Ako niste već s njim dobro upoznati ili ako niste bili među onih par stotina tisuća ljudi koji su pratili tih dva i pol sata priče koja je polagano, iz minute u minutu, tonula u bunilo, Žorž je vjerojatno najlegendarniji nogometaš koji nikad nije ostvario veliku karijeru. Iako je njegova golgeterska sposobnost zaista bila izvanredna, njegov profesionalni elan bio je obrnuto proporcionalan njoj, pa su mu tako vrhunac ostale dvije godine u slovenskoj Muri, kao i ugovor u RNK Splitu, kod braće Žužul, gdje je više bio maskota u ionako maskotama prekrcanoj svlačionici.

Žorž — ili Amigo, kako vam draže — ima već i povijest ‘lomljenja’ YouTubeovih algoritama još iz doba kad je krišom snimao razgovore s nekolicinom viđenijih lica iz domaće nogometne zbilje, od čega su definitivno najpoznatiji oni s njegovim menadžerom Sinišom Šošom. Obilinovićev odgovor na Šošino pitanje o tome koliko je spreman za neku probu u Koreji na koju su se spremali krenuti, a koji je glasio “80 posto, dragi” postao je pop-kulturalna referenca i praktični opis svakog opasnijeg mamurluka.

Žorž postaje idol jednog tužnog, razorenog društva na periferiji, društva koje živi od danas do sutra i ljutito odbija sagledati stvari onakve kakvima zapravo jesu

Tih je 80 posto bila idealna mjerna jedinica njegove karijere, nogometne verzije scenarija Mućki, odnosno života na margini, u kojem ga je uvijek jedan korak dijelio od uspjeha. Ali njemu taj jedan korak nikad nije bio nešto strašno bitan. Kako je u Inkubatoru sam rekao, “ti uživaš u toj čaši, ali uživaš i u toj utakmici”, podsjećajući u svom stilu usput na to kako je puno onih koji su živjeli profesionalno i zdravo svejedno završilo nigdje.

Obilinović te svoje anegdote priča kombinacijom splitske ulične rječitosti i dječačke simpatične, nepatvorene iskrenosti, prvenstveno prema samom sebi i stvarima koje su ga zapravo ograničile u životu. Ovo gostovanje u Inkubatoru je dijelom zbilja podsjećalo na inserte iz Noćne More Željka Malnara i njenih junaka s društvene margine koji su nam davali uvid u njihov svijet onakav kakav uistinu jest; ne zato jer su to pomno dogovarali i pripremali prije svojih ‘anti-emisija’, već jer nisu imali blage veze kako život izvan tih njihovih ulica i birtija uopće izgleda. Razlika je s Obilinovićem ta što on zna, ili barem znao kako je mogao izgledati.

I pogrešno bi bilo reći da je on taj neki bolji život naprosto odbio živjeti, ma koliko on puta prepričavao bjegove s priprema i probi u kockarnice i birtije. Amigo je, a to on sam neskriveno ponavlja, “vezan” uz čašu; ona ga je prvenstveno ostavila bez karijere koju je kao talentirani golgeter mogao imati, a onda ga je posljedično još čvršće vezala uz sebe. I nije da mu okolina pomaže shvatiti da to nije najbolja stvar, već upravo suprotno, ona ga i časti.

Biti ovisnik u društvu koje živi na romantičnom poimanju kafanskih boema, ovjekovječenih u svim živim žanrovima na sve žive načine, postaje praktički nešto sasvim pozitivno i poželjno. Mi smo samim geopolitičkim položajem kolektivno upoznati sa životom na margini i sve što nam onda preostaje je aktivno izbjegavati tu realnost životom među alkoholnim parama, jer nam se gotovo nemoguće pokušati ophoditi s njom na bilo koji drugačiji, zdrav način. U globalu će se to ‘pravdati’ stihovima Tome Zdravkovića ili Arsena Dedića, a u nogometnoj niši idealiziranjem, recimo, lika i djela Georgea Besta — inače čovjeka koji je sa samrtne postelje pozvao tabloidne novine da ga snime takvog unakaženog samo kako bi poručio ljudima da “ne umru poput njega”.

Ali taj i takvi su detalji u nas manje poznati; ljudi to ni ne žele znati jer bi svijest o toj strani priče urušila lažni ideal.

Upoznao sam više ‘amiga’ koji zbilja jesu bili talentirani, ali kojima je čaša bila — mnogima je i ostala — draža od nogometnih uzbuđenja. Neki su pronašli neki smisao u životu, drugi su završili u mraku iz kojeg se teško izvući. A teško se izvući jer je život u lijepoj i vedroj prošlosti ipak samo to — život u prošlosti. Uvijek postoji točka u kojoj njihova priča više nije ni ugodna i zabavna, a onda se zatomljava na sve moguće načine.

Zna to i sam Obilinović i ovo njegovo gostovanje bilo je zorni prikaz toga. Nakon dva sata priče, uglavnom o neostvarenoj karijeri koju zaista priča na prijemčiv i zabavan način, tema je ponestalo, jer o sadašnjosti koja se odvija pred očima tih brojnih gledatelja malo tko i želi pričati. I onda se i on samo pijan ‘ugasio’, na kolektivno oduševljenje auditorija.

Tužni klaun Žorž masama je dao novi sloj boje na slici boemskog nogometaša, u zemlji koja njima vrvi. Njegova iskrena priznanja o tome kako živi u dugovima da bi pio od jutra do mraka djeluju kao dobra zajebancija, a ne kao vapaj za pomoć. To je zapravo život lažnog nogometnog glamura u društvu koje mlade igrače privuče pričama o velikim ugovorima i transferima, a kad se oni ne ostvare, bivaju prepušteni sebi samima. Štoviše, ukazivanje na loše navike postaje vrlo nepopularno, jer ljudi vole tužne klaunove da skrenu misli sa svoje vlastite muke.

I njegov agent mu je otvoreno pričao o tome kako će mu, umjesto plaće, otplaćivati zelenaške dugove koje je natukao. Bivši će suigrači, nekad i sad, također tu i tamo subvencionirati njegov životni stil. I na kraju tu dolazimo mi, isto tako tužni i mali ljudi čije priče, problemi i ovisnosti nisu ni približno toliko zabavne i javne. Nama trebaju žorževi da kroz njih živimo misao kako naši upropašteni životi ipak nisu toliko loši, jer se svi dobro zabavljaju tuđom mukom, koliko god autodestruktivna i opasna ona zapravo bila.

Obilinović tako ne postaje samo spomenik svim onim kafanskim nogometašima koji su bili “bolji od Modrića”, ali kojima, eto, iz nekog mističnog, vanjskog razloga nije bilo omogućeno da se realiziraju. Žorž postaje idol jednog tužnog, razorenog društva na periferiji, društva koje živi od danas do sutra i ljutito odbija sagledati stvari onakve kakvima zapravo jesu. Lakše mu je na kraju dana, baš kao i u emisiji, čekati da smijeh prestane i da se svjetla ugase.