Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Anarhist

Je li Tomás Carlovich bio najbolji igrač ikad?

Zvali su ga El Trinche; perun. Bio je visok i mršav, razbarušene duge kose i neobrijan, a njegove duge i mršave noge nalikovale su vrhovima vilice. Čovjek bi, kažu, na prvi pogled rekao da takav tip jedva može stajati na tim nogama, ali Tomás Felipe Carlovich je, opet kažu, bio najbolji nogometaš kojeg je Argentina vidjela. Ili, preciznije rečeno, kojeg je mogla vidjeti.

U sportu legende traju najduže, a priče o igračima, boljima i od najboljih u povijesti, izviru iz svakog ugla i pri svakom novom prepričavanju postaju drugačije, sočnije. Najčešće zato jer izvorna priča nema veze sa stvarnošću, i sve te karijere koje su se ‘trebale’ dogoditi, a nisu, imale su uvijek neku nepremostivu prepreku. Zato legende o neostvarenim talentima postanu neka vrsta natjecanja: dok oni o kojima se priča samozadovoljno sjede, ne želeći uništiti iluzije koje kruže o njima, ovi koji ih pričaju žele ih ‘podebljati’, što prerasta gotovo u određenu književnu formu.

Carlovicheva je priča istovremeno i naširoko poznata, jer su joj svjedočili mnogi, ali također i sasvim nepoznata, čak i oko onih osnovnih detalja o čovjeku koji je još živ: baš kakva bi priča o takvoj izvanvremenskoj legendi trebala biti.

Za početak, nismo sigurni ni koji rođendan danas uopće slavi. U nekim knjigama i zapisima stoji kako je rođen 17. travnja 1946., a u drugima pak piše 20. travnja 1949. Ipak, konsenzus koji je najbliže istini pada na datum 19. travnja 1948. Kada bi takvo što uopće bilo i bitno, jer ako je čuveni argentinski pisac Jorge Luis Borges — koji je sam, blago rečeno, izbjegavao nogomet — zapisao da se “ciklus nogometne povijesti obnavlja kad god dijete na ulici nogom šutne nešto”, onda je u Carlovichevu slučaju to jedini i pravi rođendan koji treba imati na umu.

“Najbolji igrač svih vremena već je igrao u Rosariju”, rekao je Maradona po dolasku u Newell’s Old Boys 1993., “i njegovo je ime Carlovich”

A loptu je prvi put šutnuo u Belgranu: danas četvrti na zapadnom rubu grada Rosarija, a nekada slumu za siromašne radničke i poljoprivredničke obitelji koje je uglavnom životna plima nasukala na obale tog lučkog grada. Naravno, postoje i različite priče o njegovu porijeklu, one koje su s vremenom čak počeli iskorištavati ovdašnji revizionisti, tvrdeći da su Karlovići pobjegli od progona jugoslavenskih vlasti nakon Drugog svjetskog rata. Međutim priča s tim po svemu sudeći nema nikakve veze: njegov otac Mario, inače s Ugljana, stigao je u Argentinu u potragu za poslom još početkom 1930-ih. Snašao se u ulozi vodoinstalatera dovoljno da sa suprugom Elvirom othrani svoju sedmoricu sinova, od kojih je Tomás bio najmlađi.

“Carlovich je bio jedno od one djece s ulice koja su, još otkako su se rodili, imali loptu kao jedinu igračku”, govorio je o njemu César Luis Menotti, svjetski prvak s Argentinom 1978. “Imao je baš čvrstu poveznicu s loptom; volio se zabavljati, ali nije imao nikog da ga usmjeri i pritom nije želio nikakve kompromise”.

S vremenom se razvio u ono što Argentinci nazivaju volante — veznjaka kojem se lopta lijepi za nogu i koji je s njom mogao što je želio. Kao 15-godišnjaku su mu pristupili iz Rosario Centrala, jednog od dvaju najveća kluba u gradu. I već tu je dao naslutiti da je lopta njegov jedini autoritet što se igre tiče, a da je svaki drugi oblik konformizma za njega suvišan, čak i u najbanalnijim stvarima.

Probijao se prema prvoj ekipi, treneri su bili očarani njegovom tehnikom, ali su ga željeli fizički još izbrusiti, jer nije bio spreman na žestoke duele. To što mu to nikad nije ni previše trebalo nije radilo razliku, jer jedan od njegovih prvih trenera, Carlos Grignol, ništa nije želio prepuštati slučaju. To je Tomása sve više udaljavalo od njega, ali i od momčadi, a kada je trebao ići s ekipom na jednu utakmicu u Buenos Aires, stvar je i konačno pukla, a ta je priča ušla u narodnu predaju.

Tomás se pojavio u autobusu u raskopčanoj košulji s cvijetnim uzorkom i s malim, ali natrpanim ruksakom preko ramena, prepričava Eduardo de Paz, poznati novinar iz Santa Fea u svojoj knjizi La vida por el fútbol.

“Pozdravio je vozača kimanjem glave, ignorirao sve ostale i sjeo u zadnji dio autobusa”, piše De Paz i opisuje kako je Carlovich nakon 10 ili 15 minuta nervozno prošetao natrag do vozača da ga upita kada će autobus krenuti. “Pa kao i uvijek, sine, najkasnije do 15 do tri”, odgovorio mu je vozač. Tomás je išetao i krenuo svojim smjerom, bez da se ikada vratio u klub. Tim činom je i odbacio mogućnost profesionalne karijere.

Smjer ga je iz tog autobusa, naime, odveo natrag u Belgrano, na lokalni teren u blizini Barrio 7 de Septiembre u kojem i dan-danas živi, na kojem se tog dana održavao amaterski turnir. Carlovich je nastupio za lokalnu ekipu Rio Negro. On je sam priznao, i dalje pomalo enigmatično, kako su u Centralu postojale “određene okolnosti koje mu se nisu sviđale” i zbog kojih je odlučio tako, na svoj način, otići. S tim je vrlo vjerojatno ostavio sebe bez unosne nogometne karijere, kao i bez milijuna ljudi diljem svijeta koji bi svjedočili njegovim nogometnim vještinama, ali je također i do neslućenih granica nahranio mit o sebi.

Njega nije bilo briga koji su dominantni stilski obrasci u igri i prolazi li nogomet kroz nekakvu tranzicijsku eru iz tehničkog u fizički. Nije ga bilo briga što je to menottismo ni bilardismo, niti se namjeravao pokoriti jednoj od tih dviju filozofija. Carlovich je imao svoju.

Nekoliko mjeseci nakon onog incidenta Carlovich se pojavio u dresu kluba Independiente Rivadavia iz Mendoze, koji je u tom periodu plesao između prve i druge lige. U koliko slojeva idu mitovi u jednom takvom nogometnom okruženju najbolje govori i priča kako je El Triche praktički sam ondje porazio snažni milanski Inter koji je 1970-ih bio na turneji po Argentini. Međutim, iako se u pojedinačnim zapisima spominje i rezultat 3:1 u korist argentinske momčadi, nigdje ne postoji točan datum te utakmice. Iako će kasnije pričati o Independienteu kao o “jednoj od svojih dviju ljubavi”, Carlovich je i iz njega otišao u svom stilu, bez pravog pozdrava.

“Tog smo dana igrali utakmicu protiv San Martina i Tomás je jako želio tog poslijepodneva ići u Rosario”, prisjetio se Hugo Memoli, njegov suigrač iz Independientea. “Bila je nedjelja, Majčin dan, i da je odigrao cijelu utakmicu, propustio bi posljednji autobus kući. Zbog toga je namjerno zaradio isključenje, otišao se politi vodom i onda otrčao na autobus. Nikad ništa nije uzimao zaozbiljno.”

I nisu mu u Mendozi previše zamjerili jer znali su i oni da je ta boemska nogometna duša, a s njom i izvanserijska vještina igre, neraskidivo vezana za Rosario, odnosno Belgrano. Njegov novi klub bio je Central Córdoba, još jedan iz Rosarija; njega je 1973. uveo u drugu ligu, a među onima koji su pohodili trošni stadiončić Gabino Sosa kako bi gledali njega u Centralovu dresu bio je i Marcelo Bielsa, tada još igrač gradskog velikana Newell’s Old Boysa.

Gomila je anegdota iz tog razdoblja — od toga da mu je uprava plaćala bonus za svaki prodani ‘tunel’, da bi znao sjesti na loptu kada bi trebao uhvatiti zraka ili da je prihvaćao izazove navijača koji bi od njega tražili da tijekom utakmice izvede ovu ili onu majstoriju. Uoči jedne utakmice, delegat susreta nije mogao staviti Carlovicha u zapisnik jer je zaboravio papire kod kuće u Rosariju. No, predsjednik suparničkog Los Andesa iz predgrađa Buenos Airesa, koji ga još nije vidio uživo ali je sve znao o njemu, pohitao je do zapisničkog stola kako bi zamolio delegate da mu odobre nastup.

“Znam ovog tipa s dugom kosom i brkovima”, navodno je tada rekao. “To je EL Trinche. Dajte mu da igra jer vjerojatno nikada više nećemo na ovim prostorima vidjeti takvog igrača”.

Bilo je to doba bez neprestanih prijenosa, fotogalerija s utakmica i detaljnih analiza poteza. Mit o neurednom mađioničaru s loptom, dobivao je svoje varijante, a on sam je odbijao puno pričati o sebi i svojim dostignućima. I taj bi mit s vremenom vjerojatno postao sve blijeđi jer ljudi naprosto ne bi vjerovali da je zbilja postojao tako dobar nogometaš, a da nije napravio karijeru veću od 10-ak godina provedenih po niželigaškim travnjacima. Možda bi ih sve to počelo revoltirati, pogotovo jer bi sumnjičavost porasla zbog činjenice da ni on nije hranio priču o sebi.

Možda bi sve bilo obrnuto da nije bilo jedne utakmice prije skoro točno 46 godina, 17. travnja 1974.

Argentinska reprezentacija se spremala za odlazak na Svjetsko prvenstvo tog ljeta u Zapadnu Njemačku, a u sklopu priprema igrala je i humanitarni susret koji je organizirao nacionalni zbor sportskih novinara. Utakmica je bila zamišljena kao ogled reprezentacije protiv kombinirane selekcije igrača gradskih klubova u Rosariju. Iako je rivalstvo između Centrala i Old Boysa golemo, tog je dana lokalpatriotizam prevladao. U kombiniranoj momčadi bilo su petorica iz Centrala, uključujući Marija Kempesa, te petorica iz Newell’s Old Boysa. A onaj preostali, s brojem 5 na leđima, bio je Tomás Felipe Carlovich.

Argentinski izbornik Vladislao Wenceslav Cap imao je na dispoziciji vrlo dobru selekciju, ali njegova Argentina nije djelovala uvjerljivo, što će se potvrditi i na završnom turniru, gdje će ispasti u grupnoj fazi s dva poraza u prve dvije utakmice. No, prema mnogima se raspad ekipe na neki simbolički način dogodio upravo te noći u Rosariju.

Ono što joj je taj gradski All-Star tim priuštio bila je rapsodija za više od 30.000 gledatelja. “Ples Rosarina”, kako je igru tog dana nazvao radijski komentator Oscar Vidana, razbacivao je nacionalnu selekciju po terenu, gazeći je lepršavošću i kombinatorikom. A konce igre je iz dubine veznog reda držao upravo El Trinche kojeg je Argentina tog dana upoznala. Bio je nezaustavljiv, a vrhunac ekstaze pružio je kad se u duelu s njim našao Francisco Sá, branič koji i dalje drži rekord s najviše osvojenih Copa Libertadores titula.

“Provukao sam mu loptu jednom kroz noge”, sjetio se tog dana Carlovich. “I dok se on stigao okrenuti, ponovio sam to. To je bio jednostavno moj stil igre, ali je tog dana stadion jednostavno poludio”.

Razne verzije priča govore da je revoltirani Cap na poluvremenu, koje je završilo 3:0 za gradski tim, tražio od trenera da ostavi Carlovicha u svlačionici, što mu nije ispunjeno; druge, pak, kažu da ga je htio odmah priključiti reprezentaciji, a ni to se nije dogodilo. Možda i bolje, jer El Trinche je ovako ostao obavijen mističnim velom koji presijecaju samo izjave velikana argentinskog nogometa poput Menottija, Joséa Pekermana i Diega Maradone. Sam Diego je po dolasku u Newell’s Old Boyse 1993. ispravio novinara koji ga je nazvao najboljim nogometašem koji je ikada kročio u Rosario.

“Najbolji igrač svih vremena već je igrao u Rosariju”, rekao je Maradona po dolasku u Newell’s Old Boys 1993., ispravljajući novinara koji je njega nazvao naboljim ikad, “i njegovo je ime Carlovich”.

Menotti je pričao o tome kako je El Trincheu profesionali nogomet možda bio jednostavno predosadan, i da je “više volio ribarenje”. Najprecizniji opis možda je dao onaj novinar De Paz kad ga je nazvao “nogometnim anarhistom” — jer Carlovich je nogomet igrao prvenstveno za sebe i to mu je jedino bilo bitno. Po završetku karijere radio je kao zidar, a o nogometu priča rijetko, gotovo nikad, odbijajući redom i silne ponude za autobiografiju. Jednom je ipak, pomalo i ljutito, odgovorio na pitanje koje svi postavljaju: zbog čega nije ‘uspio’?

“Što točno znači uspjeh?”, uzvratio je u filozofskoj maniri. “Nikad nisam želio puno više nego samo igrati nogomet. I iznad svega nikada nisam želio napustiti svoj kvart i obiteljsku kuću u kojoj i danas provodim vrijeme s Vascom Artolom, jednim od mojih najstarijih prijatelja. Ali s druge strane, ja sam i usamljenik. Kada sam igrao za Central Córdobu volio sam se presvlačiti sam u svlačionici. Želim samo biti u miru i to ne proizlazi ni iz kakve loše volje”.

Samo igrati nogomet i biti na miru, uživati — to je oduvijek htio. Zar je to toliko teško za shvatiti?