Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Adebayor: Krv nije voda

Kako je zvijezda postala talac slave i vlastite obitelji

Poput Toma Hanksa u Terminalu, Emmanuel Adebayor se našao u problemu. I po tko zna koji put u svom životu, taj je problem odlučio riješiti tako što će si na leđa nakalemiti još jedan, teži.

Kada je pandemija stigla i do Asuncióna, paragvajskog glavnog grada u kojem danas 36-godišnji Adebayor nastupa za Olimpiju, inače najtrofejniji paragvajski klub, vlasti su u svrhu sprječavanja širenja zaraze propisale, između ostalih mjera, i policijski sat. Klub je zbog novonastale situacije omogućio nekolicini stranaca u momčadi da napuste zemlju i odu svojim kućama, pa se Adebayor potkraj ožujka zaputio za Togo. Ali, umjesto u Loméu, Adebayor je po slijetanju zapeo u Cotonou, najvećem gradu u Beninu.

“Praktički sam kao kod kuće, uopće me ne smeta ta činjenica”, izjavio je po dolasku prije nego što je krenuo u novi rant. Naime, Adebayora su, izgleda, u rodnom Togu optužili da nije želio donirati sredstva za borbu protiv pandemije, na što je ovaj pohitao odgovoriti. “Za one što tvrde da ne doniram, razjasnit ću jednu stvar: ne doniram”, krenuo je u javljanju preko Facebooka, na kojem se često obraća. “Ja radim ono što hoću, jedem ono što hoću i to je najvažnije. Naravno, biti će onih koji će me zbog toga kritizirati. Uspoređuju me s Drogbom i Eto’om, ali ja nisam nijedan od njih dvojice. Ja sam Emmanuel Sheyi Adebayor i uvijek ću raditi ono što hoću”.

Ovako na prvu to zaista zvuči brutalno direktno i bahato, pogotovo kada se razmisli o tome koliko je nogometaš tijekom svoje karijere zapravo zaradio. I jest bahato da se tako postavi. Ali taj stav nema slučajno; njegova je životna priča takva da se cijelog života trudio slavom i novcem pomagati ljudima oko sebe, a za to je dobio uvrede i odbacivanje. Čak i od vlastite obitelji.

Od samog početka ga je svaki nogometni uspjeh i svako čudo koje je postizao u očima vlastite brojne obitelji sve više pretvaralo u zlatnu kokoš

Kad su ga kao 15-godišnjaka 1999. Metzovi skauti primijetili u redovima domaće momčadi Sporting Club de Lomé, u njemu su vidjeli visokog i krakatog klinca čije fizičke predispozicije i nisu pretjerano obećavale, ali je usprkos njima iskakao iz grupe. To što je uopće zaigrao nogomet je čudo, jer — barem prema priči — Adebayor prve četiri godine života nije ni hodao. Ta ista priča kaže da je prohodao tek kada ga je majka, nakon što su iscrpili sve opcije, odvela u crkvu gdje su ga položili na tlo i za njegovo ozdravljenje molili punih tjedan dana.

“Odjednom sam u nedjeljno jutro začuo zvuk lopte koju su djeca šutnula o crkveni zid”, rekao je o tom svom ‘čudu’. “I prva osoba koja je za njom pojurila bio sam ja, a svi ljudi u crkvi koji su se za mene molili rekli su da hodam zbog nogometa; jer to znači da imam nogomet u krvi”.

Što je točno iza tog čuda stajalo vjerojatno nikad nećemo saznati, ali ono drugo, nogometno, zaista smo mogli na svoje oči vidjeti. Nakon sezone s Metzom u Ligue 2 stigla je i ponuda iz Monaca, s kojim je 2004. dogurao — zajedno s Dadom Pršom — sve do finala Lige prvaka kao dio legendarnog sastava Didiera Deschampsa; samo finale je, doduše, odgledao s klupe. A onda su po njega došle najveće njuške.

Arsenal, koji ga je te 2006. doveo za tri milijuna funti, u njemu je vidio “novog Kanua”, i to ne samo zbog fizičke sličnosti. Djelovalo je kao da zaista može zabiti iz svake moguće pozicije, kao čovjek koji žudi za loptom toliko da prkosi osnovnim zakonima fizike. Njegov atleticizam — kažu da je u utrci na 100 metara mogao ‘oderati’ čak i Thea Walcotta — kao i kontrola lopte bili su nespojivi s nezgrapnom pojavom, a shvaćanje igre u kojoj je postajao puno više od pukog ‘sidruna’ djelovalo je kao ispunjenje onog davnog crkvenog proročanstva. Adebayor je bio čovjek koji je imao nogomet u krvi i to je pokazivao.

Međutim, i krv se može otrovati.

Isključenje u finalu Liga kupa 2007. kada je opalio Franka Lamparda, onaj čuveni sukob s Nicklasom Bendtnerom, s kojim se iduće sezone potukao na terenu u smiraj gadnog poraza 5:1 od Tottenhama, isključenje nakon sukoba s Liverpoolovim Álvarom Arbeloom

Ali dok je magija trajala, nogomet bi uvijek isplivao iznad svega. Na vrhuncu slave u Arsenalu klubovi su se otimali za njegov potpis; između ostalih, i Pep Guardiola ga je želio vidjeti u Barceloni. A kada je Manchester City na stol u ljeto 2009. za njegove usluge Arsenalu stavio 25 milijuna funti, Arsène Wenger je naprosto želio uzeti taj tada veliki novac, ali je čitava stvar očajno iskomunicirana. Navijači su se već neko vrijeme okomili na njega zbog navodne želje za odlaskom, a tek će se kasnije saznati da su uvrede koje su mu upućivali postajale sve gore i gore. I to je oslobodilo demone.

Karakter je kod sportaša zeznuta stvar, pogotovo u eri definiranoj novcem i društvenom nejednakošću. Adebayor je i dan-danas deveti najbolji strani strijelac u premierligaškoj povijesti; s ukupno 97 golova i 44 asistencije koliko je ubilježio igrajući za Arsenal, City, Tottenham i Crystal Palace, puše za vratom ikonama poput Matta Le Tissiera, ali i samom Drogbi, koji ih je u Chelseaju zabio 104. S 22 godine je odveo Togo do prvog i jedinog nastupa na svjetskim prvenstvima, a sa 24 je proglašen afričkim Igračem godine.

Ali i dalje će od svih gorenavedenih podviga, kao i od svih tih golova, asistencija i briljantnih poteza kod prisjećanja na njegovu karijeru prva asocijacija ostati onaj gol Arsenalu, kada je na Etihadu projurio u sprintu preko čitavog terena samo da se nasladi pred Arsenalovim navijačima. Upitan što mu je bilo u glavi, Adebayor je izrekao samo dvije kratke rečenice:

“Zatvorenik je vani. Zatvorenik je slobodan”.

U nogometu ponekad uspjesi budu zaboravljeni u bućkurišu tribalizma i očekivanja, a jedna patologija rađa drugu. Adebayor je postao zatočen u toksičnom okruženju s kojim mu se bilo teško nositi, usprkos svom novcu koji je zarađivao, jer očekivanja nije imao samo od od trenera, suigrača i navijača. Od samog početka ga je svaki nogometni uspjeh i svako čudo koje je postizao u očima vlastite brojne obitelji sve više pretvaralo u zlatnu kokoš koja ne samo da mora svima osigurati egzistenciju, već ih i učiniti bogatima.

I onda rijetko tko pomisli da je kao 17-godišnjak u nepoznatoj zemlji razmišljao o suicidu kada su ga tražili da im s praktički stipendijskim ugovorom u Metzu kupi kuću vrijednu 600.000 eura. Ili da je morao javno prepričavati kako se gotovo odriče obitelji koja ga je čitav život reketarila i vrijeđala ako joj ne bi ispunjavao kojekakve želje, od luksuza pa do pokušaja pokretanja vlastitih biznisa. Čim nečemu ne bi udovoljio, odmah bi se krenulo u javno defamaciju njegova imena, a bilo je i prijetnji smrću. Kupovanje naklonosti vlastite obitelji je užasno jeziva stvar, a on je doslovno to morao raditi kroz nogomet. U kojem je također kupovao naklonost svojim igrama, i u kojima također njegov talent nije bio dovoljan da izbjegne uvrede i linč, s tisućama navijača koji mu, dok je na nosilima, skandiraju gadarije o tome da mu “otac pere slonove”, a da mu je majka kurva.

Sva postignuća do kojih je već i došao u karijeri na kraju su mu postala teret, a sa svakim novim prelaskom i novom kontroverzom koju su ljudi prvoloptaški prišivali “gramzivosti” i “bahatosti” želio je poput djeteta tek provocirati nove negativne reakcije. Bio je to njegov način ‘osvete’ nogometu, pri čemu se ono tobožnje davno čudo u crkvi na kraju pretvorilo u prokletstvo. A kada ga je umorilo i to, jednostavno se predao, lutajući od Turske do, evo, sada Paragvaja.

Okolnosti su to u kojem slava koju je stekao samo pogoršava stvari, dok s druge strane za tisuće drugih mladića, čije obitelji doslovce žrtvuju njih kao djecu za vlastiti prosperitet, nikada ni ne čujemo. O tim stvarima navijači prečesto niti ne razmišljaju, a kamoli da ih povežu u neku širu sliku. Dapače, mi svi skupa znamo vidjeti te klince kao ventil nekih svojih frustracija i nerealnih očekivanja, upogonjeni najnižim plemenskim strastima.

Na kraju postaje i jasno zbog čega je Adebayoru dovoljno da bude barem bliže onome što i dalje naziva kućom, u kojoj ga i sad optužuju da je “donio koronavirus u Afriku”, kao i razlog zbog kojeg nije pohitao donirati novac za borbu protiv pandemije. Nogometaše katkad gledamo kao hodajuće banke koje svoj novac nisu ‘pošteno’ zaradili, pa ga samim tim moraju davati šakom i kapom kako bi dokazali svoju lojalnost društvu. Adebayor je svojom nogometnom vještinom zaista došao blizu Drogbinu ili Eto’ovu statusu, ali njegova priča nije ista kao njihova.

Njegova je priča ona o prokletstvu nogometne slave koja i krv može pretvoriti u vodu, a pojedinca učiniti taocem čak i vlastite obitelji.