Na suncu i sjeni

Afganistan: Nogomet kao otpor

Kako su se žene loptom borile za svoja prava i integritet

Dana 12. studenog 2019. odigrana je utakmica koja će ostati zabilježena po svom iznimnom značaju za jednu nogometnu ekipu. Tog dana su afganistanske i kirigistanske ženske nogometne reprezentativke odigrale međusobni susret u sklopu Prvenstva centralne Azije za žene, u kojoj su Kirigistanke slavile s razmjerno rutinskih 3:0. Ta je utakmica bila posljednja za Afganistanke; njihov put sada je postao dio veće borbe, one koju ne mogu više okrenuti u svoju korist.

Khalidi Popal bilo je 18 godina kada se 2004. njena obitelj vratila iz egzila u Pakistanu, u kojem je 2001. pronašla mir od rata u svojoj domovini i američke invazije. Talibani su se tada povukli i period njihove vlasti došao je kraju, što je natjeralo mnoge Afganistance na pomisao kako za tu nesretnu zemlju konačno dolaze bolji dani; pogotovo za žene. Djevojka je po povratku u rodni Kabul dane kratila na dotad nezamisliv način; sretna što ima pravo ići u školu — pod talibanima je ženskoj djeci bilo zabranjeno pohađati nastavu nakon što navrše 12 godina — sada se mogla i baviti sportom.

Možda zvuči sasvim banalno, ali u Afganistanu je takav vid aktivnosti za mlade djevojke bio je izrazito opasan, čak i nakon pada talibanskog režima.

Koliko točno opasan najbolje govori Khalidin kasniji put, koji ju je preko godine dana pakla u izbjegličkim kampovima odveo sve do Danske. Ondje je završila nakon brojnih prijetnji smrću u gradu u kojem je mislila da konačno može slobodno raditi ono što najviše voli, a to je igrati nogomet; jedne večeri je samo nestala, s torbom u kojoj čak nije imala ni svoj omiljeni dres.

“Afganistanke sanjaju napraviti nešto veliko za svoju zemlju. Sanjaju podržati svoje sestre i razviti jaku reprezentaciju koja predstavlja pozitivni imidž afganistanskih žena”

Nakon mjeseci, pa i godina tijekom kojih je kretala na treninge kao u rat, sa smećem kojim su je gađali i brojnim uvredama, pa čak i fizičkim napadima koje su ona i suigračice trpjele, Khalida je konačno pukla i odlučila da više to ne može podnositi više i da je njen aktivizam postao naprosto preopasna stvar. Sada se i dalje bavi nogometom kao svojevrsna skautkinja za talentirane nogometašice u izbjegličkim kampovima u Danskoj. Iako je naprasno morala napustiti Kabul, njeno nasljeđe kod kuće bilo je ogromno.

Bilo je, jer se povratkom talibanske vlasti stvari za žene u Afganistanu ponovno mijenjaju na gore. Talibani podrazumijevaju da se žene nakon osme godine života ne mogu pojaviti u javnosti bez prisustva bliskog krvnog srodnika ili muža, odnosno njegova najbližeg muškog rođaka. Štoviše, i medicinska skrb im je zabranjena ukoliko je nisu u mogućnosti potražiti zajedno s nekim od muškaraca iz navedene kategorije, a jasno da onda ni mogućnost školovanja te samostalnog rada i života nije realna. Utoliko je, nakon godina takve vlasti, i dalje u Afganistanu bilo izrazito teško odstraniti diskriminatorne stavove prema ženama, a pomisao da se one bave sportom za mnoge su bile izvor sramote, pa i bijesa.

Brojne su priče tih nogometnih pionirki o otporu s kojim su se susretale čak i unutar vlastitih obitelji kada su se kretale baviti nogometom; o pogrdama i potrebama za bijegom na travnjak. Odnosno, u NATO-ovu helikoptersku bazu u Kabulu, koja je jedno od najopasnijih mjesta na svijetu, s ogromnom mogućnošću terorističkih napada. Ali za afganistanske žene bilo je to jedino utočište na kojem im je istovremeno mogla biti zagarantirana sigurnost pri treniranju, čak i ako je to uključivalo 20 kilometara pješačenja do tamo i natrag kući, kao i česte prekide treninga zbog slijetanja i polijetanja NATO-vih helikoptera.

A onda su 2006. uspjele u svom naumu, priznanju ženske nogometne reprezentacije.

Khalida je priznala kako su nogometna, ali i državna vlast dale zeleno svjetlo za taj potez prvenstveno zato jer su shvatile kako FIFA savezima omogućuje dodatna sredstva za promociju ženskog nogometa, pa se zapravo tu radilo gotovo isključivo o financijskoj koristi. No, za nogometašice je to bilo manje bitno, jer je to priznanje bilo prvi formalni znak legitimacije, što je samo po sebi ogromni korak prema rasterećenju opasnog pritiska na igračice.

Godinu dana kasnije odigrale su i svoj prvi međunarodni turnir u Pakistanu, a 2014. je Afganistan dobio i svoju prvu žensku ligu, koja se između ostalog igrala i na Olimpijskom stadionu u Kabulu. Onome na kojem su prilikom rekonstrukcije morali podebljati slojeve trave kako ne bi ispalo da se nogomet igra doslovno na leševima ljudi koje su talibani ondje pogubljivali.

Pokretanje ženske lige bila je simbolička pobjeda za Afganistanke. Nogomet je bio medij kojim su dokazivale svoju ravnopravnost i prisutnost u jednoj tako opasnoj, konzervativnoj sredini, u kojoj su mnoge žene zbog pritiska okoline i dalje morale napuštati svoje ekipe, kao i poslove. Pomoć im je pritom dolazila sa svih strana; Popal je (p)ostala vođa tog pokreta i u Danskoj, omogućivši afganistanskom savezu kontakt s Hummelom, tvrtkom koja je omogućila tehničko sponzorstvo za sve selekcije te razvila sportski hidžab s kojim su djevojke mogle igrati.

Afganistanke su trening-kampove održavale u Njemačkoj i u SAD-u, foksirajući se na širenje igračkog bazena s djevojkama koje su se, kao i Popal, razmiljele svijetom bježeći od progona. Tako su dobile priliku za svojevrsnu ‘osvetu’ sistemu koji ih je proganjao i otjerao u nepoznato. Zapravo, činilo se da su najveći pomaci po pitanju inkluzije i ženskih prava u Afganistanu ostvareni baš kroz nogomet. No, daleko od toga da problema i dalje nije bilo.

Dapače, oni su uskoro kulminirali.

U velikom intervjuu za The Guardian koji je Khalida dala još 2017. izrekla je rečenicu koja je posebno dobro opisala to koliko se malo toga efektivno promijenilo u načinu na koji afganistansko društvo vidi žene, bez obzira na to što Talibani efektivno više nisu bili na vlasti. ‘Demokracija’ koju je Zapad ‘uveo’ u Afganistan bila je samo uglađena varijanta istog mentalnog sklopa.

“Moj problem nisu samo Talibani s pištoljima”, rekla je Popal u tom intervjuu. “Moj problem su i Talibani s kravatama, u odijelima i u cipelama, ljudi s talibanskim mentalnim sklopom koji su protiv žena i toga da one imaju glas”.

U trenutku kada se činilo da je ženska nogometna revolucija u Afganistanu na svom vrhuncu, došlo je do neočekivanog obrata. Sve je više žena prestajalo dolaziti na treninge i na utakmice, često bez ikakvog objašnjenja. U tom je trenutku postojala i realna mogućnost da Afganistanke senzacionalno ostvare plasman na Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj 2019., ali umjesto toga na površinu je isplivala mračna istina o nizu psihičkog i seksualnog zlostavljanja igračica koje su sprovodili ne samo treneri, već i članovi kabineta Afganistanskog saveza, uključujući i tadašnjeg samog predsjednika Saveza Keramuddina Kerama.

Iako je on odbacivao optužbe, tvrdeći kako se radi o “uroti igračica koje žele iskamčiti političke azile”, prvi čovjek tamošnjeg Olimpijskog odbora Hafizullah Wali Rahimi otvoreno je priznao kako je seksualno zlostavljanje morbidna realnost ne samo u nogometu, već i u afganistanskom sportu općenito. Popal je tada bila u ulozi tehničke direktorice ženske reprezentacije i još je jednom uzela na sebe preuzela inicijativu u bobri za prava nogometašica.

“Afganistanke sanjaju napraviti nešto veliko za svoju zemlju”, rekla je tada. “Sanjaju podržati svoje sestre i razviti jaku reprezentaciju koja predstavlja pozitivni imidž afganistanskih žena. Nažalost, muškarci pokušavaju razoriti naš program, a ja vjerujem da moj glas može promijeniti taj sistem”.

FIFA je reagirala dvojako; iako je suspendirala Karima s dužnosti i pokrenula istragu, skandal je doveo do stagnacije u razvoju ženskog nogometa. Umjesto plasmana na SP, Afganistanke su potkraj 2019. isključene iz FIFA-ine rang-liste zbog neaktivnosti, odnosno zbog manjka odigranih službenih utakmica. Hummel je također do završetka istrage prekinuo suradnju s afganistanskim savezom. Novo vodstvo saveza obvezalo se na nastavak suvislog rada ženske reprezentacije i činilo se da stvari idu u tom smjeru, o čem je svjedočio nastup na Prvenstvu centralne Azije uoči pandemije.

Ali sada je stvar ponovno na početku.

Afganistanke su za mjesec dana trebale gostovati u Tadžikistanu, gdje se održava kvalifikacijski turnir za odlazak na Azijski kup 2022. Umjesto da ondje odmjere snage s Vijetnamom, Maldivima i reprezentacijom domaćina, za mnoge afganistanske nogometašice uopće ne znamo ni gdje su. Dio njih se vjerojatno već pridružio svojim kolegicama-azilanticama po Europi i svijetu, i to onaj dio koji je imao dovoljno sreće da na vrijeme umakne iz zemlje. Ostatak je, povratkom Talibana, osuđen na život u strahu.

Prema izvještajima iz opustošenog Kabula, žene su posebno na meti, pogotovo ove koje su se ‘odmetnule’ od tradicionalnih vrijednosti. Mnoge se skrivaju po stanovima u nadi da će dobiti politički azil i s njim uspjeti pobjeći iz zemlje, što se svakim novim danom čini sve manje izglednim. Doduše, čelnici Saveza su već u bijegu u Indiji, u strahu od talibanskog progona baš zbog podrške ženskom nogometu u zemlji.

Nogomet je u Afganistanu kroz godine postao medij otpora i borbe za ženska prava i integritet. Igračice su riskirale puno više od verbalnog vrijeđanja i odbacivanja okoline jer su se usudile boriti za sebe kroz sport. Danas su ta igrališta, toponimi njihova otpora, sablasno prazna i pitanje je hoće li se ponovno koristiti za jezive, nenogometne aktivnosti.

Nogometašice će i dalje iz svojih skrovišta snivati dan kada će moći slobodno igrati svoju ligu i golovima donositi sreću napaćenoj zemlji, uništavanoj i izdanoj i od Zapada i od domaćih fundamentalista. Pripadnice pokreta otpora neće nužno imati puške i pištolje, ali možda hoće nogometnu loptu, koja se pokazala kao najubojitije oružje u njihovoj pobuni.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.