Arsenal je te večeri pobijedio sa 2:0, a netko je nakon utakmice okinuo fotografiju dugog razgovora između Guardiole i Artete uz aut-liniju praznog Emiratesa. Iz današnje perspektive ta je slika postala simbol njihova odnosa: iako su te večeri bili na suprotnim stranama, u pitanju je dvoje ljudi kojima to nije bilo bitno. Kada se nađu takva dva nogometna uma koja fanatično vole igru, onda ni poraz nije ništa drugo nego nova prilika za učenje.

Guardiola je pola godine nakon tog gostovanja na Emiratesu napustio München kako bi preuzeo klupu Manchester Cityja. Negdje u to vrijeme je Arteta postao svjestan da je njegova igračka karijera došla kraju; koljena su bila već dobrano istrošena težim ozljedama zbog kojih zadnje dvije sezone u Arsenalu nije prebacio brojku od 600-tinjak minuta na terenu. U posljednjem kolu tog svibnja 2016. Arteta je ušao u igru protiv Aston Ville i uz ovacije se oprostio od publike.

Tad se još jednom našao dvostruko podcrtan u Pepovu notesu. Pep je načelno naveo Artetino poznavanje prilika na Otoku kao jedan od glavnih razloga zbog čega mu je ponudio mjesto svog asistenta, jer rođeni Bask je posljednih 11 godina svoje karijere proveo u Evertonu i Arsenalu, a karijeru je počeo u Barceloni u doba kad je i Guardiola bio ondje. Mogao je, dakle, Cityjevu menadžeru biti netko tko će ga i razumjeti i usmjeriti u englesku nogometnu kulturu.

“Trebaš učiti od svojih igrača. Ako možeš to, onda možeš napraviti nešto novo, veliko”

Međutim, njihova je veza bila dublja od samo toga.

Artetu su 1997. kao 15-godišnju ‘desetku’ Antiguoka, kluba iz San Sebastiána, doveli u Barcelonu i ocijenili kako bi za njegov razvoj bilo bolje da ga se povuče u dubinu veznog reda. Imao je spoj tehnike i inteligencije koji bi više došli do izražaja na tom dijelu terena, ali ondje je Mikel imao veliku prepreku: Pepa. Guardiola je u tom trenutku bio Barçin nezamjenjivi kapetan, a iza njega je u redu stajao još jedan talentirani metronom, Xavi. Nakon nekoliko sezona u rezervnim momčadima Arteta je napustio Barcelonu; iako nije uspio upasti u prvu momčad, usvojio je specifičan način razmišljanja koji je u klub integrirao Johan Cruijff. Nije se tu radilo samo o igračkim postulatima i filozofiji igre, već o cjelokupnom načinu gledanja na igru i, još važnije, potrebe za konstantnim prenošenjem i usvajanjem znanja.

Arteta je usvajao znanja od niza najpoznatijih nogometnih ličnosti i nakon što je 2001. otišao iz Barcelone i stigao u Paris Saint-Germain. Ondje mu je kapetan bio Mauricio Pochettino i preko njega se upoznavao s filozofijom igre koju je proklamirao Marcelo Bielsa, makar Arteta nikada nije igrao pod njim, a tu je i pet godina provedenih u Arsenalu pod paskom Arsènea Wengera, koji ga je uvijek tretirao kao svoju produženu ruku na terenu. Od svakog je uzimao i usvajao ponešto, konstantno razmišljajući o igri i načinu na koji može unaprijediti sebe kao individualca, a onda i čitavu momčad.

“Svaki put kada bi došlo do lošeg rezultata proveo bih sate u razgovoru sa ženom”, govorio je Arteta o svom mentalnom sklopu u iscrpnom intervjuu za Arsenalovu web stranicu. “Konstantno razmišljam o tome što možemo unaprijediti, što smo loše napravili i što se odvijalo unutar utakmice. Jedini žal mi je što nisam uživao u svemu koliko sam trebao. Naprosto sam uvijek stavljao previše pritiska na sebe u nastojanju da popravljam stvari — i to ne samo u mojoj igri, nego i kod ostalih u klubu.”

Ta opsesivna posvećenost igri, detaljima, svojoj poziciji unutar sustava i načinom na koji se sustav mijenja u odnosu na potrebe njega i suigrača nešto je što je oduvijek obilježavalo Guardiolu. On je opsesivni antikonformist, perfekcionist koji je toliko fokusiran na dovođenje svog projekta u optimalno stanje i time da ide korak ispred drugih da je spreman ići protiv svih da u tome i uspije. Bielsa je davno priznao kako ga je, kada je bio trener Newell’s Old Boysa, uvjerljivi poraz od Santa Fea toliko pogodio da je “želio umrijeti” i da je više bio slomljen tim pojedinačnim neuspjehom nego činjenicom da mu je kćer u tom trenutku u teškom stanju u bolnici. Austrijski književnik Stefan Zweig je poraz nazvao jedinim načinom da umjetnik prepozna svoj pravi odnos sa svojim djelima. “Jedino kroz patnju razvijamo dublje i jasnije razumijevanje životnih realnosti”, pisao je.

Patio je i Pep nakon što je Real Madrid s ukupnih 5:0 demolirao njegov Bayern u polufinalu Lige prvaka. Guardiolu nije toliko pogodio uvjerljiv poraz koliko činjenica da je prvi put dopustio sebi zastraniti od svojih nogometnih ideala; nakon utakmice se zatvorio u svoj izolirani ured na drugom katu kompleksa u Säbener Straße i, okružen taktičkim pločama, razrađivao plan koji je nazivao “Biblijom”. U takvim trenucima i načinima ophođenja koje opisuju Bielsa, Guardiola i Arteta doza je fanatizma sličnog religijskom, s filozofijom igre kao vrhovnim idealom. Oni su tu tek da se cijeli podrede dostizanju tog ideala, konstantno ga razvijajući tako što paralelno razvijaju i sebe.

A s tim mijenjaju i okolinu, kao i samu igru.

Pep je svoj odlazak u Englesku najavio kao “potrebu za nastavkom edukacije”. No, kako je to njegov prijatelj i kroničar Marti Pernarau naglasio u knjizi Pep Guardiola — The Evolution, zapravo je pod tim podrazumijevao da će nastaviti educirati i ljude oko sebe. Svaki pravi učitelj uči i unaprjeđuje samog sebe tako što uči i unaprjeđuje one koji ga okružuju; taj je proces Guardiola prošao s Crujiffom, i sada je on istu tu ulogu preuzeo u radu s Artetom.

“Trebaš učiti od svojih igrača”, zaključuje Arteta. “Ako možeš to, onda možeš napraviti nešto novo, veliko”.

To je i najveći razlog zbog kojeg je Mikel Arteta najmističniji, ali trenutno i najrazvikaniji pomoćni trener u nogometnom svijetu. Ta opsesivna posvećenost detaljima i korekcijama napravila ga je miljenikom pojedinaca u momčadi, poput Raheema Sterlinga. Upravo se Arteti i njegovu detaljnom individualnom radu pripisuje Sterlingova pozicijska evolucija unutar Pepova sistema, čime je iz dana u dan dokazivao Pepu da je njegovo prenošenje znanja i metoda u potpunosti uspješno. Iako je Arteta u karijeri samostalno vodio tek jednu jedinu utakmicu — kada mu je Pep dao povjerenje da preuzme momčad u prosincu 2016. i to baš protiv svog Arsenala — s njegovim se imenom sada licitira u kontekstu “logičnog” Pepova nasljednika u Cityju, ali i mogućeg nasljednika Unaija Emeryja u Arsenalu.

Arteta je naprosto postao sinonim za elitni proces i sve ono što uspješni razvoj jedne nogometne ideologije, a onda i dinastije, podrazumijeva. On, naravno, jest bivši igrač iza kojeg je više nego solidna karijera, ali nije ona bila ta koja ga je po nekakvom automatizmu promovirala u Pepova najodanijeg suradnika. Njegova igračka karijera i način na koji je doživljavao igru tek su ponudili temelj koji je jako bitan u tom inicijalnom procesu prenošenja znanja i obrade informacija, ali u ovoj evoluciji ključ leži u shvaćanju potrebe za konstantnim radom na samom sebi.

Tu se ne radi o nekom usiljenom intelektualizmu, nego o poruci da je znanje nešto što se stalno mora nadograđivati i podizati na višu razinu koliko god je to moguće. U nogometnom okruženju, u kojem ego i prethodne zasluge u potpuno drugačijem kontekstu rađaju teške ličnosti koje se vode pristupom “tko si ti da meni govoriš što je potrebno” i ponašaju kao da je proces nešto što se događa samo od sebe i razvija po zaslugama, a ne po razini znanja i uloženog truda u daljnje učenje, jedna ovakva priča strši baš iz razloga jer se radi o elitnom trenerskom miljeu.

Arteta je samo posljednja karika razvoja nogometne evolucije, koja seže još od imena poput Jimmyja Hogana, Josefa Bluma i Karla Humenbergera i koja se s istim temeljima prenosila dalje preko Rinusa Michelsa, Crujiffa i Guardiole. Sada je Arteta na najboljem putu da se pridruži toj širokoj obitelji nogometnih ideologa.