Brojale su se sekunde i više nitko nije ni sumnjao. Nije bilo skepse, nije bilo nepovjerenja, djelovalo je da je to — to. Konačno to. Jer sve što je napravljeno do tada napravljeno je dobro, bar dovoljno dobro do mjere da je da unisoni zaključak nakon 210 minuta nogometa bio da je Zrinjski, prvak Bosne i Hercegovine, zaslužio pozitivni rezultat kod svog slovačkog ekvivalenta u Bratislavi. Da je zaslužio plasman u grupnu fazu jednog europskog natjecanja. Da je 24 godine čekanja došlo svom kraju, da je za bosanskohercegovački klupski nogomet konačno došao novi početak.
Samo nekoliko sekundi, jedan majstorski potez suparnika, jedan trenutak nemoći i sve se okrenulo. Dva promašena penala kasnije došao je kraj, ali samo još jedan obični kraj, onaj na kakav smo naviknuti, onaj kad sudac posljednji put puhne u zviždaljku i suparnik se raduje, a europska je avantura za bosanskohercegovačkog predstavnika gotova. Onaj u kojem ponavljamo kako smo ponosni na učinjeno, kako smo bili blizu i kako je vrijeme da dignemo glavu gore. Opet isti kraj. Ali ne može se reći da je Zrinjski u četvrtak, 26. kolovoza 2022., na terenu supermodernog stadiona Tehelné pole u Bratislavi pred 14.333 gledatelja — od čega je bilo više od 1.000 njegovih navijača — nešto pogrešno.
Prvak BiH je na gostovanje favoriziranom, na papiru kvalitetnijem i drastično skupljem Slovanu došao s prednošću od 1-0 iz prve utakmice, u kojoj je, i to treba reći, bio puno bolji suparnik i potpuno dominirao. I vjerojatno trebao u slovačku prijestolnicu ponijeti još koji gol prednosti. Zrinjski je došao i prepun samopouzdanja, pametniji i mudriji za solidnu europsku kampanju koja je iza njega — osim te mostarske utakmice sa Slovanom, Zrinjski je ovog ljeta od favoriziranog Sheriffa ispao tek autogolom u Moldaviji, u obje utakmice je savladao Tiranu, a bio je i bez poraza u dvomeču sa kazahstanskim Tobolom. I svakog četvrtka bivao je sve bolji i rastao, formom, snagom i vjerom.
Sergej Jakirović je takvo psihološko stanje svoje momčadi i povjerenje u vlastite mogućnosti maksimalno iskoristio i usmjerio u pozitivni pristup na terenu, i to u smislu da se njegov Zrinjski postavio kao ravnopravan, s poštovanjem ali bez lažnog respekta i straha, te ga doveo u situaciju da to iskoristi.
To što je Zrinjski zaslužio prolazak u grupnu fazu i što ga je dijelila samo jedna prokleta lopta, samo jedna prokleta minuta, nije dovoljna utjeha nego sol na ranu
Ništa nije napravljeno pogrešno, iako Zrinjski jest imao svoje probleme. U nekoliko situacija nakon što bi Slovan nekako doveo loptu do zadnje trećine, momčad iz Mostara je djelovala panično, par puta se spašavala na gol liniji, spašavao ju je i odlični vratar Josip Čondrić, rođeni Zagrepčanin koji je preko Zagreba, Trešnjevke, Rudeša, Istre i Rusije došao u Mostar. Imao je Zrinjski i pravu i veliku crnu rupu malo dužu od 20-ak minuta, tamo nakon primljenog gola, u kojoj je potpuno izgubio i glavu i rep, visio o tankoj niti, spašavao živu glavu u posljednjoj minuti kad je golman obranio zicer. No, sve je to relativno normalno na ovom nivou, pogotovo nakon što je Zrinjski promašio sve što je promašio.
A promašio je prvo Mario Ćuže u 20. minuti kad je išao sam na vratara, a da na kraju nije ni šutnuo; promašio je šansu u kojoj su se oprobali i Ćuže i Igor Savić i Nemanja Bilbija šest minuta kasnije, imao i prilike preko Ivana Jukića i Bilbije u završnici poluvremena. I svaka je bila zamalo, svaka je bila blizu. Slovan je napadao bez glave i ostavljao prostor bez glave, a Zrinjski je djelovao kao da mu je to dio plana koji je majstorski provodio sve do same završnice. Utakmica jest mogla otići i na jednu i na drugu stranu i obje momčadi jesu imale svoje prilike, možda je Slovan bio i bliži pobjedi, ali nije Zrinjski uradio ništa pogrešno, nego se postavio onako kako je bilo najbolje moguće.
Nakon što je Jakirović u prvoj utakmici potpuno neutralizirao suparnički vezni red, isto je ponovio i u revanšu, prepustivši loptu Slovanu koji onda i nije imao neku pretjerano veliku ideju osim da dugim loptama bombardira zadnju trećinu. Momčad Vladimira Weissa starijeg je za 120 minuta ispucala ukupno 68 dugih lopti, svjesna da je to jedino što joj uz malo sreće može donijeti nekakvu priliku pred golom Zrinjskog — što se, uostalom, na kraju i dogodilo.
Zrinjski je i pored toga iskoristio svježinu — klub je odgodio četiri premijerligaške utakmice i odigrao 330 minuta nogometa manje ove sezone — te iz prekida došao do gola koji mu je značio i mir i prolazak, sve do 122. minute i škarica venezuelanskog reprezentativca Erica Ramireza. I opet, penali su sve do zadnja dva bili vrhunski, Čondrić je jedan i obranio, ali nije išlo, Slovan je prošao dalje. Jer nogomet.
Valjda je zato razočaranje veće nego ikad prije.
Ne samo zato što je opet prelomila jedna lopta, ne samo zato što su odlučili penali, jer događa se to u nogometu, što je tu je, nego baš zato što je Zrinjski ovaj put nije uradio ništa pogrešno. I to počevši od trenutka kada je, nakon njegove mariborske avanture, doveo Jakirovića za trenera. Nisu njemu cvjetale ruže od prvog dana, Jakirovićev Zrinjski je imao i uspona i padova, on sam je prošao period navikavanja na specifičnosti Premijer lige, ali klub je čvrsto stajao iza njega, čak i kad su možda neki očekivali da neće. I kad je Zrinjski propustio Europu, klub je zapravo započeo pripreme za Bratislavu i sve ono što se događalo u protekloj sezoni.
Dominacija kojom je Jakirovićeva momčad, sastavljena dobrim dijelom od za europske uvjete jeftinih, ali odličnih igrača sa HNL iskustvom, prošle sezone zgazila konkurenciju u Bosni i Hercegovini, odnosno organizacijska i financijska stabilnost koju klub ima zahvaljujući bogatim sponzorima, učinila je ne samo da su očekivanja od ovog Zrinjskog bila veća nego ikad ranije, nego i da je postojala i iskrena vjera kako Zrinjski realno može napraviti iskorak i plasirati se u grupnu fazu europskog natjecanja. I bosanskohercegovački prvak je kroz ovu kampanju, da se vratimo na početak, potvrdio sve to, jer nije uradio ništa pogrešno.
Ali se priča, možda pomalo bizarno i puno brutalno, ipak završila i to na isti način kao i ranije. U noći kada su predstavnici Kosova, Latvije i Lihtenštajna potvrdili svoj prvi nastup u grupnoj fazi, Bosna i Hercegovina je još jednom ostala iza, na marginama i daleko od (bar treće) europske lige. Čak i u situaciji kada je put do grupne faze maksimalno olakšan prvacima svih zemalja, čak i u situaciji kada je UEFA doslovno izmislila natjecanje kako bi se klubovi iz zemalja poput BiH ipak osjećali boljima i većima, Premijer liga ove zemlje je ostala za dva koraka kratka — iako vam to u NSBiH neće znati reći, jer su oni Zrinjskom na društvenim mrežama čestitali prolazak — i još uvijek nije uspjela. Nije ni lani kada je Borac ispao brukom od Linfielda, nije ni sad.
I možda je to karma, možda samo znak klupskom nogometu u BiH da ne radi dovoljno na sebi, da je zarobljen u vlastitim ratovima i da sebi stvara lažnu sliku o sebi, jer ne napreduje ni približno onoliko koliko neki od njih misle — odnosno napreduje manje, drastično manje nego što napreduju svi ostali.
Predstavnik BiH će možda neke iduće godine imati više sreće, izvući slabije suparnike, imati za jednu loptu više sreće nego što je ove sezone imao nesretni Zrinjski, ali dotad mu ostaje ona stara priča o dizanju glave gore i šamar realnosti. A ona je takva da je i nakon ovog ljeta BiH u klubu zemalja u kojem su još Island, Farski otoci, San Marino, Andora, Crna Gora, Malta, Sjeverna Irska i Wales, ako ne računamo da je njihov predstavnik onomad bio Swansea jer je došao kroz engleski kup. Devet od 55 nogometnih saveza koji imaju svoje predstavnike u Europi nikad nisu dogurali do grupne faze i BiH i ove godine, 25. po redu, ostaje tu.
I to što je Zrinjski ovog ljeta bio tako dobar, što Zrinjski sve napravio dobro, i to što je zaslužio prolazak u grupnu fazu i što ga je dijelila samo jedna prokleta lopta, samo jedna prokleta minuta, nije dovoljna utjeha nego sol na ranu. Do iduće godine i nove prilike za novi početak.
