Stvari su postale jasne tamo negdje na pet minuta prije kraja prvog poluvremena dvoboja sa islandskim Breiðablikom u Mostaru. Naravno, za neke je i blitz u prvih pola sata bio dostatan za zaključak. Bilo je i onih koji su puhali u jogurt i pričali o revanšu. Ali nakon što je Matija Malenkušić u mrežu pospremio odbijanac za 5-0 i plasman u play-off Europa lige, bilo je sasvim jasno da je Zrinjski izborio nastup u grupnoj fazi europskog natjecanja. Točno 125 dana kasnije na istom terenu Bijelog Brijega Zrinjski će u posljednjoj utakmici Konferencijske lige dočekati Aston Villu, u dvoboju koji nema nikakav rezultatski značaj, ali je svojevrsna nagrada za sve ono što je ova ekipa napravila u posljednje dvije godine.
U međuvremenu je postalo jasno i da je Zrinjski u tih 125 dana zauvijek promijenio izgled bosansko-hercegovačkog klupskog nogometa.
Prije svega, Zrinjski je na terenu — bez obzira na to kako se završi utakmica s Villom — ostavio sasvim solidan dojam. Istina jest da je krovna nogometna organizacija s namjerom proširila europska natjecanja kako bi klubovi iz slabijih liga uopće i dobili ovakvu priliku. Ipak, Zrinjski je igrom slučaja upao u za ovo natjecanje izuzetno snažnu skupinu, u kojoj je prvo sebe stavio na mapu onim preokretom protiv AZ Alkmaara, a onda i pružio pristojan otpor i bio kompetitivan u svim ostalim utakmicama. I možda će to u ovom trenutku zvučati pretenciozno, ali bilo je to sasvim normalno i očekivano, za svakoga osim za površne pratitelje Premijer lige koji će glasno objašnjavati kako je najgora na svijetu, iako je zapravo i ne gledaju.
Naravno da je nogomet koji je Zrinjski igrao u posljednje dvije godine pod Sergejom Jakirovićem, a kasnije i Krunoslavom Rendulićem, imao (i ima) velikih nedostataka u odnosu na vrhunski europski, ali je i dalje na momente bio toliko dobar da ste od njega mogli imati i određena očekivanja na ovom nivou, pogotovo u situaciji kad Zrinjski igra bez ikakvog pritiska.
Ali što god da se dogodi, stvari u klupskom nogometu u BiH više nikada neće biti iste kao prije. Promijenila su se očekivanja, promijenili su se odnosi
U Zrinjskom su se i ovog, kao i svakog drugog ljeta, susreli s objektivnim problemom da igrači izbjegavaju Premijer ligu BiH; iako su napravili i neke loše transfer odluke, iako je momčad igrala u za sebe potpuno novom ritmu i bez ikakvog iskustva koje bi unijela u čitavu priču, iako s daleko najslabijom infrastrukturom od svih sudionika, Zrinjski je svejedno sastavio momčad koja je o svojoj zemlji i njenom nogometu na terenu ostavila lijepu sliku.
Ali i pored svega toga je Mario Ivanković — mladi domaći trener i nekadašnji kapetan koji ekipu vodi od teškog poraza od Veleža i otkaza Renduliću — prije prošlog prvenstvenog kola i gostovanja u Širokom Brijegu — doduše, malo nespretno — ustvrdio kako je “ostala jedna europska utakmica koja će napraviti problem”, odnosno poslije tog gostovanja dodao i da je od “Aston Ville mnogo važniji derbi sa Sarajevom”. Što je u praksi istina. Međutim, to zapravo pokazuje i koliko je ulazak Zrinjskog u grupnu fazu promijenio i uvjete natjecanja u domaćem prvenstvu. Prije svega zbog već pomenute činjenice da je aktualni prvak u sve ušao bez ikakvog iskustva sa situacijom da mora kombinirati domaće natjecanje s onim europskima.
No, to nije nužno samo usporilo Zrinjski, koji je i dalje drugoplasirana ekipa lige, te otvorilo drugima priliku da bolje iskoriste njegove mane.
U novu sezonu s ogromnim ambicijama je ušao Borac, koji i jest na vrhu, odnosno Sarajevo, čija se ulaganja ne razlikuju pretjerano od onih koje ima Zrinjski, bez obzira na zaradu prvaka u Europi. U ovim su klubovima svjesni koliko je u ovom trenutku važno uhvatiti prednost u odnosu na Zrinjski, a njima su pomogli i ostali koji imaju svoje ambicije, poput već spomenutog Veleža ili čak ekipa koje se bore za ostanak. U svakom slučaju, u aktualnom su prvaku svi dobili i uzor i know-how model, ali i motiv više da ga dohvate dok je još uhvatljiv.
I tu je ustvari ključna stvar o kojom smo ovdje govorili i prije početka europskih putešestvija Zrinjskog, a koja je samo potvrđena — letvica je podignuta taman onoliko da sami klubovi imaju veća očekivanja, ali i da svi imamo veća očekivanja od njih. Što je samo po sebi velika i pozitivna stvar i moglo bi biti povijesna prekretnica u razvoju same lige.
Međutim, nije Zrinjski u ovih 125 dana ponudio samo pozitivne zaključke.
Dugo se u BiH, ali i regiji, upravo ovaj klub isticao kao pozitivan primjer kada su u pitanju planiranje i povjerenje u trenera. Svojevremeno je zadržao Jakirovića iako je ostao bez Europe, a on mu je to vratio udaranjem temelja ovoj ekipi. Ali ovaj put su u Zrinjskom reagoirali prilično stereotipno: iako je Rendulić ostvario rezultat i balansirao po potpuno nepoznatom putu, već nakon prvog teškog poraza poslušali su glas ulice i pokazali mu izlazna vrata.
U međuvremenu su instalirali Ivankovića, 48-godišnjaka koji je već godinama radio kao asistent ili u mlađim kategorijama i koji je na papiru rješenje za budućnost. Ali kako u klubu niti u jednom trenutku ove sezone nisu ostavljali dojam pretjeranog povjerenja u Rendulića, tako ne izgleda ni da ozbiljno računaju na Ivankovića, što je opet svojevrsna poruka kadru iz vlastitog pogona. Neke od reakcija iz kluba ove sezone — kao što je vraćanje pobunjenog Zvonimira Kožulja u momčad — bile su ishitrene, neodmjerene i nisu priličile onome što se predstavlja kao najbolji i najorganiziraniji klub u zemlji.
I dalje se, naravno, sve to može podvesti pod dječije bolesti i posljedice zamora. Činjenica je i dalje da je Zrinjski ove sezone u Europi ipak daleko najviše učinio za sebe. Dominaciju u domaćem nogometu okrunio je europskim uspjehom, a u takvoj situaciji najvažnije je što taj rezultat donosi na bankovni račun. Klubovi u Premijer ligi BiH rade u specifičnim uvjetima i s blago rečeno ograničenim resursima, a Zrinjski se doveo u situaciju da je u tih 125 dana sebi osigurao nešto što je njegovim direktnim konkurentima, izuzmemo li Sarajevo, barem trogodišnji, a nekima i petogodišnji budžet. Što u praksi znači da je Zrinjski stvorio sve preduvjete za dominaciju u Bosni i Hercegovini.
I naravno, daleko od toga da je Zrinjskom kasno da nastavi kontinutet dobrih rezultata — ekipa će u narednu polusezonu sasvim sigurno ući igrački jača, s već daleko najboljim i najširim rosterom koji će, umjesto na 33 utakmice u jesenskom dijelu, koristiti u njih maksimalno 22 (ako u Kupu dođu do finala) na proljeće.
Ali što god da se dogodi, stvari u klupskom nogometu u BiH više nikada neće biti iste kao prije. Promijenila su se očekivanja, promijenili su se odnosi, promijenio se i pristup, konačni cilj, promijenila se i generalna slika i imidž lige, njenih klubova i igrača, nešto za više, nešto za manje, ali se promijenilo. I tek se treba mijenjati, još više i još ozbiljnije, planski i zajednički, jer ovo je tek prvi, maleni korak prema naprijed, a tek trebaju doći oni pravi i veći.
