Na suncu i sjeni

2016: Hrvatska, rođena iz kaosa

Baklje na terenu, Čačić na klupi, Ćorluka s kapicom... I umalo veliki uspjeh

Tog ljeta 2016. trebali su nam heroji, bilo kakvi.

Hrvatska je, činilo se, bila podijeljena oštrije nego ikad. Amanet one tragikomične Vlade s Timom Oreškovićem na čelu nije bila ‘konzervativna revolucija’ predvođena Tomislavom Karamarkom kojom su nas tada strašili, već samo guranje ionako već raslojenog društva u još dublje rovove. Međutim, kriza demokracije bila je očita — i to najveća još od onih prijetnji vojnim udarom sa splitske Rive na prijelazu milenija — i logično bi bilo da se u takvoj situaciji jedan ovakav narod okrene onoj jednoj poluzi koja ga je tobože uvijek znala ujediniti u teškim vremenima, a to je nogomet.

No, ljeta 2016. činilo se da više ni nogomet ne može spasiti situaciju. Štoviše, u duhu opće društvene klime je i pitanje podrške nogometnoj reprezentaciji — koja se progurala na završnicu u Francuskoj spašavanjem žive glave u kvalifikacijskoj skupini — bilo kompleksnije nego prije. Na jednoj od tih kvalifikacijskih utakmica, onoj protiv Italije u Milanu, svijet je gledao kako hrvatski navijači prekidaju utakmicu zasipanjem travnjaka bakljama, kao prvi čin prosvjeda protiv korupcije u hrvatskom nogometu. Drugi čin, makar je sve izglednije da je to bio subverzivni politički akt prije nego navijački, stigao je u lipnju 2015., kada je uoči gostovanja te iste Italije na poljudskom travnjaku osvanula svastika.

U vrijeme kada je jedini zajednički društveni nazivnik bila radikalizacija ustoličenje Ante Čačića kao spasitelja djelovalo je kao najveća travestija u moru smiješnih odluka koje su nas tada okruživale. Brkati 62-godišnjak kao Lokomotivin je trener gledao kako Niko Kovač i njegov opsesivni, ‘germanski’ pristup doživljava svoj konačni krah kroz samo jedan osvojeni bod u utakmicama protiv Azerbajdžana i Norveške. Uslijedio je poziv iz ureda i uputa da počasti Loksine igrače još jednom večerom, pa se pojavi na poslu kao čovjek koji skupe superzvijezde mora izvesti na pravi put.

U tom je kaosu reprezentacija pronašla sebe. Nositelji igre ostali su na okupu, odlučni više nego ikad da samima sebi daju još jednu pravu šansu

Ideja da taj bivši TV serviser, ali i odani vojnik iz maksimirske šume može uspjeti u toj misiji više nije mogla ni dodatno razjariti javnost, iako je poslovično teatralni Ćiro Blažević izjavio da će “odseliti iz države ako Čačića potvrde kao izbornika”. Bila je to kao neka loša šala, ali na kraju nikom baš nije bilo do smijeha.

No, Čačić je u prvom naumu uspio, a onda ga je dočekao onaj puno veći zadatak: Euro.

Ispraćena valom pesimizma i otvorenih neprijateljskih poruka po zidovima, mostovima i nadvožnjacima, od kojih je u pop-kulturu ušla ona trogirska “sve izgubili dabogda”, hrvatska reprezentacija se 7. lipnja ukrcala na let za Pariz. Svega osam dana kasnije, između utakmica protiv Turske i Češke, past će Vlada.

Otprilike se sličan scenarij očekivao i za Čačićevu vlast u toj reprezentaciji, iako je selekcija objektivno bila na svom vrhuncu. Luka Modrić je u francuski kamp stigao kao aktualni osvajač Lige prvaka s Real Madridom; Ivan Rakitić je s Barcelonom obranio naslov španjolskog prvaka; Mario Mandžukić također je bio prvak s Juventusom, dok je kapetan Darijo Srna krenuo na svoje posljednje veliko natjecanje, okružen nekolicinom uzbudljivih nadolazećih prvotimaca, poput Marcela Brozovića i Šime Vrsaljka.

No, bila je riječ i o generaciji koju je realnost uvijek nekako vraćala na horor one bečke ljetne večeri i Semiha Şentürka, imena koje se izbjegavalo spominjati. Bila je to trauma, uteg kojeg se igrači nisu mogli do kraja otarasiti; ona 2008. trebala je biti tek početak, ali što su godine išle dalje, a razočaranja postajala navika, sve više je izgledalo kao da se Hrvatska neće vratiti na taj pobjednički, naprasno prekinuti put. Da ta trauma i dalje ostane aktualna pobrinuo se ždrijeb. Osim Turaka su tu bili i Česi, kao i branitelji naslova Španjolci, s kojima se Hrvatska u grupnoj fazi borila i četiri godine ranije, na Euru u Poljskoj i Ukrajini.

Čačić je od starta znao da nema nikakve šanse prisiliti igrače na prohtjeve kojima nisu bili vični. Bio je autsajder nad autsajderima, vođa samo na papiru, a njegova je jedina namjera bila da se igrači konačno osjećaju što bolje sami sa sobom u trenucima kada je sve oko njih odisalo pesimizmom i otporom. Znao je da i sami igrači znaju kako je taj Euro šansa da okrenu percepciju sebe u trenutku kada je malto tko to od njih još očekivao; štoviše, kada je dobar dio nacije čak priželjkivao ili otvoreno zazivao njihov neuspjeh.

No, Turska je i dalje bila bauk. Svi će s pravom reći da je onaj masakr Turaka koji je predvodio Slaven Bilić u playoffu kvalifikacija za Euro 2012. bio ta katarza koju su tražili, ali ako je tih 3:0 u Istanbulu bilo osveta sa stilom, ova pobjeda na Parku Prinčeva bila je drugačiji tip bitke. Bila je to pragmatična Hrvatska, ona kojoj je bila bitna jedino pobjeda, toliko da se Rakitić pomirio s ulogom pomoćnog ‘osoblja’ uz Milana Badelja, fokusiranog na ubijanje turskog tempa u sredini. To je ujedno i omogućilo Modriću da se nađe u zoni iz koje može ‘poklopiti’ loptu dalekometnim šutom, baš kao što ju je poklopio za pobjedničkih 1:0. Slika najprije krvavog, a onda u vaterpolsku kapicu bandažiranog Vedrana Ćorluke postala je simbol Hrvatske na tom turniru, kao i njene želje da se konačno iskupi za godine promašaja.

Međutim, duhovi su i dalje lutali oko te momčadi.

Česi su u drugoj utakmici bili pometeni sa stilom, ubojitim tranzicijama s kojima je Hrvatska stigla do rutinskih 2:0 nakon niti sat vremena igre. Ivan Perišić bio je zvijezda te utakmice, a ovaj put je Modrić vratio Rakitiću ‘uslugu’ s više defenzivne igre, što je ovaj iskoristio tako da je zabio drugi gol. No, tada je stigao podsjetnik da ne možemo gledati ni u tu neposrednu budućnost koja je odjednom izgledala atraktivno bez da riješimo sadašnjost: slike baklji i prekida utakmice obišle su medije, pogotovo kada je jedan topovski udar grunuo u blizini Perišića i vatrogasca do njega. Ti su neredi bili tek nastavak nemira koje su reprezentativci, tako su barem mislili, ostavili kod kuće pri ukrcaju.

Uvriježeno je ostalo da je prekid preokrenuo situaciju na terenu i omogućio Česima povratak u utakmicu kroz mentalnu blokadu naših. Prava istina je da je tu bio prvi Čačićev kiks na turniru, kada je previše oklijevao povući neki potez u trenucima kada je hrvatski hektični tempo počeo popuštati. Bod na kraju je bio razočaravajuć, ali i dovoljan; Hrvatska je s četiri boda iz dva susreta imala osjećaj rasterećenja uoči još jedne osvetničke misije, one protiv Španjolaca.

Na stranu Čarlijeva krv i kapica, ta spektakularna pobjeda nad Španjolcima, protiv kojih je Hrvatska istrčala u kombiniranom sastavu, ispala je najbolji dokaz odlučnosti da se na tom turniru napravi nešto bitno i veliko.

Momčad je pregrmjela i nerede protiv Češke, taj podsjetnik da je daleko od univerzalno voljene, ali najbolje što je Čačić mogao napraviti u tom trenutku bilo je da momčad pusti da taj teret prenese u svoju korist. Nije samo pobjeda kao pobjeda bila važna, već i način na koji su igrači došli do nje, zbog čega su već i neutralni promatrači tvrdili kako je Hrvatska odigrala grupnu fazu za pamćenje i kako je riječ o prikrivenom favoritu turnira. Tim više što je Portugal stajao na putu ždrijeba koji do same završnice nije nosio sudar s nekim od vječno favoriziranih giganata.

Koliko je god Čačićev laissez-faire pristup bio zaista idealan za trenutak u kojem se Hrvatska tada nalazila, toliko je ispao i problematičan kada stvari nisu krenule u dobrom ili barem očekivanom smjeru. Veliki rezultati ne mogu doći samo inercijom, a kada su Fernando Santos i njegove trupe na drugoj strani svojim čvrstim gardom ugušili utakmicu do te mjere da prvi put u povijest Eura nijedna ekipa nije uputla udaraca unutar okvira gola, reflektor je prešao na Čačića. Samog, zgrčenog od straha, dovoljno svjesnog da je to taj trenutak u kojem mora dati svoj impuls i svoj pečat, dokaz da poznaje tu ekipu i na način koji ne podrazumijeva samo tapšanje po ramenima i podizanje morala.

I umjesto reakcije — odrađivanja izmjena s kojima bi prvo spojio razlomljene linije, a onda i napao Portugalce — on je oklijevao s odlukom, predomišljao se i, zapravo, nije znao što bi napravio. Na kraju je kao kazna došao poraz potkraj produžetaka.

Je li to bio njegov pravi kraj kao izbornika ili ne, manje je bitno. Hrvatska je, činilo se, opet propustila povijesnu šansu za veliki rezultat, za sprati ljagu se jedne velike i talentirane generacije, i to u trenucima kada je malo tko od nje očekivao nešto takvo. Ali nije ni taj poraz, s vremenskim odmakom, ispao katastrofa. Štoviše, turnir u Francuskoj i dojam koji je Hrvatska na njemu ostavila pretočit će tu gorčinu u smisleno i neusporedivo slađe iduće poglavlje. Osim toga, momčad je tu zbila redove dok je sve oko nje bilo razjedinjeno i utaboreno na suprostavljenim stranama, dok je onih “četiri milijuna izbornika” ovaj put, umjesto psovanja majki Ivanu Striniću ili Badelju zbog krivog pasa, bilo zauzeto raspravama o “mafiji” i “orjunašima”.

U tom je kaosu reprezentacija pronašla sebe — šuteći, doduše, o svim tim problemima koji se tiču i nje same. Na kraju je rezultat kao takav možda ispao nedorečen, ali nositelji igre ostali su na okupu, odlučni više nego ikad da samima sebi daju još jednu pravu šansu za tu veliku stvar, sada svjesni da do nje mogu doći. Svi znamo što je uslijedilo.

xx

Pročitajte prethodne tekstove iz Telesportova serijala o prijašnjim hrvatskim nastupima na europskim prvenstvima:

2012: Bi mogo da mogu

2008: Vatreno ludilo

2004: Onih 16 minuta u Portugalu

1996: Europa upoznaje Hrvatsku

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.