Vatra je tinjala, spomenuo bi to netko tu i tamo, a onda je nedavno Zlatan dodao ulje na tu vatru, ali i pročačkao mečku. Bio je, naime, tada još ozlijeđen, gotovo tri mjeseca bez natjecateljske utakmice, a izbornik Andersson nije bio oduševljen njegovom najavom – barem ne u mjeri u kojoj je Zlatan to očekivao. Lijepo da je zainteresiran, parafraziram njegovu izjavu, ali i dalje je penzioniran.

Stvari su potom izmakle kontroli: Zlatan je zapravo mnogo bolji i prizemniji nego što se u javnosti predstavlja, ali je i dalje egomanijak. Uslijedila je javna lekcija izborniku, a onda i poruka – ako to želim, ja ću se i vratiti. Nije važno gdje igram, jesam li ozlijeđen, u kakvoj sam formi, vrata su mi otvorena i ja sam taj koji odlučuje, a ne izbornik. Ja sam i dalje kralj Švedske i bit će kako ja želim, na ovaj ili onaj način.

A onda – a tako u njegovom slučaju često i biva – stvari su se savršeno poklopile. On je ozdravio i pronašao novi klub, a onda u jedva 20 minuta debija u Sjedinjenim Državama pogodio savršen volej u savršenom trenutku, pa još i donio pobjedu svojoj ekipi u sudačkoj nadoknadi. Nakon nekoliko mjeseci tišine reflektori su ponovno na bosanskom Šveđaninu – čitav planet bruji o čovjeku-lavu i svi su ponovno zlatanizirani. I to nakon što je Švedska samo par dana ranije izgubila dvije prijateljske utakmice, od Čilea i od Rumunjske.

Nije bilo više nikakve sumnje da će se za vagon koji vozi Ibrahimovića za Rusiju lako prikačiti dobar komad javnosti koja ga ovdje ionako obožava i smatra najboljim ikada. Preko noći je pitanje treba li Švedskoj Zlatan za mnoge postalo suvišno i besmisleno. Možda je debelo u godinama, možda je i daleko od svojih najboljih dana, ali to je Zlatan. Švedska je u posljednjih sedam utakmica zabila četiri gola. Pobogu, pa njihovi napadači su Toulouseov rezervist Ola Toivonen, Marcus Berg koji igra u Emiratima, Alavesov John Guidetti i Isaac Kiese Thelin iz Waasland-Beverena.

Toivonen, Berg, Guidetti i Thelin. Treba li im Zlatan? Kakvo je to uopće pitanje?

Međutim, problem koji i jest podijelio javnost je u tome što je to pitanje apsolutno nevažno i daleko je iza onoga mnogo kompleksnijeg – zašto ustvari 36-godišnji Zlatan Ibrahimović želi igrati na Svjetskom prvenstvu? Jer nije se Ibrahimović javio izborniku sa skromnom željom da pomogne ili da ruke ako bude trebalo – on je poručio da će biti taj koji odlučuje, da će na Svjetsko prvenstvo Zlatan i gomila malih patuljaka s lopatama, a ne tamo neka momčad koja je uz pravi plan u Rusiju otišla preko Francuske, Nizozemske i Italije.

Nije stvar samo u egu i Ibrahimovićevoj potrebi da bude u centru pažnje, jer on to i bez ovakve prosječne reprezentacije ima. Nije ni puko pokazivanje mišića i demonstracija sile pred realno nemoćnim izbornikom koji je svjestan da njegova možda neće biti zadnja. No, Zlatan je u posljednjih nekoliko godina, još od objavljivanja one fikcijske autobiografije, ušao u potpuno drugačiju fazu svoje karijere koja je danas na vrhuncu. Faza je to zlatanizacije što većeg komada društva, pretvaranja vlastitog imena i prezimena u materijalno opipljivi brand, nešto što nam Zlatan već sada prodaje i što će nam moći prodavati još godinama.

Ono što je Zlatan Ibrahimović naučio u posljednjih nekoliko godina upravo je činjenica da je njegov karakter njegov najsnažniji poslovni adut; iskoristio ga je gotovo savršeno i tako izgradio ličnost veću od vlastite nogometne kvalitete. Odlazak u Sjedinjenje Države logičan je poslovni potez dobrog biznismena koji je svjestan važnosti i potencijala koje to tržište ima, a na kojemu je on trenutno gotovo nepoznat. Nisu njegove zlataneske poput oglasa u LA Timesu i zlatanizmi poput izjava nakon utakmice puka zajebancija i pravi odraz njegovog karaktera – oni su danas čisti marketing za koji je Ibrahimović postao svjestan da prolazi, da se odlično prodaje i da od njega pravi veću financijsku vrijednost nego što je objektivno ima.

Zlatan Ibrahimović danas je vrhunski biznismen koji gradi poslovno carstvo za budućnost, a Svjetsko prvenstvo je samo mali komadić koji se lijepo uklapa u veliku sliku. Prije svega zato što u ovoj priči već sada nema što izgubiti – ode li onamo, bez obzira na rezultat lako će iskoristiti tih par mjeseci euforije da se Sweden u očima svijeta i konzumenata pretvori u Zweden. Ne ode li – a vjerojatno neće jer je u to svoje poslovno carstvo nedavno uključio i udio u kladionici na Malti, što je protivno FIFA-inim pravilima – jednako će lako iskoristiti čitav ovaj rusvaj da mit o njegovom čarobnom karakteru i ovisnosti ljudi o njemu živi.

Nogomet, a s njim i reprezentacija Švedske koja je, eto, nekako izborila plasman na Svjetsko prvenstvo, s ovom pričom nema veze.