Na posudbi

Žuta zvijezda na krovu Europe

Ono kad je Steaua uzela Kup prvaka

Na početku zapravo nitko nije mogao vjerovati.

Fraza je to koja se često upotrebljava nakon što favoriti polože oružje pred autsajderima, ali te je kasne i tople svibanjske noći u Sevilli bila fakat. Petnaestak sekundi nakon što je Helmuth Duckadam obranio i četvrti jedanaesterac, nitko od Steauinih igrača još uvijek nije vjerovao da je rumunjski šampion upravo postao i europski prvak. Duckadam se bacio u svoju lijevu stranu, odbio loptu koju je s bijele točke šutnuo Marcos Alonso — otac istomenog Chelseajeva nogometaša — te je napucao visoko u zrak i počeo trčati.

Ali već nakon par koraka okrenuo se prema sucu, kao da se želi uvjeriti da je stvarno kraj. Pogledao ga je nakratko i samo nastavio trčati. Desetak sekundi kasnije gotovo svi igrači su dotrčali do njega, neki su ga u ekstazi počeli grliti i ljubiti, ali brkati vratar ih je gotovo odgurivao, instiktivno se i naglo osvrnuvši od jednog do drugog, kao čovjek koji je u potpunom šoku izgubio sposobnost govora i koji toliko silno želi izgovoriti pitanje, ali nije u stanju, pa samo nekontrolirano trza glavom. Kao da ih pita je li to stvarno istina. Zar je Steaua stvarno pobijedila u ovoj utakmici?

“Zaista nitko od nas nije vjerovao da ćemo uspjeti”, prepričavati će Sevillski heroj Duckadam godinama kasnije u brojnim razgovorima sa stranim novinarima. “Dobro, ne baš nitko. Valentin je nakon četvrtfinala ušao u svlačionicu i viknuo — sad idemo do kraja. Ali čim je izašao, mi smo prasnuli u smijeh”.

Obećane visoke premije nisu dobili; obećani automobil trebala je biti nova Dacia, ali dobili su polovne vojne ARO terence, koje su onda prodavali na selu

Kao i najveći dio najboljih klubova komunističkih zemalja, i Steaua je osnovana neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Zapovjednik rumunjske vojske i ministar obrane Mihail Lascăr, koji se do zarobljavanja na ruskom frontu borio na strani nacista, a nakon puštanja na strani komunista, u lipnju 1947. je zajedno s nekolicinom oficira oformio vojno sportsko društvo Armatei, koje će više puta mjenjati ime do 1961., kada je nazvano Steaua, odnosno zvijezda. Vojni klub već je dvije godine kasnije osvojio kup, a do promjene imena za pasom je imao i šest titula prvaka.

Međutim, ni ogromna podrška armije tijekom 1960-ih i 1970-ih, pa i početkom 1980-ih nije se mogla mjeriti sa podrškom koju je gradski rival Dinamo imao u tajnoj policiji. Do 1984. Dinamo je osvojio 12 titula prvaka, dok je Steaua na svoj konto dodala tek tri, od kojih posljednju još u sezoni 1977./78. Zato je u ljeto 1983. Ministarstvo obrane, na čijem je čelu bio general Constantin Olteanu, donijelo radikalnu odluku koja će zauvijek promijeniti odnose u rumunjskom nogometu.

Naime, na mjesto predsjednika Steaue instaliran je Valentin Ceaușescu — onaj Valentin kojeg Duckadam spominje — najstariji sina Nicolaea, predsjednika države, Komunističke partije i apsolutnog vladara Rumunjske.

Bio je to, između ostalog, i jedini način da se Valentin uključi u društveni, a donekle i politički život u Bukureštu, pa je zato diktator, koji nije imao gotovo nikakvog afiniteta prema nogometu, pristao na kompromis. Njegova prvorođenca smatrali su za bijelu ovcu u obitelji — Valentin je završio studij fizike, školovao se na Imperial Collegeu u Londonu, izbjegavao je sudjelovati u političkom životu, unatoč protivljenju oženio je kćer političkog rivala svog oca (koja je na kraju morala prebjeći u Kanadu), a za razliku od svojih brata i sestre — Nico je kao teški alkoholičar i umro je od ciroze jetre, Zola kao teški pušač od raka pluća — nije živio ni luksuznim i raskalašenim životom. Obožavao je nogomet, u Engleskoj ga je i igrao kao golman, pa je jedini način da ga se poveže s vladajućom strukturom bio taj da dobije priliku voditi Steauu.

Ali Valentin je posao shvatio mnogo ozbiljnije nego što je to čak i njegov moćni tata želio. Ceaușescu mlađi svo je svoje vrijeme provodio s ekipom i od Steaue u idućih šest godina, prije nego što će Nicolae završiti pred streljačkim vodom, napravio prvi klub u Istočnom bloku koji je radio na komercijalnom principu. Prvi je u povijesti zemlje pronašao potencijalnog generalnog sponzora kluba izvan klasičnih komunističkih poduzeća, dogovorivši da se natpis Ford nađe na Steauinim dresovima. Nicolae je stopirao taj dogovor, kao i onaj godinama kasnije kada je Gheorge Hagi trebao biti prodan u Juventus u zamjenu za investiranje u Fiatovu tvornicu u Rumunjskoj.

Još na samom početku bilo je jasno da je Steaua, i pored silne podrške koju je imala od obitelji Ceaușescu, bila i izuzetno ozbiljan tim.

U prvoj Valentinovoj sezoni ostala je na dva boda iza Dinama, ali već u idućoj se titula vratila na stadion Ghencea. I ostala u svim sezonama do pada režima — Steaua je bila prvak pet godina zaredom, osvojila je i tri Kupa, a napravila je i nevjerojatnu seriju od 109 utakmica bez poraza. Iako je tajna policija i dalje činila sve da pomogne svom Dinamu, strah od predsjednika u zemlji je bio veći, pa je vojni klub u domaćem natjecanjuobilato koristio sve privilegije koje je mogao imati na terenu i oko njega. Ipak, da je Steaua iz 1980-ih mnogo više od političkog projekta momčad je pokazivala ondje gdje je bilo najvažnije — u europskim natjecanjima.

Nastup u Kupu prvaka 1985./86. bio je prvi nakon 1979. i ispadanja od Monaca. U pet prethodnih Steaua nikad nije prošla niti jednu rundu, baš kao ni u Kupu UEFA. Bila je to prva sezona nakon Heysela i izbacivanja engleskih klubova iz Europe — u devet godina prije toga oni su osvajali titulu sedam puta, te još jednom igrali u finalu. Rumunji su natjecanje otvorili kod danskog Vejlea i odigrali 1-1; prošli su nakon 4-1 na svom stadionu. Upravo će taj faktor domaćeg terena biti presudan i u ostatku natjecanja. Steaua je u gostima dobila tek finski Kuusysi — koji je te sezone izbacio Sarajevo — dok je izgubila od Honveda i Anderlechta. Međutim, Mađarima je utrpala četiri komada u Bukureštu, a Belgijancima tri.

Zato je pred finale s Barcelonom posebno zabrinjavajuća bila činjenica da se ono igra u Sevilli, koja je Kataloncima bila gotovo kao domaći teren. Bilo im je jasno da neće imati podršku navijača; sve su ulaznice otišle u Barcelonu, a tek 1.000 je dobila Steaua. Toliko je, naime, ljudi dobilo dozvole da putuju sa ekipom iz Rumunjske — 200 članova delegacije i još 800 članova Partije koji su prethodno prošli rigorozne provjere. Što nije spriječilo njih 40-ak da nakon utakmice ostanu u Španjolskoj i ne vrate se više iza Željezne zavjese.

Drugi veliki problem za Steauu bilo je taj što se utakmica na Sanchez Pizjuanu igrala u 20 sati i 15 minuta. Ghencea u to vrijeme nije imala reflektore, pa su noćima trenirali na Nacionalnom stadionu , koji je jedini u Rumunjskoj imao osvjetljenje.

Valentin Ceaușescu je želio da se momčad osjeća kao doma, pa je čak odlučio da će klub nositi i svoju hranu — piletinu, govedinu, krumpire i sir — te nekoliko paketa vina. I tek poneku bocu rumunjskog pjenušca, da se nađe, za svaki slučaj. No, navodno su zaboravili ponijeti dresove koji se ne poklapaju s Barçinim bojama, pa su finalnu utakmicu Kupa prvaka igrali — iako su rumunjski mediji objavili da je posebnu garnituru naručio osobno Valentin — u najobičnijim bijelim majicama koje su kupili usput, bez ikakvih klupskih obilježja.

Kako je utakmica prolazila, momčad Terryja Venablesa bivala je sve nervoznija. Ideja njegova kolege s druge strane Emericha Jeneija bila je poprilično jednostavna, a zasnivala se upravo na suparničkoj frustraciji. Steaua je imala dva potpuno suprotna lica. Ono iz Bukurešta, koje je krasio napadački nogomet pun ritma i u kojem su glavnu ulogu imali Victor Pițurcă, Marius Lăcătuș, László Bölöni i Gavril Balint, te ono s gostujućih terena gdje su se zahvaljujući Ilieu Bărbulescuu, kapetanu Ştefanu Iovanu, Adrianu Bumbescuu te Miodragu Belodediciju potpuno zatvarali, branili i pokušavali nešto napraviti iz rijetkih kontri.

Tako se i ovo finale pretvorilo u jedno od najmanje gledljivih ikad; Barcelona je pokušavala probiti zid, ali nije joj išlo, dok su Rumunji tek zaprijetili nekoliko puta iz daljine.

Utakmica se potom pretvorila u možda najlošiju seriju penala u povijesti natjecanja.

Javier Urruticoechea, poznat kao Urruti, obranio je udarac Mihaila Majearua, a uzvratio mu je Duckadam koji je pročitao Alexanka. Urruti je potom obranio Bölöniju a Duckadam Pedrazi. Lăcătuș je pucao jako i neprecizno, ali je imao sreće, lopta se od grede odbila iza crte. Uslijedila je nova Duckadamova obrana, ovaj put Pichiju Alonsu — svoj trojici se bacio u svoju desnu stranu. Balint je zabio za 2-0, a onda je rumunjski vratar ispisao povijest. Obrana Marcosu Alonsu značila je titulu prvaka i jedno od najvećih iznenađenja u povijesti nogometa.

Valentin Ceaușescu i njegova momčad trebali su se vratiti kao heroji, ali zapravo to i nisu bili. Dočekao ih je Nicolae, koji je na svečanom prijemu zaključio da su mogli biti bolji i pobijediti u regularnom tijeku utakmice. Obećane visoke premije nisu dobili; obećani automobil trebala je biti nova Dacia, ali dobili su polovne vojne ARO terence, koje su onda prodavali na selu.

Za Duckadama je to finale bilo i posljednja utakmica za Steauu. Navodno je u danima nakon utakmice došao u sukob sa nekime iz obitelji Ceaușescu i naprosto nestao. Nije ga bilo pet godina, ulica je tiho pričala da vladajući nisu mogli trpjeti njegov kultni status, da su mu slomljene ruke jer se žalio na premije; govorilo se da ga je likvidirao Nicu osobno, a on se niotkud pojavio pet godina kasnije, tvrdeći da je bio izgnan iz armije, ali zbog bolesti koja mu je završila karijeru.

Rezultat koji je Steaua ostvarila nikako nije bio slučajan. Godinu kasnije je u Kupu prvaka ispala u drugom kolu od Anderlechta, ali potom samo potvrdila kontinuitet dobrog rada doguravši prvo do polufinala (ispala od Benfice) i onda još jednog finala, onog protiv Milana igranom samo šest mjeseci prije nego što će kolabirati Ceaușescuov režim.

Financirana od armije, uz ogromnu podršku režima, ipak je bila možda i najbolje i najozbiljnije organiziran klub istočne Europe, a čak ni danas nitko ne spori da je najzaslužniji za to, i pored svega, bio Valentin Ceaușescu. Jednom kada je revolucija počela njega je sakrio i spasio Lăcătuș, a jedini preživjeli Ceaușescu, nakon što je godinama radio kao nuklearni fizičar, danas živi skromno od mirovine.

Točno 35 godina nakon posljednjeg obranjenog penala ta pobjeda Steaue u Sevilli izgleda još nerealnije i još uvijek je teško u nju povjerovati. Steaua je krenula u potpuno drugom smjeru, izgubila vlastiti identitet i povezanost s tradicijom i danas je daleko od zlatnih vremena. Jednako daleko je i rumunjski klupski nogomet, kao što je i generalno razlika između bogatih i siromašnih, između Zapada i Istoka nikad veća. Ali Steaua će uvijek imati svoje heroje iz Seville i priču o nekim starim vremenima kada je i klub iz siromašne zemlje mogao biti na krovu Europe.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.