Priča o grčkom trijumfu na Euru 2004. jedna je od najnevjerojatnijih u povijesti nogometne igre. Ne samo zato što su Grci kao potpuni autsajderi stigli na taj turnir i osvojili ga, iako na prethodnim dvama natjecanjima na koja su se plasirali nisu dobili ni utakmicu, nego zato što je taj trijumf bio plod ideje, filozofije koja se s vremenom toliko normalizirala da zapravo malo tko uistinu shvaća njenu punu dimenziju. Svaki put kada se netko prisjeti tog grčkog puta u Portugalu, priča se o rigidnosti i o anti-nogometu, što je u osnovi točno. Ali tako se na isti način omaši glavna poanta, a to je da taj trijumf nije stigao slučajno — jer je apsolutno nemoguće osvojiti takav turnir slučajno — već da je to možda i najbolji primjer koliko vas daleko može odvesti put ako znate svoju momčad, njenu prirodu, karakter i na kraju krajeva, limite. A oni su bili brojni.

Jedan od ključnih segmenata te priče nema nikakve veze s Portugalom i Eurom, već je stigao gotovo pune tri godine ranije — točnije, samo šest dana prije nego što će se dogoditi teroristički napad na New York. Grčka je u kolovozu te 2001. između nekoliko kandidata, koji su uključivali imena poput Nevija Scale, Vanderleija Luxemburga i Terryja Venablesa imenovala Rehhagela za čovjeka koji će ih pokušati odvesti na tek treće veliko natjecanje u njihovoj povijesti, nakon Eura 1980. i Svjetskog prvenstva 1994. Put na SP u Južnu Koreju i Japan je ionako već bio nedostižan, a Nijemac je bio idealan kandidat za novi početak u kvalifikacijama za Euro u Portugalu. Kao igrač je bio branič, poznat po svom beskompromisnom i čvrstom stilu igre, koji je onda pretočio u temelj svoje trenerske filozofije.

Tog dana su “suze potekle niz lice predivne igre”. Grke nije bilo briga, jer su znali da apsolutno ništa od toga nije došlo slučajno

Zapravo, osnova mu je bila u motivaciji. Njegov je pečat i prije te Grčke bila nevjerojatna sposobnost da transformira momčadi tako što će igrače prvo uvjeriti da mogu puno više nego što zapravo misle; a kada uvjerite ljude da su nešto sposobni napraviti, onda ste već napravili pola posla.

Prvi put je to napravio kad je 1981. preuzeo Werder iz Bremena, koji je tada propao do drugoligaške razine nakon što je pokušao do trijumfa doći nerezonskim kupovanjem skupih igrača. Rehhagel je rekonstruirao ekipu kroz pristup koji će postati poznat kao kontrollierte offensive, odnosno, kontroliranu ofenzivu, što podosta podsjeća na Krunu Jurčića i njegov “kontrolirani nogomet”. Rehhagel je taj termin, ali i praksu, skovao po uzoru na učenja iz catenaccija koja su se sažimala na principu da je obrana temelj svake momčadi i da je prvenstveno bitno ne primiti gol. A onda je rizik pri pokretanju napada manji, jer se šansa, između ostalog, nudi i iz dobro razrađenih prekida.

Rehhagel je po tom ključu Werder pretvorio u dvostrukog njemačkog prvaka, 1988. i 1993., dok su mu još dvije titule izmakle na gol-razliku. Bez obzira na to, Rehhagel je u 14 svojih godina s Werderom ostavio trag u njemačkoj nogometnoj povijesti, a sličnu je priču ponovio i 1998. s Kaiserslaurtenom. I kada je stigao poziv iz Grčke, želio je tu svoju sposobnost testirati u okruženju koje zapravo nudi dosta više prostora za temeljitu rekonstrukciju od onog klupskog.

No, katalizator za taj proces je stigao odmah.

Prva utakmica u koju je Rehhagel ušao kao grčki izbornik pretvorila se u pravu katastrofu. U kvalifikacijama za SP 2002. su čak i poslovično neuvjerljivi Grci trebali ciljati sva tri boda u Finskoj, ali domaći su do 22. minute već imali laganih 2:0. Iako je Georgios Karagounis u 32. smanjio na 2:1, Finska je do kraja zabila još tri gola i poslala Grke kući s ‘petardom’. Bio je to težak i bolan šamar za izbornika; i prije je znao kako je potrebno vrijeme da bi implementirao neke svoje ideje, ali tada mu je, uslijed pritiska javnosti, oduzet element koji dođe kao najveća prednost u vođenju reprezentacije: vrijeme.

Kada su ga u Njemačkoj znali brusiti zbog pretjerane rigidnosti koja bi graničila s dosadom, Rehhagel nije samo mahao svojim podvizima do kojih je dolazio kroz taj stil.

“Nitko ne smije zaboraviti da trener prilagođava svoj stil i svoju taktiku karakteristikama igrača koje ima na raspolaganju”, izjavio je. Grčka je bila najbolja potvrda te logike, s ocvalom ekipom koja je bila iskusna, ali u kojoj je bilo malo virtuoznosti i kreacije. Pokušavati forsirati nekakav atraktivan stil s takvom momčadi bilo bi ravno suicidu, pa je Rehhagel krenuo udarati temelje od obrane i to mu se na kraju isplatilo. Već je u idućoj utakmici, na Old Traffordu protiv Engleza, pokazao je u kojem smjeru ide; Englezima je trebao bod za plasman na SP 2002., a Grci su ih do kraja držali na konopcima golovima Angelosa Charisteasa i Demisa Nikolaidisa; da nije bilo Davida Beckhama i njegove golčine iz slobodnjaka u 93. minuti, Grci bi već imali svoj prvi skalp.

Koliko je Rehhagel dobro upoznao svoju ekipu vidjelo se već u kvalifikacijama za Euro. U uvodne dvije utakmice, protiv Španjolaca i Ukrajinaca, Grčka je rutinski poražena s po 2:0. No, nakon toga su Grci odigrali šest utakmica u kojima su redom slavili bez da su primili gol; stvar je u tome da su i zabili tek osam — za osam manje od prvih pratitelja Španjolaca i tri manje od trećeplasirane Ukrajine. Zaboga, čak je i nesretna Armenija na četvrtom mjestu kvalifikacijske ljestvice zabila sedam. Ali bila je to osnova Rehhagelove ideje kako se nositi s najvećim ekipama na Euru.

Anegdota koja najbolje oslikava ambicije s kojima su Grci doputovali u Portugal je priča o Takisu Fyssasu, reprezentativnom lijevom beku koji će u tom Rehhagelovom sustavu nositi ključnu ulogu. Fyssas se tog ljeta 2004. odlučio ženiti sa svojom tadašnjom zaručnicom, a datum vjenčanja je bio 9. srpnja, četiri dana nakon finala. Naravno, iluzorno je očekivati da su grčke ambicije u bilo kojoj varijanti bile unaprijed fokusirane na finale, ali Fyssas je kod dodjele pozivnica reprezentativnim suigračima otvoreno govorio kako će se stići uredno pripremiti za vjenčanje, računajući da će i pokoji ušićareni bod u grupnoj fazi biti dobar. Završnicu će, rekao je navodno tada, gledati “uz par piva i pizzu” a na slavlju će, dodao je, biti svi prijatelji. Samo što je slavlje stiglo par dana prije onog na koje je tada zapravo mislio.

Cilj je bio samo pobijediti i tako skinuti grčko prokletstvo na velikim natjecanjima. Naravno, u grupi s domaćinom Portugalom, Španjolskom i Rusijom nekako se nametalo da Grci gađaju Ruse kao suparnike s kojima bi se mogli nadigravati. Ono što se nikako nisu nadali je da će svoj cilj ispuniti već na početku, i to pred milijardama koje su gledale otvaranje na kojem su Grci slavili protiv Portugalaca, domaćina i jednog od favorita turnira. Šokirani Portugalci mogli su samo gledati kako Cristiano Ronaldo postiže počasni pogodak u trećoj minuti sudačke nadoknade za konačnih 2:1, a Grci te noći nisu spavali, već su onako uzbuđeni slušali euforične radijske prijenose iz domovine.

“Ta nas je pobjeda oslobodila”, rekao je veznjak Vassilios Tsiartas.

Iza te priče krila se motivacija, želja, malo i sreće — pogotovo kada su u ključnoj trećoj utakmici grupne faze protiv Rusa izgubili, ali su im Portugalci napravili uslugu pobijedivši Španjolce — ali prije svega je kao temelj grčkog pohoda stigla strašna priprema utakmica. Rehhagel je od prvog dana i tog potopa u Helsinkiju znao što ima na raspolaganju; znao je da Grčka nema čak ni nekog istančanog pojedinca kojeg bi mogla koristiti kao ventil u izlascima prema naprijed.

Bila je to potpuno neatraktivna ekipa, ali takva koja je bila spremna zajedničkim radom nadomjestiti svoje brojne nedostatke. Njena je igra viđena kao užasno dekadentna i rigidna, kao da je došla iz nekog prošlog vremena čak i onda, i mnogi će u retrospektivi pričati o tome kako je zapravo taj njihov sustav suparnicima bio problematičan iz razloga što je na neki način negirao nogometnu evoluciju i tjerao ih da se adaptiraju na odrednice koje su ostale zakopane duboko u ladicama prošlosti. A vremena da se po njima kopa na turniru ima malo i nikako. No, često zanemaruje koliko je nevjerojatno taktički fleksibilna bila ta Rehhagelova momčad, pogotovo s obzirom na činjenicu da joj manjak kvalitete nije načelno davao mnogo prostora. Svoju je rutinu uvježbavala do vrhunca, s fokusom na varijacije u zadnjoj liniji.

Primjerice, protiv Francuza je vrlo dobro detektirana opasnost koja je dolazila od njihova napadačkog arsenala, pogotovo kroz dvojac David Trezeguet-Thierry Henry. Tome su Grci doskočili tako što su kombinirali između igre s trojicom i četvoricom u zadnjoj liniji, odbacivši u potpunosti zonsku obranu koja bi u takvom odnosu snaga ostavila napadačima poput njih dvojice ogroman prostor. Umjesto toga su nalijepili Michalisa Kapsisa i Giourkasa Seitaridisa kao flastere na njih, dok je Traianos Dellas ostajao kao osigurač na liberu.

Sličnu su taktiku primijenili i protiv Čeha, koji su bili pravi miljenici publike na tom turniru, autsajderi koji to zapravo i nisu bili. Njihovu napadačku Grci su gušili tako što su također lijepili flastere na Jana Kollera i Milana Baroša u napadu, ali su pred njima pretrpali vezni red s praktički sedmoricom defenzivaca. Česi su napadali u valovima, a Tomáš Rosický, Karel Poborský i kapetan Pavel Nedvěd pokušavali su pronaći pedalj prostora oko grčkih zidina. No, njega nije bilo, iako su djelovali kao da bi mogli puknuti; na kraju su pukli Česi kada je Dellas zabio ‘srebrni gol’ za 1:0.

Portugalci su u finalu pokušali pokazati da su naučili lekciju iz onog poraza na otvaranju tako što su na teren poslali Pauletu kao jedinog napadača, računajući da će i ovog puta Grci istrčati s trojicom u zadnjoj liniji i time biti u brojčanom zaostatku u veznom redu, u kojem Portugalcima nije nedostajalo kvalitete. Međutim, Rehhagel je tu prešao na četvoricu iza; dok su Fyssas i Seitaridis visoko markirali Luisa Figa i Cristiana Ronalda na bokovima, Angelos Basinas i Kostas Katsouranis su se spuštali duboko u blok i gušili zonu ispred svog šesnaesterca. I još jednom su taktički odnijeli pobjedu, makar su se na kraju utakmice grčevito branili s gotovo čitavom ekipom iza lopte.

Frustraciju su kod ljudi ionako ispucali kada su nokautirali Čehe kao svačije lieblinge tog turnira, pa su neutralci do Charisteasova gola u finalu bili katatonični. Poput ošamućenog boksača, nogometni je svijet gledao kako stasiti Grk zadaje posljednji udarac Portugalu, ali i svima nama. Kako je glasio uvod u izvještaj s finala u britanskom Telegraphu, tog dana su “suze potekle niz lice predivne igre”.

Grke nije bilo briga, jer su znali da apsolutno ništa od toga nije došlo slučajno.

Ni to da nakon grupne faze natjecanja nisu primili niti jedan gol, kao ni to da su u trima uzastopnim utakmicama slavili kroz isto tako minuciozno razrađeno napadačko kretanje, pri kojem su i Francuzima, i Česima, i Portugalcima u finalu zabili glavom pri ubačaju s desne strane. Kada to ponovite u tri navrata protiv triju tako kvalitetnih suparnika, onda znači da ste nešto doveli do savršenstva. A Grci su bili savršeni, koliko god je to teško pojmiti i dan-danas, 16 godina kasnije.

Taj trijumf nije samo tektonski poremetio nogometni biznis, koji se panično bojao da će turniri postati negledljivi ukoliko autsajderi krenu u istom smjeru kao i Grci, pokušavajući na sve načine gušiti kvalitetu koja im dolazi na drugoj strani. Rehhagel i njegovi puleni poremetili su nogomet koji je baš u tom periodu počeo polagano ulaziti u eru superstar ideologije, u kojoj su komercijalni prohtjevi gurali koncept individualnog kroz zvijezde sa sposobnošću rješavanja takvih suparnika jednim nadahnutim potezom, odnosno ‘trenutkom inspiracije’, kako se to već plastično kaže.

Grci su otvorili frontu u ratu stilova i viđenju istih u nogometnoj evoluciji tako što koncept individualizma uhvatili s obje ruke i polagano ga gušili u junačkom boju, ali su isto tako pokazali koliko zapravo znači struktura momčadi kroz poznavanje njenih karakteristika, i koliko je onda bitno u metar znati gdje koji igrač stoji i kreće se. Da je Seitaridis lutao samo par metara naprijed, ostavio bi previše prostora Trezeguetu. Da Theodoros Zagorakis nije točno znao u kojem trenutku povući kontru, ne bi im se nikada otvorio prostor za Charisteasa i njegov gol glavom Francuzima s te desne strane.

Te stvari nisu slučajne, koliko god mnogi pričali o njima kao o tragediji.

“Antička Grčka je imala 12 bogova”, glasio je prvi dio slogana na grčkom momčadskom autobusu u Portugalu. “Moderna Grčka ih ima 11”. Kada je Rehhagel davnih dana govorio o nogometnom Bogu iznad njih koji sve vidi, vjerojatno nije računao da će na kraju i sam dosegnuti takav status. A mi smo svi isto tako mogli samo gledati u nebo ili u travnjak i čuditi se, baš kao što se čudimo i danas.