Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Acerbijev drugi život

Lazijev branič dvaput se vratio nakon raka i postao nezamjenjiv u svojoj momčadi

Koliko ste puta čuli izraz da netko slavi svoj ‘drugi rođendan’, onaj koji iskoristimo kada se nekom loš niz životnih prilika odjednom, preko noći, pretvori u dobar? Lazijev stoper Francesco Acerbi, koji za tjedan dana slavi svoj 31., puhat će svjećice na torti znajući da u životu ima barem još dva dana u godini koje slobodno može zvati svojim drugim rođendanima. Jer unatoč činjenici da se sportom aktivno bavi od dječačke dobi i živi relativno lukrativnim životom nogometaša, Francesco je u jednom trenutku postao samo dio statistike koje se svi bojimo.

Acerbi je živio život kakav je i zamislio. Od malih je nogu bio veliki navijač Rossonera, a njegov je idol bio George Weah, čije je kazete s najboljim pogocima vrtio u nedogled. Već je tada zacrtao kako mu je, neovisno o poziciji, životni san zaigrati u tom dresu.

Ali put od do velikih karijera idola jako je dug, a za Acerbija je on značio probijanje kroz niželigaški nogomet. On ga je odveo od Renate, Reggine i Spezije sve do Genoe, ali za nju nikada nije nastupio. Kao i mnogim mladim igračima u Italiji, put do etabliranja otežavala mu je činjenica da se upleo u krug suvlasničkih ugovora, u sklopu kojih je Reggina zapravo dijelila prava na njegovu registraciju s Genoom. Taj je model bio karakterističan za talijanski nogomet sve dok ga savez 2015. nije učinio ilegalnim upravo zbog činjenice da se premalo skrbilo o dobrobiti igrača, a previše o financijskim brojkama koje bi redovito izazvale natezanje između uključenih strana.

Ta su natezanja utjecala na Francesca, jer je već šest godina nastupao kao profesionalni nogometaš, a već je promijenio isto toliko klubova za koje se nije baš naigrao. Većina od 88 nastupa do 2012. otpala je na igre u njegovu prvom klubu Paviji, trećeligašu, te na dvije sezone provedene u Reggini. Kontinuitet mu se ukazao tek na proljeće te godine, kada je u Chievu skupio 14 nastupa od prve minute.

Iz tog razdoblja najviše ga se sjećaju po osvajanju nagrade Cartellino Viola, koja se u Serie A dobiva za fair play, a koju je zaslužio nakon što je na utakmici protiv Palerma insistirao da sudac u posljednjim trenucima utakmice promijeni odluku i umjesto gol-auta dosudi korner za Palermo. Zajedno sa suigračima je potkraj utakmice grčevito branio bod, a Palermo iz tog kornera ipak nije zabio peti gol tog dana; utakmica je završila bizarnim rezultatom 4:4 i Acerbi je ušao u kolektivno pamćenje kao pravi primjer sportaša.

Klubovi ga nisu previše častili minutažom, ali Francesco nije, barem ne vidljivo, razvijao ogorčenje zbog toga; kao da je znao da će unatoč ograničenjima ispuniti svoj san. Ruku na srce, Acerbi nikada ne bi došao na radar svoje dječačke ljubavi Milana da talijanski gigant tih godina nije upao u financijske poteškoće koje su se odrazile i na kadar. S relativno ograničenim sredstvima klub se okrenuo jeftinijim rješenjima, a Acerbi nije bio samo domaće ime, već i navijač od malih nogu, što je uvijek samo dodatni plus.

“Imao sam dva života”, rekao je na predstavljanju u Rimu. “Sada živim onaj drugi”

Acerbi se ni ondje nije naigrao. Njegov je san stao u svega osam utakmica, od čega su dvije bile u Ligi prvaka. Tu je već bio nesretan zbog raspleta koji je za njega značio i opraštanje od Milanova dresa već te zime, nakon samo par mjeseci na San Siru. Vraćen je u Genou nakon novih peripetija s otkupima prava, nabacio pet kilograma viška i polako se povlačio u sebe. Srećom po njega, Sassuolo je kao novopečeni prvoligaš tražio nekog s dovoljno znanja i volje za novim početkom, pa je Acerbi dobio prigodu da oživi svoju karijeru.

No, umjesto toga se susreo sa nečim kudikamo dramatičnijim od potrage za minutažom. Acerbi je tog ljeta na pripremama sa Sassuolom napipao kvržicu na testisima i završio kod liječnika koji mu je potvrdio da se radi o karcinomu.

Rizična skupina za tu vrtu raka su muškarci između 18 i 40 godina starosti. Premda je poznato da fizička aktivnost pomaže u prevenciji zloćudnih bolesti, nema dokaza za to da one išta rjeđe pogađaju sportaše od generalne populacije. No, profesionalcima je barem osigurana elitna medicinska skrb, od dijagnostike do liječenja — Acerbi je u roku od par dana bio na operacijskom stolu, a njegov oporavak trajao je samo tri mjeseca i već sredinom rujna dobio je zeleno svjetlo da debitira za Sassuolo. Svoju dijagnozu svejedno nije dijelio s okolinom, pa čak ni s majkom, uplašen da bi njegova bolest mogla preintenzivno djelovati na nju s obzirom na to da su još uvijek tugovali zbog smrti njegovog oca, koji je preminuo nedugo prije njegove dijagnoze.

Djelovalo mu je tada da je novom šansom za život dobio i novi poriv da se na teren vrati još spremniji. Za sebe je govorio da je “branič u polju, napadač u životu”.

Acerbi je djelovao zaista preporođeno, a Sassuolo mu je u tome itekako pomogao. Nije ispadao iz prve momčadi i u prosincu je kao prvotimac dočekao ogled sa Chievom, rijetkim klubom prije Sassuola koji će pamtiti po dobrome, ali ono što se dogodilo nakon te utakmice ponovno ga je teško pogodilo.

Rutinska dopinška kontrola kojoj se Francesco podvrgnuo nakon tog susreta pokazala je da u krvi ima povišenu količinu korionskog gonadotropina, hormona koji izvorno potiče lučenje progesterona tijekom trudnoće i izaziva onaj ‘plusić’ na testovima trudnoće. Problem je što se izvan trudnoće gonadotropin često sintetizira s različitim anaboličkim steroidima kako bi pospješio razvoj niza drugih hormona; zbog njegove je prisutnosti u urinu 2009. godine bejzbolaš Manny Ramirez, tada član Los Angeles Dodgersa, dobio čak 50 utakmica zabrane igranja.

Inicijalna reakcija Saveza bila je sumnja, pošto Acerbi još od ljeta nije bio pod terapijom, a očigledno nije bio ni trudan. Ali liječnicima je odmah bilo jasno što je posrijed — gonadotropin je u jednom od mogućih scenarija i indikator prisutnosti tumorskih stanica. Francescu se rak vratio baš kada je konačno našao svoje mjesto na terenu, ali i izvan njega. Povratak tumora je ovog puta značio da će terapija biti kudikamo agresivnija, a to više nije mogao ni sakriti jer su zbog sumnji u doping mediji brzo prionuli pokrivanju njegova slučaja.

Acerbi je uz nadzor doktora Paola Minafre, koji ga je liječio i prvog puta, ponovno prolazio sve te mukotrpne korake, od terapije do održavanja mentalne snage. Ti su koraci podrazumijevali čak četiri ciklusa agresivne kemoterapije, a oporavak je za razliku od prvog puta bio iscrpljujuće dug. Ta utakmica s Chievom bila mu je ujedno i posljednja koju će odigrati do rujna 2014.

U tom je periodu oporavka Acerbi, kao i mnogi drugi oboljeli, svakodnevno razmišljao o smislu života, prepustivši se na trenutke preispitivanju vlastite egzistencije koja je sve više nalikovala na nekakvo biblijsko mučenje nego na život mladog sportaša. Ali ni povratak bolesti ga, kao ni ciklusi kemoterapije koja ubija bolesne stanice ali i slabi čitav organizam, nisu natjerali da odustane od svega. Vjerovao je da se još jednom može vratiti.

Njegova vjera u povratak bila je ključna, a jednako je bitno za naglasiti da su povjerenje u njegov puni oporavak imali u Sassuolu, koji ga je na početku nove sezone spremno dočekao s opremom u svlačionici. Dva uvodna kola Acerbi je proveo na klupi, a onda je od prve minute — gotovo točno godinu dana od onog prvog povratka — krenuo još jednom. Vratio se kao neizostavni prvotimac.

Dočekao je i drugu jesen u Sassuolu i utakmicu protiv Lazija u listopadu 2015. Od tog su susreta prošle skoro tri i pol godine tijekom kojih Acerbi nije propustio niti jednu jedinu ligašku utakmicu, a odigrao ih je nevjerojatnih 149 u nizu. Nedostajalo mu je još samo 13 utakmica da ‘skine’ apsolutni rekord u uzastopnim ligaškim nastupima koji još uvijek drži legendarni Javier Zanetti, sa 162 utakmice odigrane u Interovu dresu. U međuvremenu je Acerbi stigao i triput zaigrati za talijansku nogometnu reprezentaciju, a sa 30 godina na leđima je prošlog ljeta došao do transfera karijere. Ovog puta ne kao neka jeftina rotacija, već je za punih 10 milijuna eura potpisao za Lazio i ondje također odmah upao u prvu momčad, nastavivši svoj niz nastupa.

“Imao sam dva života”, rekao je na predstavljanju u Rimu. “Sada živim onaj drugi.”.

Minutaža koju je toliko dugo čekao kao da je nagrada za ustrajnost u namjeri da se vrati na terene. Jedan bedasti drugi žuti karton u pretprošlom kolu protiv Napolija ostavio je Acerbija bez mogućnosti obaranja Zanettijeva rekorda, a on se pohrlio ispričavati svojim suigračima jer ih je “ostavio u teškoj situaciji”, dodavši pritom da “čak i prekid tog velikog niza od 149 utakmica predstavlja točku iz koje čovjek može ponovno započeti”.

Važniji od tih velikih brojki Acerbiju je broj 2 — kao drugi život, druga šansa, drugi početak.