Ova je priča odavno napisana, na terenu prikazana i dokazana, samo je nedostajalo da svoje kaže i matematika i da joj možemo dodati i naslov. I to doslovno.
Zrinjski je u nedjelju na gostovanju u Posušju savladao istoimenog domaćina s 2-0 i tako i u praksi potvrdio ono što smo već neko vrijeme znali, da je obranio titulu prvaka Bosne i Hercegovine i po osmi put je pospremio u svoje vitrine. Ali i ove sezone Zrinjski nije samo prvak BiH; prošle je godine bio apsolutno dominantna sila koja se na terenu i izvan njega izdvojila od ostatka lige, a ove je to samo potvrdio, pokazavši da zapravo i nema konkurencije. I sve to samo je prvi korak. Priprema za onaj drugi, europski, počela je odavno i ova osma titula na neki je način njen jako važan dio, ali ipak samo dio.
Prije svega, naravno, suhe činjenice i brojke. Zrinjski je titulu prvaka ovaj put potvrdio u 29. kolu, četiri runde prije kraja, i to s plusom od 17 bodova u odnosu na prvog pratitelja, banjalučki Borac. Izgubili su Mostarci samo četiri utakmice, dobili njih 22; zabili su 57 golova, 16 više od trećeplasiranog Sarajeva i čak 23 više od Borca; primili su 15, što je opet daleko najmanje u ligi, najbliži im je Velež sa za 10 više. Njihov najbolji strijelac je Nemanja Bilbija, koji je s 22 gola, osam više od prvog pratitelja, najbolji strijelac lige. InStat je digao ruke od Premijer lige, ali prema zadnjim dostupnim podacima od 15 prosječno najbolje ocijenjenih igrača njih desetorica su iz Zrinjskog, plus još dvojica koja su klub napustila u zimskom prijelaznom roku. Ušao je Zrinjski i u finale Kupa, koje će kao potpunu favorit igrati protiv gradskog rivala Veleža.
Apsolutna dominacija.
I u Mostaru su svjesni da im je za konačni udarac konkurenciji potreban europski iskorak. Ova je titula samo još jedan korak na tom putu
Možda još zanimljivije je to da je ovo na papiru trebala biti problematična sezona za Zrinjski. Momčad je ljetos ispala iz Europe doslovno zadnjim udarcem iz igre u utakmici, upisala je dva poraza u prve tri prvenstvene utakmice, ostala bez nekih važnih igrača, morala nadoknaditi čak pet odgođenih utakmica. Onda je na zimskoj pauzi, na kojoj je imala tek četiri boda prednosti u odnosu na Široki (i utakmicu manje) ostala i bez arhitekta čitavog ovog šampionskog projekta, Sergeja Jakirovića, kao i bez nekoliko važnih igrača, uključujući dotad najboljeg Niku Jankovića koji je s Jakirovićem preselio u Rijeku. I na kraju se ništa od toga nije ni osjetilo.
To je zapravo najveća pobjeda ovog Zrinjskog, ona u nekakvoj imaginarnoj utakmici s vlastitim problemima. Jer oni su evidentno postojali, ali ih je Zrinjski, za razliku od doslovno svih ostalih klubova Premijer lige BiH u sličnim situacijama, riješio bez problema.
Nije nikakva floskula zaključak da ogromna zasluga za ovu osmu titulu prvaka pripada Jakiroviću. Ono što je aktualni Rijekin trener napravio u Mostaru nije momčad koja igra dobar nogomet i koju je naslijedio novi trener; Jakirović je ondje iz temelja izgradio sustav i organizaciju cjelokupnog sportskog segmenta. Znate već početak te priče, propuštenu priliku za plasman u Europu i čišćenje svlačionice od skupih i razvikanih imena, onih koje su zamijenili motorički izuzetno sposobni igrači mahom s dna HNL-a ili iz nižih razreda hrvatskog nogometa.
Taj je dio priče važan upravo zbog toga što je Jakirović prepoznao gdje i kako se lomi sezona u izuzetno specifičnoj ligi. To je jako teško i zahtjevno natjecanje, ali i ono u kojem tehničkoj kvaliteti igrača i talentu često nedostaje fizička nadogradnja i spomenuta motorika, koji su onda bile velika prednost za Zrinjski. Taj je sustav stvorio momčad koja nikad nije ni ciljala da igra nekakav prelijep nogomet; jedini joj je cilj bio da bude maksimalno efikasna prema naprijed te agresivna i čvrsta, nepropusna u obrani. Igrači su onda u takav stroj upadali kao više ili manje važni kotačići.
Zato je ove zime ključni potez Krunoslava Rendulića na klupi Zrinjskog bio taj što je zadržao Jakirovićev recept.
Napravio je novi trener izvjesne promjene, pogotovo kada su novi igrači u pitanju, sama je igra nešto drugačija, ali njena je baza u onome što je Rendulić zatekao u svlačionici u smislu organizacije i sustava. Zato nije bilo nikakvo čudo da je Zrinjski, i pored činjenice da je zbog promjene travnjaka domaćin u Čitluku, u prvih 16 utakmica s novim trenerom upisao — 16 pobjeda. Rendulić je u recept dodao tek poneki začin, a pobjednički mentalitet i zanos nastavili su nositi ekipu koja je, realno, počela unositi strah u kosti suparnika. Nije bilo Jankovića, otišao je i vratar Josip Čondrić, ali je na postojeću bazu koju su činili Bilbija, kapetan Slobodan Jakovljević, potom Josip Ćorluka, Hrvoje Barišić, Silvio Ilinković došli i Marko Marić i Tomislav Kiš, pa je momčad izgledala ako ne bolja, onda barem jednako moćna.
Zrinjski u odnosu na veliku većinu drugih ima i tu prednost da nema nikakvih novčanih problema, pogotovo otkako je jednu od ključnih uloga u klubu dobio Amir Gross Kabiri, izraelski biznismen koji je preuzeo posrnuli mostarsku kompaniju Aluminij. On je službeno klupski dopredsjednik, ali ogroman je njegov utjecaj na sva događanja unutar Zrinjskog, pa u praksi djeluje kao da je ne samo najveći i najizdašniji sponzor, nego i njegov vlasnik. Nitko nema ništa protiv toga, s obzirom na to da su njegove dosadašnje odluke većinom donosile dobro na terenu i oko njega.
Zrinjski ima i, između ostalog, veliku političku podršku; ima i vrlo utjecajnog dopredsjednika Saveza, što jest izuzetno važno u BiH nogometu. Ali opet, daleko od toga da je mostarski klub jedini s takvim preduvjetima — ima i bogatijih i utjecajnijih — a ostali koji su u istoj ili sličnoj poziciji ipak nisu u stanju pratiti ih rezultatima ili organizacijom. Klub se na domaćoj sceni odvojio od ostalih organizacijom, pristupom, sustavom rada, ako hoćete i osnovnim skautingom i izgradnjom prve momčadi. Ondje su prepoznali da u tako financijski i kvalitetom izjednačenoj ligi ogromnu razliku rade mali detalji i njima su se maksimalno posvetili.
No, i u Mostaru su svjesni da je to samo jedan korak i da im je za konačni udarac konkurenciji potreban europski iskorak.
Nije stvar samo u novcu koji bi eventualni uspjeh u Europi donio, iako bi on bio itekako značajan. Nitko nikad iz BiH nije uspio ostvariti plasman u grupnu fazu bilo kojeg europskog natjecanja i takav bi rezultat sam po sebi za Zrinjski značio još jedan iskorak u odnosu na sve ostale. Upravo su ove dvije sezone pokazale da je jednako važna i generalna slika koju dobri rezultati i pobjednički mentalitet stvaraju kod konkurencije; to je priča o respektu i strahu koji rastu i postaju važnim detaljem u sportskom aspektu.
Zato je ova osma titula za Zrinjski samo još jedan korak na putu koji će svoj vrhunac doživjeti ovog ljeta. Formiranje Konferencijske lige i brojne sigurnosne mreže za prvake barem su malo olakšale trasu prvaku Premijer lige i nakon što je lani to zamalo iskoristio, sada je za Zrinjski plasman u grupnu fazu ultimativni cilj.
Jer takav bi rezultat za već dominantnu ekipu u BiH stvorio dodatnu i nikad veću razliku u odnosu na sve ostale. Razliku koja, uz sve ostale faktore koje Zrinjski već posjeduje, ima potencijal da se iz nje stvore uvjeti za stvaranje nedostižne dinastije, onakve kakvu ranije nitko nikad u ovoj zemlji nije uspio napraviti.
