Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Zrinjski jučer, danas… sutra?

O povijesti, usponu, dominaciji, Europi i trenerima

Dvadeset godina nogometni klubovi iz neovisne Bosne i Hercegovine igraju u Europi. Ne računamo li nekadašnji i davno ugašeni Intertoto kup u kojemu je šest klubova odigralo ukupno 30 utakmica, ukupno je njih 15 predstavljalo ovu zemlju u Ligi prvaka i Europa Ligi/Kupu UEFA. Do danas su odigrali 231 utakmicu, a uspjeli su upisati tek jalovih 75 pobjeda (i to većinom protiv nogometnih patuljaka) i čak 106 poraza (doduše, i ovdje dobar dio od nogometnih patuljaka), uz 105 više primljenih nego postignutih golova.

Najveći uspjesi vežu se za neka sada već daleka vremena. Željezničarovi navijači i dalje prepričavaju ukupnih i iz nekog razloga mitskih 0-5 protiv Newcastlea u trećem pretkolu Lige prvaka 2002., odnosno minimalni poraz od Malage u play-offu Kupa UEFA. Isti je put 2007. prošlo Sarajevo, ali primivši jedan manje od od Dinama iz Kijeva prije nego što ga je Basel izbacio iz utješne Europa lige s agregatnih 6-1. Do iste je razine klub stigao i 2009. i 2014., ali ga je prvo izbacio u to vrijeme odlični Cluj (2-3), a onda i Borussia iz Mönchengladbacha nagrdila s, kako se ono lijepo upakira, neugodnih 10-2.

Ove je sezone Željezničar primio pet komada od Ciprana, Sarajevo ukupno 10 od Atalante, od čega osam na Koševu, dok je Široki Brijeg prošao najbolje i od Domžala ispao u prvom kolu nakon dvaju neriješenih rezultata.

Shvatili ste, Bosancima i Hercegovcima baš slabo ide u europskim nogometnim natjecanjima.

Upravo zbog svega navedenog, ono što ovog tjedna nekako u tišini ima priliku napraviti Zrinjski jest ogromno. Mostarski klub, koji je prošle sezone osvojio treću uzastopnu a ukupno rekordnu šestu titulu prvaka BiH, zahvaljujući novom sustavu razigravanja nakon ispadanja u Ligi prvaka (od Spartaka iz Trnave) našao se u situaciji da se u četvrtak protiv bugarskog Ludogorca bori za plasman u play-off Europa lige i tako izjednači ‘povijesni’ rezultat Željezničara i Sarajeva. Mostarci imaju i dodatni motiv jer ako izbace Bugare, od kojih su u tijesnoj prvoj utakmici u gostima izgubili 1-0, oni će u doigravanju, ili kako se već zove danas posljednje pretkolo, umjesto Malage, Basela ili Borussije za suparnika imati boljeg iz duela predstavnika Gruzije i Albanije. Ondje je Torpedo iz Kutaisija u prvoj utakmici kod kuće svladao Kukësi 5-2.

Dakle, na stranu to što je bugarski predstavnik objektivno snažnija i bolja momčad, a ni protiv Gruzijaca ili Albanaca bosanskohercegovački prvak ne bi bio favorit, i dalje je ovo, složit ćete se, daleko najbolja i bez pretjerivanja zaista prava povijesna prilika ne samo za Zrinjski, nego za jedan klub iz BiH da napravi nešto što niti jedan drugi u moderno vrijeme nije. Zaigra među velikima.

No, prije svega, kako je Zrinjski uopće došao do toga?

Kada je ovaj klub u pitanju, valja se vratiti u daleku povijest, a to u BiH nikad nije preporučljivo. Priča o povijesti nogometa u Mostaru nažalost je mnogo i bespotrebno kompleksna da bi se objasnila u nekoliko rečenica. Oni koji jesu pokušali čini se da nisu postavljali previše pitanja zašto i kako, nego su tek vjerovali ranije ispričanoj priči, čak i kada ona ne bi imala nikakve logike. Činjenica je ipak da je grad na Neretvi bio prvi u BiH u koji je donesena nogometna lopta — s poslovnog putovanja u Budimpeštu 1903. svojim sinovima Oskaru i Alfredu donio ju je bankar Bernard Lajhner. Mostarski dječaci nisu poznavali pravila, pa su sami izmišljali igre s loptom; tek su ih kasnije austrijski i mađarski vojnici stacionirani u vojarni Sjeverni logor, pored koje je sagrađen i jedini teren u gradu, pokušavali podučiti osnovama ove igre.

Zrinjski se naučio igrati na domaćoj sceni, a onda ju je jednostavno poklopio. Sad je nadomak najvećeg europskog rezultata, usprkos bizarnom početku sezone

Prema dostupnim podacima godine 1905. u zgradi Hrvoja gimnazijalci su napravili prvi sportski klub u kojem se igrao i nogomet (ili neka njegova imitacija) i koji se zvao Đački sportski klub. Službena povijest Zrinjskog dalje tvrdi da je taj klub nešto kasnije promijenio naziv u Gimnazijalni klub — Zrinjski, iz kojeg je 1912. nastao HŠK Zrinjski. Međutim, pisani trag nešto je drugačiji, pa Šefik Pašić u svom referatu Fizička kultura; klubovi, društva i organizacije Hercegovine do 1914. (Prilozi za istoriju fizičke kulture u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1973.) navodi kako je Zrinjski 1912. osnovala skupina nogometaša koja se izdvojila iz Hrvatske radničke zadruge.

Bilo kako bilo, sigurno je da se ozbiljan nogomet u Mostaru nije igrao do 1911., a pretpostavlja se da je tek tada odigrana prva utakmica, i to Đačkog kluba protiv tzv. Osmana; sarajevske ekipe koja se iz vraćala iz Splita gdje je igrala s Hajdukom. Zrinjski, u čijem amblemu je do 1945. kao godina osnivanja stajala 1912., je nakon dvije godine rada  i s početkom Prvog svjetskog rata zabranjen. Njegovi su bivši igrači, zajedno s članovima drugih klubova, pred kraj rata formirali novi klub, koji je nazvan Hercegovac. Taj klub, kao ni mnogi drugi u to vrijeme, nije bio dugog vijeka, s obzirom na to da je nova vlast insistirala na formiranju Jugoslovenskog Športskog Kluba, koji će godinama kasnije biti i najvažniji i najjači nogometni kolektiv u gradu.

Ipak, u 1920-ima je u Mostaru nogomet postao izuzetno popularan, a klubovi koji su u to vrijeme nastajali većinom su okupljali određene nacionalne ili političke skupine. Osim državnog JŠK-a, svoje su klubove napravili komunisti (prvo Omladinac, kasnije Velež), Srbi su imali Vardar, muslimani su formirali MOŠK Jedinstvo, a postojao je i židovski nogometni klub. Hrvatska je omladina tako 1922. odlučila obnoviti rad Zrinjskog, koji se ubrzo uključio u (gotovo neformalnu) gradsku i hercegovačku ligu, gdje je bio jedan od najuspješnijih klubova.

Zrinjski je na svom vrhuncu bio s početkom Drugog svjetskog rata. Dva preostala snažna gradska kluba, JŠK i Velež, bili su zabranjeni, pa je ionako dobar Zrinjski okupio najbolje igrače i aktivno se uključio u nogometnu ligu Nezavisne Države Hrvatske. U njoj nije bio slučajni prolaznik, što bi se očekivalo od kluba iz provincije, pa je prvo prvenstvo 1941. završio kao četvrtoplasirani od osam momčadi, i to ispred mnogo cjenjenijeg zagrebačkog HAŠK-a. Iduću sezonu, koja se silom prilika igrala po skupinama, u Sarajevskoj regiji je završio iza sarajevskog SAŠK-a i propustio finalni turnir, dok ga već 1943. nije bilo u natjecanju.

Tu se otprilike, osim sjećanja na još poneku prijateljsku utakmicu te godine, Zrinjskom gubi svaki trag. Što se točno dogodilo u iduće dvije godine čini se da nitko ne zna ni ne pita, ali nakon završetka rata Zrinjski više nije imao nikakve šanse. Nova komunistička vlast zabranila je rad svim sportskim i kulturnim društvima s nacionalnim predznakom, a nije pomagala ni činjenica da je igrao ligu kvislinške NDH, pa je — kao i mnogo veći i važniji nogometni klubovi iz prve Jugoslavije — i Zrinjski nestao.

Početkom 1990-ih klub je dobio novi život. Ispočetka je postojala neslužbena inicijativa da se Velež, koji se za vrijeme socijalističke Jugoslavije kao jedini snažni nogometni klub u hercegovačkog regiji profilirao u stabilnog i respektabilnog prvoligaša — preimenuje u Zrinjski, ali navijači su velikim prosvjedima na stadionu Pod Bijelim brijegom bez razmišljanja odbacili ovakvu opciju. Zato je u lipnju 1992. u Međugorju održana svojevrsna obnoviteljska skupština, a uskoro je reformirani klub započeo odigravanje prijateljskih utakmica, većinom izvan ratne Bosne i Hercegovine. Godinu dana kasnije, na prostoru pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane formiran je Nogometni savez Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a nešto kasnije započelo se i s odigravanjem ligaškog natjecanja.

Međutim, Zrinjski ni na tako geografski malom prostoru i sa slabašnom konkurencijom nije imao previše uspjeha. Odigrano je ukupno sedam izdanja Prve lige Herceg-Bosne, a Zrinjski nije uspio osvojiti niti jednu titulu — pet je puta prvak bio najveći rival Široki Brijeg (ili Mladost Dubint, kako se klub do 1995. zvao), dok je dvaput titula otišla u Posušje. Zrinjski je sudjelovao u zajedničkom doigravanju iz 1998. (prvak je bio Željezničar), da bi se potom 2000. uključio u zajedničku Federalnu ligu koja će dvije godine kasnije postati i državna.

Improvizacija iz slabijeg nastavila se i u malo jačem natjecanju, a klubom su — kao i u ostatku BiH — većinom vladali lokalne lole i samozvani poduzetnici. Tako je u prvih pet godina imao ozbiljnih problema; prve godine se od ispadanja spasio tek pobjedom u posljednjem kolu na gostovanju kod Širokog Brijega (3-2), jednom je bili peti, a onda dvaput 11., od toga još jednom ostavši tek dva boda iznad crte. Period je to u kojem je i započela suradnja sa zagrebačkim Dinamom u sklopu koje je Pod Bijelim Brijegom — kojeg je Zrinjski u post-Washingtonskoj i post-Daytonskoj podjeli ratnog plijena od lokalnih vlasti dobio na korištenje na 119 godina — zaigrao i Luka Modrić.

Godine 2005. stvari su se potpuno promijenile.

Bila je to godina u kojoj je Zrinjski proslavljao stogodišnjicu kluba, a kao glavni cilj za proslavu jubileja postavljeno je osvajanje titule prvaka Bosne i Hercegovine. Gotovo potpuno renovirana momčad koju je s klupe vodio nekadašnji Veležov igrač Franjo Džidić doslovno se prošetala ligom — na kraju je imala velikih 10 bodova prednosti u odnosu na Željezničar, i to uz gol razliku +26 (Željo je bio sljedeći najbolji s +9). Zrinjski je te 2005. bio potpuno dominantan, ali — što je mnogo važnije — uspostavljen je način na koji klub od tada funkcionira. Ustvari, bilo je to vrijeme kada su se u Mostaru tek počeli učiti kako stvoriti dominaciju u domaćem nogometu.

Nije nikakva tajna da je bosanskohercegovačka liga jedna od najlošijih u Europi kada je u pitanju kvaliteta, ali i organizacija samog natjecanja. To u praksi znači da za zadržavanje u vrhu ljestvice ne trebaju pretjerano velika ulaganja u kadar i da razliku prave i tek nešto bolji — ali i dalje jeftini — igrači u odnosu na konkurenciju. Ono što također nije nikakva tajna je da je za uspjeh potrebno imati i solidan utjecaj u podijeljenom i poprilično nesposobnom Nogometnom savezu koji vodi natjecanje i u kojemu privatni interes ima jako važno mjesto. Usto je potreban i vjetar u leđa kada je politika u pitanju — prvenstveno zato što u BiH politika odlučuje o svemu, pa recimo i sponzorskom ‘interesu’ ne samo državnih, nego i dobrog dijela privatnih kompanija. I da se razumijemo, ne vrijedi to samo za Zrinjski i za nogomet, nego za apsolutno svaku sportsku ekipu u BiH koja želi ostvariti bilo kakav uspjeh.

U neuređenom je i divljem društvu kakvo bosansko-hercegovačko jest, bez obzira na stručnost i znanje u svakom je poslu, pa tako i u nogometu na kraju najvažnije koliko ste snalažljivi.

Zrinjski je u posljednjih pet godina našao savršenu ravnotežu u svemu ovome. Prvo je pridobio snažnu podršku HDZ-a — čiji je predsjednik Dragan Čović ne samo navijač Zrinjskog, nego je prije dvije sezone pored igrača i članova uprave dobio pobjedničku medalju za osvajanje titule prvaka — a onda i za tamošnje uvjete sasvim solidne sponzore kao bazu. Usto se mostarski klub u cirkusu koji je nastao nakon suspenzije Saveza i formiranja Komiteta za normalizaciju izborio i za to da njegov predsjednik Ivan Beus dobije mjesto dopredsjednika i jednog od najmoćnijih ljudi državnog saveza. To je u praksi značilo da je utjecaj prvi put od neovisnosti u vrlo važnoj hrvatskoj komponenti BiH nogometa — nakon Orašja i Širokog Brijega — bio u rukama Mostaraca.

No, najvažnije od svega, u Zrinjskom su znali biti strpljivi i iz svega toga izvući najbolje na terenu. Za razliku od većine drugih klubova koji su tražili instant uspjeh, novac nisu (prečesto) ulupali u islužene strane igrače, nego su barem usput jačali vlastitu školu i, pored igrača sa strane, priliku davali i mladićima koje su skautirali u čitavoj zemlji. Tako su postali najpoželjniji poslodavac među nogometašima — plaćaju sasvim solidno, ali prije svega daju priliku za dokazivanje. Profilirali su snažnu momčad koju novcem zarađenim u europskim natjecanjima osnažuju po potrebi i koja, bez obzira na promjene koje doživljava kao i svaka druga u zemlji, ipak ima neki kontinuitet. Na tržištu su se mogli postaviti drugačije od ostalih ligaša, pa su sve češće igrače prodavali za cifre koje su u europskim okvirima sitniš — navodno je odlazak Kenana Pirića u Maribor bio vrijedan 500.000 eura, a zaradili su i na Nardinu Mulahusejnoviću (Maribor), Marijanu Ćavaru (Eintracht Frankfurt), Rijadu Kobiljaru (Olimpija) i drugima — ali su u bosansko-hercegovačkim ključne da bi se napravila kvalitativna razlika i privukli bolji nogometaši.

Zrinjski se učio i naučio kako igrati na domaćoj sceni, a onda ju je jednostavno poklopio. Napravljena je jasna klupska hijerarhija, i to bez mnogo pompe i guranja individualaca u prvi plan, osigurano stabilno financiranje, zaobiđeni troškovi koji se “ne moraju” platiti (dužni su i reprogramom otplaćuju 977.832 KM poreza; i dalje manje od Čelika, Slobode ili Željezničara) i Zrinjski se u divljini Premijer lige BiH bez problema profilirao u najbolje organiziran, ali i na terenu najbolji klub. Nakon devetog mjesta 2013. u idućih su pet sezona osvojili četiri titule. Nikada nitko prije Zrinjskog nije obranio titulu, a onda je još osvojio i treću uzastopnu. Nitko ranije od ujedinjenja lige nije osvojio šest titula, sve do Zrinjskog. Totalna dominacija.

No, dominacija na domaćem terenu jedna je priča, a nastupi u europskim natjecanjima potpuno druga. I drugačija. U prvom nastupu u Ligi prvaka 2006. momčad je ispala na prvoj prepreci, i to od predstavnika Luksemburga Dudelangea, koji ju je u Mostaru svladao 4-0. U preostala četiri nastupa do ove sezone Zrinjski također nije uspijevao odigrati više od dvije utakmice — u prvom je nastupu gubio od Slovana iz Bratislave, zatim dvaput Maribora, pa Legije iz Varšave. Bolje sreće nije bilo ni u Kupu UEFA i Europa ligi, gdje su izbačeni tek predstavnici Lihtenštajna, Kazahstana, San Marina i Andore, a za zelenim stolom i pored 11 primljenih komada beogradski Partizan. Zrinjski je u Europi najčešće djelovao kao slučajni prolaznik i netko tko je izgubljen u potpuno drugačjim uvjetima nego što ih ima u svojoj zemlji.

Međutim, ovo je ljeto bilo na svoj način nekako drugačije i u najmanju ruku čudno za Zrinjski. Prvo je nakon završetka sezone ostao bez trenera koji im je donio dvije uzastopne titule prvaka, Blaža Sliškovića. Zašto je Baka napustio klupu nitko nije ni pitao, jer se takve stvari valjda ne pitaju, ali vrlo je vjerojatno da je ovaj nekadašnji izbornik (još jednom) imao mnogo veće ambicije nego što su mu realne mogućnosti. Ni prvi ni zadnji. Zrinjski se tako bacio u potragu za novim trenerom i našao ga u Hrvatskoj. U lipnju je u Mostar stigao Ante Miše, nekadašnji Hajdukov nogometaš i trener te pomoćnik Ante Čačića u stručnom stožeru hrvatske reprezentacije.

Miše je valjda, iako nitko nije siguran zašto obzirom na njegov trenerski renome, trebao biti taj koji će napraviti iskorak u Europi, ali momčad je u međuvremenu igrala doslovno užasno i negledljivo. Igrom slučaja Zrinjski je ovaj put imao sreće i završio među nositeljima u izvlačenju prvog pretkola Lige prvaka, ali je protiv Spartaka iz Trnave, iako na prvi pogled ravnopravan, u napadu bio jalov i nemoćan. Prvenstvo je otvorio trijumfima protiv Slobode i GOŠK-a, ali je Zrinjski i dalje djelovao neuvjerljiv. Zahvaljujući novom sustavu natjecanja završio je u drugom pretkolu Europa lige, ali je u njemu protiv malteške Valette odigrao paničnih 1-1 u Mostaru i tek nekako iščupao pobjedu u gostima koja ga je dovela do Ludogorca. Miše je potom bez ispaljenog metka izgubio derbi sa Željezničarom na Grbavici, dok se u Bugarskoj odlučio na totalni bunker s kojim je izvukao minimalnih 1-0 za domaćine. Uslijedilo je gostovanje u Zenici kod slabašnog Čelika i novi poraz.

Miše je tako nakon devet utakmica i točno 62 dana na klupi Zrinjskog dobio otkaz. Zamijenit će ga, u mahalskom i nimalo logičnom twistu kakav po tradiciji nudi bosanskohercegovačka liga, čovjek koji je prije 63 dana dao sam dao ostavku na mjesto šefa struke. Blaž Slišković.

Zrinjski se tako našao u bizarnoj situaciji — u četvrtak će na širokobriješkoj Pecari (Bijeli brijeg ne ispunjava uvjete za ovaj nivo natjecanja) imati priliku da protiv ne pretjerano uvjerljivog Ludogorca eventualnom pobjedom promijeni vlastitu povijest i napravi najveći europski rezultat otkako je kluba, a sve to uz dosad slabašne predstave i najlošiji start prvenstva od 2014. te besmislenu rošadu na klupi u kojoj prekjučerašnji trener mijenja onog bez ikakvog plana dovedenog jučer.

Improvizacija koja bi na kraju čak mogla i upaliti i koja kao takva, kroz svog najboljeg predstavnika, savršeno oslikava aktualno stanje bosanskohercegovačkog klupskog nogometa.