Od raznih ustaljenih izraza po Dalmaciji, grintanje je možda i jedan od najraširenijih. Hrvatski jezični portal navodi dvije definicije: prva kaže da grintanje zapravo znači “lagano plakati i bez ozbiljnijeg povoda”, dok druga tvrdi da onaj koji grinta zapravo ima potrebu “stalno se tužiti na druge ljude i životne nedaće”.
Što se etimologije tiče, jako često se korijen izraza brka, jer je nekako uvriježen stav da grintanje dolazi od talijanskog izraza grinta — onog kojeg su se hajdukovci naslušali tijekom trenerskog mandata Ivana Leke — koji zapravo opisuje voljni moment i odlučnost. U stvarnosti je grintanje germanizam, jer dolazi od izraza grind, odnosno krasta. Oni koji su krastavi su, dakle, po logici stvari i mrzovoljni, a kad tome dodamo i nizozemski ghrendh, što znači ribati ili trgati nečim oštrim, onda dolazimo do punog značenja ovog popularnog dalmatinskog termina.
Hajdukovci baš obožavaju grintati. Jasno, prečesto je to potrebno, i u većoj mjeri od ove opće. Ali prečesto obožavaju i tu oštricu okrenuti prema sebi samima i to potpuno nepotrebno, kad često i od ‘svojih’ učine te krastave nevoljnike.
Minuli tjedan je to savršeno pokazao na slučaju Yassinea Benrahoua, heroja Hajdukove uvjerljive subotnje pobjede u Gorici.
Čistim izmišljotinama podigla se hajka na igrača, baš u trenutku kad su njegovo samopouzdanje i status u momčadi krenuli uzlaznom putanjom
Gol i asistencija tek su dio njegova sjajnog nastupa. Benrahou je maestralno otvarao prostor i ostalim raspoloženim suigračima: s 37 od 40 točnih dodavanja, od čega su dva bila ključna, 3/3 točne duge lopte i 5/7 osvojenih duela bio je najugodnije iznenađenje u Hajdukovom dresu. Pogotovo zato jer je — izuzevši kup utakmicu protiv Varaždina, u kojoj je šest minuta nakon ulaska asistirao Josipu Elezu za 4:0 — teren posljednji put vidio početkom veljače, kad je ušao u ogledu s Osijekom.
Ali da se pitao nezanemariv broj grintavih hajdukovaca, Benrahou proteklog vikenda nije mogao uopće ni biti u zapisniku jer je dobio raskid ugovora. Zašto? Prema jednoj priči, pijan se zabio u stup s autom. Prema drugoj, u Hajduk je stigao tako što mu je obećana desetka, i kada je Hajduk doveo još dvojicu igrača koji pretendiraju na tu poziciju, dok se njega ‘šalta’ poludesno, planuo je i poslao sve kvragu. Prema trećoj…
U redu, shvatili ste poantu valjda i nema smisla da se ona dalje širi. Zašto? Jer očito niti jedna od tih brojnih priči ‘insajdera’ sa štekata splitskih kafića nije bila istinita. Benrahou ne da nije dobio papire, niti je ispičkarao i Hajduk i Poljud i onog ko ga je ovako doveo, već je lik samo napravio male preinake na svom, pazite sad, Instagram profilu. Te preinake ni u kojem pogledu ne uključuju klub: samo je — a što inače redovito radi početkom Ramazana — tim simboličkim činom ‘pražnjenja’ svog profila poručio da fokus stavlja na druge stvari. To, međutim, nije bilo ni na kraj pameti tim insajderima, jer je uklanjanje slika s privatnog profila bio okidač za zaključak da je Benrahou neprofesionalni ‘krastaš’ kojeg se Hajduk, srećom, ekspresno riješio.
Split je grad, a to su još davno u stihu koji ste nemalo puta mogli pročitati i na ovim stranicama opjevali njegovi ‘sinovi’ iz TBF-a, u kojem “najveće face za par dana budu štrace”, odnosno, nevoljeni otpadnici. Grad je to u kojem, kako pjesma dalje kaže, “di vlada temperament”, i di je “malo razuma”, a Benrahou je samo posljednja u nizu žrtava tog nazovi-temperamenta i potrebe da se upliće u tuđe priče. Tim gore što iz splitskog stanja uma taj dio grada i, evo, Hajdukove publike, ne mogu pobjeći ni kada se traži minimum racionalnosti i konteksta. Pogotovo zato jer su, za promjenu, čitav grad i regija ujedinjeni oko jednog cilja, te jedne želje za koju se nadaju da će im Hajduk konačno ove sezone ispuniti, a to je titula prvaka.
Kad je Benrahou prošle zime stigao u Split iz francuskog Nîmesa, bio je pozdravljen kao primjer igrača na kakvima je sportski direktor Mindaugas Nikoličius izgradio ime. Čovjek je došao kao slobodan igrač u najboljim godinama, sa statistikom koja je govorila da je u 43 utakmice u elitnom rangu francuskog nogometa — koji je igrao s Nîmesom, ali i Bordeauxom — zabio 10 golova i dodao im devet asistencija. Uklapao se u Lekin sustav, barem onaj koji je on sam po dolasku htio implementirati, ali odmah je bilo vidljivo da je u pitanju kreativac s potencijalom koji se može iskoristiti u različitim ulogama.
Nakon što je prošlog proljeća u 14 utakmica ubacio četiri gola i dodao im pet asistencija, to je bilo dovoljno za publiku da ga proglasi “facom”, nabijajući mu nadimke kao što su Ben Hur ili Ben 10, po uzoru na animirani serijal. Bio je instant-faca, ali kako je Lekin nogomet vraćen na tvorničke postavke, s većim fokusiranjem na kontrolu igre i rezultata, tako je i Ben Hur upao u krizu forme. Leko mu je davao povjerenje, ali u tom grču Benrahou je u prvom dijelu sezone ubilježio samo jednu asistenciju, također u Gorici, ali taj put u porazu. Dolaskom Mislava Karoglana minutaža mu se smanjila, iako je davao znakove života; prvo je asistirao u 3:1 pobjedi nad Varaždinom, a onda je u prosincu i zabio za veoma važan bod na gostovanju kod Lokomotive.
Sam je Karoglan preko Benrahoua objašnjavao ono što paralelno mnogi hajdukovci propuštaju, a možda i izbjegavaju notirati. “Nisam bio zadovoljan njim i njegovim treningom”, naglasio je trener nakon slavlja u Gorici. “To sam mu kroz protekla dva tjedna i rekao. Dobio je priliku, treba ovako nastaviti”.
Da, Hajduku nasušno treba širine i različitih opcija, pogotovo uslijed niza ozljeda koje su prorijedila momčad. Realnost je, s druge strane, takva da se širina stvara angažmanom, a odluke o tome donosi isključivo trener na temelju onog što vidi u svakodnevnom radu s igračima. Iz takvog je pristupa — jedinog ispravnog — isplivao i Anthony Kalik, za kojeg bi vam također gomila ljudi još po završetku jesenskog dijela polusezone reklo kako se ni ne sjećaju da je on uopće na rosteru. Međutim, i sam je stožer naglašavao kako je njegov angažman na treninzima sve bolji i bolji, a kad je dobio drugu šansu u momčadi, praktički se i tijekom kriznih trenutaka na početku ove polusezone vinuo sve do razine prvotimca. On je, dakle, prošao put od štrace do face.
Benrahou je, po svemu sudeći, baš zbog poboljšanog angažmana na treninzima i došao u prvi plan kao starter u Gorici. Iste one uoči koje se trebao ‘opravdavati’ pred frustriranim splitskim ćakulama i grintanjem oko profila na Instagramu. Čistim izmišljotinama podigla se hajka na igrača, baš u trenutku kad su njegovo samopouzdanje i status u momčadi krenuli uzlaznom putanjom. Teško je sjetiti se kad je zadnji put potreba za grintanjem izražena u gorem trenutku i u bizarnoj inkarnaciji.
Srećom po njega i Hajduk, Benrahou je na najbolji način pokazao da ga te priče nisu uspjele poremetiti. Prije bi se moglo reći da su iz njega izvukle dodatni motiv koji je pretvorio u vrlo važan i kompletan nastup, baš onakav kakav momčad od njega u ovom trenutku treba.
Marka Livaju neće zanimati ni poljuljati to što mu kojekakvi likovi poručuju da je “debeo” i komentiraju stil života izmišljajući svakakve laži, periodičnu mu bildaju ‘udaračku’ statistiku tobožnjih sukoba u svlačionici. On je i sam odrastao u takvom okruženju i u njega se svim srcem vratio. No, nisu svi kao on, ‘cijepljeni’ od takvog (auto)destruktivnog mentaliteta. Neki igrači protumačit će sve to kao istinsku hajku na sebe i ona će negativno utjecati na njih.
Split živi za titulu, ali mora naučiti da grintanje u ovom slučaju postaje bliže onoj germanskoj definiciji pojma nego onoj talijanskoj. Umjesto da izazovu želju i volju, neke će samljeti u vječnoj izmjeni dodjeljivanja statusa faca i štraca.
