Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Akinfenwa: Nježna Zvijer

Svi su mu govorili da nogomet nije za njega. Nije poslušao

Nije neka tajna da prečesto živimo život po tuđim mjerilima.

Ne moraju to biti samo reklamni panoi i ljudi na njima, već nas često u okvire i vlastite vizije stavlja i naša najneposrednija okolina. Nekad je to sasvim realno i zaštitnički, pogotovo u trenucima kada ni sami ne znamo procijeniti svoje limite, ali prečesto je to iz nesigurnosti u vlastitu procjenu, koja se onda odnosi na život nekog drugog. Lakše nam je naprosto reći da se netko jednostavno ne uklapa u neki zadani kalup i drviti po tome, iako je ovaj dokazao da vrlo vjerojatno naša perspektiva i nije najpreciznija.

Adebayo Akinfenwa, tada klinac iz sjevernolondonskog Islingtona, volio je nogomet najviše na svijetu, ali je uvijek slušao o tome kako to “nije za njega”, i prije nego što je pokušao dokazati suprotno.

Kao dijete nigerijskih doseljenika, u životu je samo želio biti kao i svoj heroj John Barnes, kojeg je u djetinjstvu pratio kako krči svoj put u najdražem mu klubu, Liverpoolu. Problem je bio u tome što ga je Barnes, inače krilo, opčinio svojom gracioznom pojavom na terenu i lakoćom kretanja. Ade je, s druge strane, u pubertetu spoznao kako je za njega primjereniji opis “slon u sobi” — s naglaskom, dakako, na njegovu ‘nenogometnu’ konstituciju. Bio je, što se ono kaže, širi nego viši, ali ne u smislu da je bio debeli trut, već je jednostavno fizički bio brutalno razvijen, toliko da su mu preporučili karijeru u nizu drugih zanimanja: od ragbijaša pa do izbacivača u noćnom klubu. Ali za njega je nogomet bila jedina opcija, bez obzira na to što je u danom trenutku samo on vjerovao da može uspjeti u njemu.

“Da sam slušao stvari koje su mi ljudi govorili kada sam bio mlad, ne bih bio nogometaš”

S vremenom je izrastao do visine od 1,85 m, ali je glavni problem bio taj što je na njih dodao oko 100 kilograma velikim dijelom mišića, što je i u tadašnjoj eri, u kojoj se od napadača i dalje primarno tražila snaga, izgledalo karikaturalno. Dane u kojima ne bi igrao nogomet ili radio povremene fizičke posliće provodio je u teretani, dodatno radeći na svojoj ionako predimenzioniranoj građi. S vremenom ga je Watford pristao pozvati na probu, onu za koju kaže da je “trebala trajati tjedan dana, a potrajala je osam mjeseci”. I u kojoj su mu nakon osam mjeseci neizvjesnosti i nadanja, na razgovoru na koji je stigao pun nadanja i u dresu, priopćili da mu ipak neće ponuditi stalni ugovor.

Bilo je to prvo pravo razočaranje i trenutak u kojem je pomislio da su možda sve one sumnje i pokušaji uvjeravanja bili realni. No, nije još mislio odustati.

Paralelno se pojavio izvjesni agent koji je te 2001. rekao Akinfenwi kako ima klub koji ga je spreman potpisati. Taj klub bio je FK Atlantas u litavskoj Klaipėdi i tada 18-godišnji nogometaš se dvoumio oko toga isplati li mu se dokazivati toliko daleko od svih koji su u njega sumnjali. Isprva se nećkao, ali kada ga je Watford i konačno odbio, Litva mu je ostala jedini izbor.

U malom baltičkom gradu problem je bila i njegova boja kože — Ade je bio prvi tamnoputi igrač u klupskoj povijesti — a kada je na nju došla i njegova opća pojava, situacija je poprilično eskalirala i to na najodvratniji mogući način.

“I tada sam bio veliki crni tip”, prisjetio se. Suprotstavljali su mu se svi, uključujući i domaće navijače. “Na mojoj prvoj pripremnoj utakmici navijači su skandirali stvari tipa “zigga, zigga, zigga, ubij crnčugu”, a bili su odmah uz aut liniju. Kada bi potrčao za loptom, oponašali su zvukove majmuna.”

Potpuno otuđen i sam protiv svih, što se nije baš najbolje poklopilo s njegovim već postojećim sumnjama, Akinfenwa je otišao u jedan lokalni internet kafić kako bi se spojio na tada popularni MSN i kontaktirao brata u Londonu da mu se požali na situaciju.

“Brat mi je rekao da dođem kući ako želim”, prisjetio se. “Ali rekao mi je i da mogu ostati i pokazati im da su u krivu. To ću zauvijek pamtiti”. Upravo je to i napravio; kada je u finalu Kupa te 2001. postigao jedini pogodak protiv Žalgirisa kojim je Atlantas trijumfirao u tom natjecanju prvi put u svojoj povijesti, više nije bio “ogromna majmunčina”, nego heroj. Postao je lokalni celebrity, otvorio je i prvi Adidasov dućan u gradu te je stigao i na prijem kod gradonačelnika.

Ali važnije od svega, dokazao je da može uspjeti i onda kad je najteže.

Osokoljen uspjehom koji je izašao iz čisto nogometnih okvira, Akinfenwa se tek tada odlučio vratiti kući, gdje je morao ‘samo’ i dalje dokazati da je nogometna karijera ona u kojoj se može ostvariti. No, bio je to i dalje vrlo težak podvig; pošto nitko nije bio uvjeren da je Ade sposoban igrati ozbiljan nogomet, ni one rijetke zainteresirane strane nisu željele obvezati ga ugovorom. Morao je ponovno ići opskurnim putevima, tako što će potpisati za velški Barry Town, s kojim je u samo devet odigranih susreta zabio šest golova i tako klubu pomogao osvojiti dvostruku krunu. Problem je bio u tome što je baš na kraju te sezone dotadašnji vlasnik kluba povukao ulaganje, što je značilo da Barry Town odlazi u likvidaciju, a Ade ostaje bez mogućnosti dobivanja normalnog ugovora.

Ipak, svoj je trenutak, kakav-takav, dobio kada su mu nakon nekoliko neuspjelih pokušaja u niželigašima Boston Unitedu i Leyton Orientu pristupili iz tada trećeligaškog Torquay Uniteda, koji je tražio spas od ispadanja u League Two. Iako na kraju u tom nastojanju nisu uspjeli, Akinfenwa je te sezone u njihovu dresu zabio 14 golova, što ga je dovelo na radar Swansea Cityja, tada također trećeligaša. Ade je bio oduševljen, zabio je prvi službeni gol na novom Liberty Stadiumu, a kada je postigao i pobjednički pogodak u finalu Football League Trophyja protiv Carlislea, činilo se da je na pravom putu da zapečati svoj kultni status, pogotovo zato jer je momčad s njim u vrhu napada stigla i do playoffa za plasman u Championship. No, za njega stvari nikad nisu bile jednostavne.

Doigravanje protiv Barnsleyja odlučiveno je raspucavanjem s bijele točke, a Ade je uz Alana Tatea bio jedini Swanseajev igrač koji je promašio jedanaesterac, čime je pobjeda otišla na Barnsleyjevu stranu. I ne samo to, već je pri početku iduće sezone prvo zaradio frakturu potkoljenice, a onda, nakon oporavka, i prijelom desne noge, čime je ne samo bila gotova njegova sezona, već su mnogi kritičari tvrdili da je s tim zapečatio i svoje ambicije u profesionalnom nogometu.

Naravno, da je u pitanju bio bilo koji drugi nogometaš, priča bi se vrtjela oko toga da jednostavno nema sreće s ozljedama. Ali Ade je, opet zbog svoje bizarne konstitucije, bio praktički prozivan kao tip kojem se teške ozljede događaju iz razloga što uporno testira svoje tijelo koje naprosto nije građeno da izdrži takve razine opterećenja, bez obzira što su obje ozljede bile čisto mehaničke prirode.

Nije Ade ni tada odustao, bez obzira na to što mu je možda stvarno i tijelo samo poručilo da nogomet nije za njega. Pokušao se izboriti za ugovor u isto tako trećeligaškom Millwallu, ali sve što mu je nakon rehabilitacije ponuđeno bio je ugovor koji se obnavljao iz mjeseca u mjesec. Tih ugovora na kraju i nije bilo puno; za Millwall je nastupio u svega sedam utakmica tijekom kojih nije postigao niti jedan pogodak.

Uslijedio je Northampton Town. I opet je važnije bilo to što čovjek nalikuje tenku, zbog čega ga je menadžer Gary Johnson opisao kao čovjeka “koji će potaknuti maštu navijačima”, ali je Ade počeo zabijati, i to dosta. U pet godina u klubu, u koji se dvaput vraćao, ubilježio je čak 188 nastupa i zabio 71 gol. Bilo je tu pregršt lijepih trenutaka, uključujući i onaj u kojem je na aukciji koju su navijači organizirali kako bi prikupili financijska sredstva za pomoć klubu donirao svoj dres s utakmice protiv Accrington Stanleyja, na kojoj je zabio svoj prvi i dosad jedini hat-trick u karijeri. Taj je dres prodan za 440 funti.

Bilo je i grubih trenutaka, kao kada je na klupu sjeo današnji izbornik engleske mlade reprezentacije Aidy Boothroyd, koji je očito imao pik na njega. Navijači se nisu mogli načuditi kada je Boothroyd iz prvog sastava u finalu playoffa 2013. protiv Bradforda izostavio Akinfenwu, da bi već do poluvremena gubili 3:0. U pokušaju izvlačenja Boothroyd se poslužio prljavim trikovima, naglasivši kako je “pronašao hrpu omota iz KFC-a” u Akinfenwinu automobilu. Ovaj je znao da to nije istina i da ga je ovaj samo pokušao nisko diskreditirati na račun onog najočitijeg, njegove konstitucije. Srećom, Ade je čovjek koji se čitavu karijeru borio protiv takvih stigmi, pa mu je samo u zajebanciji odgovorio kako “ne voli ni KFC ni McDonald’s”, već da je više ovako “tip za Nando’s”.

Stvar je u tome da su mu tada već bile 32 godine; unatoč činjenici da su redom bivši i aktualni suigrači stali na njegovu stranu u ‘sporu’ s trenerom, tvrdeći da je Akinfenwa uvijek onaj koji prvi dođe na trening i posljednji s njega ode, on se pomirio s tim da vjerojatno nikad neće zaigrati na puno većoj razini. On je s vremenom svoju zadovoljštinu dobio samom činjenicom da je igrao i da je zabijao, što mu nitko nije mogao, a ni želio previdjeti. Doduše, kada je u trećem krugu FA Cupa 2015. ostvario svoj dječački san, zaigravši u dresu četvrtoligaša Wimbledona protiv svog Liverpoola i postigavši gol u porazu 2:1, cijela se Engleska zapitala je li možda Ade zaslužio u nekom trenutku dobiti šansu na višoj razini. Te je godine i službeno postao najsnažniji igrač u serijalu FIFA, kojem su u popularnoj videoigri prišili 97 od mogućih 100 kao mjeru snage.

Akinfenwa je bio svjestan da iza njega stoje brojke i golovi, i da je njegov utjecaj na igru doista jasno mjerljiv kroz njih, a to je ono što je s vremenom postalo najbitnije. Kada je pronašao svoje mjesto ondje gdje nikada nije mislio da će uspjeti, tada se i oslobodio, prigrlivši svoj kultni status među navijačima koji su uporno radili nebrojene lažne Twitter profile s njegovim imenom i smišljali pjesme u čast kultnog heroja romantičnog okruženja engleskih nižih liga.

Poetska je pravda da je sad, u 39. godini, konačno uspio dogurati i do Championshipa, u koji se plasirao sa Wycombeom, 13. klubom u svojoj karijeri.

Njegova je zarazna karizma, kojom je prolazio kroz sve silne nedaće i probleme, ponovno u izražaj u urnebesnom intervjuu nakon playoff susreta protiv Oxforda, u kojem se prisjetio kako je na istom mjestu stajao u Wimbledonovu dresu četiri godine ranije, iako tada poražen, kada su mu priopćili da mu ipak neće produžiti ugovor. Međutim, u tom moru šala i doskočica u kojem se našla i čestitka od Jürgena Kloppa, Akinfenwa je slikovito predočio zbog čega je njegova priča toliko jedinstvena i zbog čega nogomet i dalje može živjeti izvan kalupa u koje ga sve češće ograničavamo i omeđujemo.

On je priča o nesalomljivom duhu koji je živio samo za jednu stvar, a to je nogomet. Tko zna, možda je mogao ostvariti i kudikamo bolju i uspješniju profesionalnu karijeru u svim onim smjerovima u koje su ga ljudi iz najboljih namjera konstantno gurali, bio to ragbi ili američki nogomet, za koji je imao i konkretne ponude iz SAD-a. No, on je želio kroz dokazivanje samom sebi dokazati i svoju ljubav prema nogometu.

“Da sam slušao stvari koje su mi ljudi govorili kada sam bio mlad, ne bih bio nogometaš”, objasnio je. “Trebalo je puno rada i posvećenosti. Ali svi profesionalni nogometaši su amateri koji jednostavno nisu odustali, i to je ono što govorim klincima koji su slične građe kao ja.”

Adebayo ‘Zvijer’ Akinfenwa nije odustao. Pokazao je kako život, pa tako i nogomet, ne mora biti vođen isključivo u zadanim okvirima koje netko drugi definira.