Na suncu i sjeni

10 godina incesta

Odnos Dinama i Lokomotive postao je temelj hrvatskog nogometa

Bila je to jesenska večer, tipična dovoljno da bi je, primjerice, Jasenko Houra opisao u nekom od svojih stihova, a opet ne baš klasično tmurna, hladna i kišovita da jedan domaći komentator nariče nad sudbinom više sile koja se, eto, sruči na Maksimir svaki put kad se održava neka utakmica.

Čitavih 10 godina i tri dana prošlo je otkako su Dinamo i Lokomotiva odigrali prvu međusobnu prvenstvenu utakmicu — pred, kažu, 500-tinjak sretnika koji su tada vjerojatno bili nesvjesni da svjedoče početku novog čina hrvatske nogometne travestije, onom u kojem radnja lagano ulazi u vrhunac svog zapleta. Međutim, u tom je debitantskom susretu viđeno sve što se više-manje trebalo vidjeti u iduće 34 utakmice ovih dvaju suparnika, makar taj termin realno služi tek za potrebe zapisnika.

Osim tradicionalno mizerne posjete sudac Dalibor Mlakar nije pokazao niti jedan jedini karton, a od 28 igrača koji su te davne rujanske večeri nastupili, njih 24 bilo direktno vezano uz Dinamo. Tek Tomislav Puljić i imenjak mu Martinac, kao i Željko Sopić i Nino Bule, nisu dotad bili povezani s centralom sjeveroistočno od Kajzerice. Naravno, i Bule i Sopić su tek naknadno potpisali svoju vjernost Modrima — doduše, u trenerskoj funkciji — tako da bismo u retrospektivi mogli tu ukupnu brojku podignuti na 26 od 28 sudionika. E da, jedini gol na utakmici, vrijedan premijerne Dinamove pobjede — prve od njih 31, koliko ih je bilo u tih ukupno 35 utakmica — postigao je Mario Mandžukić.

I sada, 10 godina kasnije, kada se svi lijepo okupimo za slavljenički stol velikog i okruglog obiteljskog rođendana, možemo zaključiti jednu bitnu stvar.

To što su utihnuli čak i oni rijetki opozicijski glasovi očito govori o prihvaćanju da je postojanje ovog odnosa sada zaista postalo temelj hrvatskog nogometa

To neće biti pitanje je li odnos Dinama i Lokomotive monstruozni i incestuozni presedan vjerojatno i na globalnoj razini. Nećemo ponovno taksativno nabrajati sve te nesretnike koji su se u ovih 10 godina seljakali iz Maksimira najčešće ponovno u Maksimir, gdje je Lokomotiva provela dobar dio svog prvoligaškog života. Vjerujem da nikom nije pretjerano zanimljivo više prisjećati se onih rijetkih trenutaka kad je Lokomotiva slavila i kad bi nas servilni mediji pohitali uvjeravati kako je to dokaz da jedna momčad ima ‘pravo’ pobijediti drugu, bez obzira na to što ne trebaju biti odrađeni i znanstveni članci o tome kako su šanse da će jedna momčad biti toliko inferiorna drugoj jednake onoj da vas pogodi grom.

Ne, veliki jubilej traži ono što ljudi na ovim prostorima najviše vole: red dobrog feelinga i red slavljeničke atmosfere. Pa ću u tu svrhu i ja kao poklon donijeti konstataciju da sad, kada je ovaj grandiozni brak ušao u svoje drugo desetljeće, možemo sa sigurnošću utvrditi samo jednu univerzalnu istinu: on je temelj svih velikih uspjeha hrvatskog nogometa kojima svjedočimo i kao takav zaista služi kao simbol naše uspješnosti.

Je li nešto možda nejasno?

Složit ćemo se svi da je lanjski uspjeh naše reprezentacije u Rusiji maestralan podvig za koji se čovjek ludo nada kako neće biti prvi i zadnji u povijesti. Naravno, bez daška ironije, to što su ti momci napravili zasluženo će ostati urezano u kolektivnoj memoriji sportskih ljubitelja diljem svijeta, a njihova su imena ostala upisana u vječnosti. Ali, ako pogledamo malo bolje, vidimo jedan važan uzorak: od 23 igrača koja su bila dio hrvatskog sastava u Rusiji, njih šest je neprocjenjivo seniorsko iskustvo stjecalo baš prelaskom iz Dinama u Lokomotivu i, naravno, natrag.

Josip Pivarić, Marcelo Brozović, Andrej Kramarić, Marko Pjaca, Šime Vrsaljko i Milan Badelj ukupno su odigrali 228 utakmica za Lokose prije nego što ih ih je Matica odlučila vratiti, dobrim dijelom kada su potrošili strane polovnjake koji su im u prvoj Dinamovoj momčadi zatvarali prostor za napredak. Nije zgorega ni napomenuti kako je baš Vrsaljko bio u Lokomotivinu sastavu u tom premijernom derbiju, dok su za Dinamo nastupili Badelj, Kramarić i spomenuti Mandžukić.

Dakle, povijest kaže svoje: praktički četvrtina legendarne ekipe iz Rusije stasala je zahvaljujući tom desetljetnom braku. Tko zna, da je bilo malo sreće u onom ogledu protiv Portugala na Euru 2016., možda bi se i tadašnji izbornik Ante Čačić — koji se, gle čuda, na tu funkciju preselio kao odani Dinamov vojnik s Lokomotivine klupe — mogao pohvaliti završnicom velikog natjecanja.

Naravno, na listu velikih uspjeha hrvatskog nogometa treba uvrstiti i Dinamove trijumfalne europske utakmice. Na onu blistavu prošlosezonsku stigla je i otvorna velika pobjeda nad Atalantom, koja je u moru zaista odličnih europskih utakmica koje su Modri odigrali pod Nenadom Bjelicom vrlo vjerojatno i najbolja. U njenom su zapisniku bili Arijan Ademi, Dino Perić, Mario Šitum, Luka Ivanušec i Danijel Zagorac, koji su u Lokomotivi odigrali 248 utakmica. Da je kojim slučajem u sastavu bio i Lovro Majer, često ime koje Bjelica rotira u domaćem prvenstvu, ta bi se brojka povećala na preko 300 seniorskih utakmica koje su igrači Dinama u Lokomotivi dobili ili u razvojnoj fazi, ili u održavanju natjecateljske forme na najvišoj razini.

Majer i Ivanušec su i udarni dio mlade hrvatske nogometne reprezentacije, ona koja koju je, prema kuloarima, trebao preuzeti aktualni Lokomotivin trener Goran Tomić, prije nego što će mu uloga “Šukerova favorita” za tu funkciju postati stigma uslijed unutarnjih previranja. Zapravo bi bilo sasvim logično da Tomić preuzme razvoj tih mladića, naprosto zato jer je dobar dio njih i svoj iskorak u seniorskom nogometu dobio upravo kroz taj brak Matice i Filijale. Od igrača koji su trenutno na popisu mlade reprezentacije, njih pet je svoj razvoj dobilo ili ga još doviva, poput vratara Ive Grbića, upravo u Lokomotivinim redovima.

Ako tome pridodamo da je momčadi priključen i Luka Hujber, 20-godišnjak koji je posljednji doprinos dugoj listi od sad već gotovo 80 imena koja su dijelila ove dvije svačionice, lista postaje još i duža. Uostalom, i na popisu igrača koje je sad već bivši izbornik Nenad Gračan vodio na ovoljetno Europsko prvenstvo u Italiju i San Marino bilo je pet imena iz Lokomotivine svlačionice, od kojih će neki sasvim sigurno napraviti značajnu seniorsku karijeru.

Utvrdili smo, dakle, tri bitne i lako provjerljive činjenice koje nam potvrđuju slavljeničku tezu. Starija djeca tog braka, poput Vrsaljka, Brozovića, Kramarića, Pivarića i Badelja, donijela su najveći uspjeh hrvatskog nogometa. Tu lozu uspješno nastavljaju aktualni pojedinci iz Dinamove europske momčadi koji su imali mogućnost kakvu mnogi mladići nemaju, a to je rasterećena afirmacija u elitnom seniorskom nogometu. Taj je brak očiti i najbolji primjer zbog čega će svaki trener s akumuliranim talentom zasliniti na spomen jedne takve opcije u svojim rukama. A primjera će biti još, kao što pokazuje i sastav mlade reprezentacije, s Tomićem ili bez njega na njenom čelu.

Taj je brak stoga prošlost, sadašnjost i budućnost uspješnog hrvatskog nogometa.

Sjetite se tog braka i zahvalite mu svaki put kada netko od ovih zaista vrsnih nogometaša pomogne ostvariti neki veliki rezultat. Sjetite ga se, jer on ne predstavlja hrvatski nogomet samo na simboličkoj razini, onoj koju definira monopol, pustošenje konkurencije samo da bi se dodatno podmazao stroj, kao i institucionalizirano negiranje svega lošeg što ovaj kartel svih ovih godina predstavlja. Naravno da je to na simboličkoj razini sve tako; naravno da će vas sustav koji je takvo što osmislio i dalje uvjeravati kako je konačni cilj upravo rezultat koji ti mladići iz laboratorija postižu i tako, eto, pronose slavu našeg nogometa diljem svijeta.

Taj je brak, pa i ovo slavljeničko okupljanje, poput slike potpuno disfunkcionalne obitelji koja će jednom godišnje sjesti za stol i prisjetiti se lijepih trenutaka, uvjeravajući se međusobno kako je ipak najbitnije da su svi zajedno i da se svi nakaradni trenuci moraju staviti u službu ideje zajedništva.

Utoliko su ovih 10 godina zaista postali simbol, pa i temelj hrvatskog nogometa.

To što su utihnuli čak i oni rijetki opozicijski glasovi, poput službenog Hajduka, koji su uporno na svećenikovo pitanje protivi li se itko sklapanju takvog braka skakali, vikali i mahali rukama, očito govori o ‘normalizaciji’ i prihvaćanju da je njegovo postojanje sada zaista postalo temelj hrvatskog nogometa.

Kako vi gledate na taj odnos puno govori o vama, baš kao što status koji je poprimio u ovih (prvih?) 10 godina govori o našem nogometu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.