U kultnoj seriji Naše malo misto, snimljenoj po scenariju velikog Miljenka Smoje, postoji lik pjesnika Servantesa kojeg je sjajno utjelovio Ivica Vidović. Servantes, zapravo Tonći, potomak je iseljenika u Čileu koji dolazi u rodni kraj kako bi posjetio svoju tetu. Ona se sva uskomeša jer je očekivala kako će s njim doći i devize iz dalekog, bogatog kraja; no, kada on iskrca s broda, shvati da je priča sasvim drugačija. Zanesenog pogleda, sa šeširom na glavi i dalekozorom oko vrata, Tonći je sa sobom jedino donio pisaću mašinu, svoje spise i knjigu Don Quixote Miguela de Cervantesa, po kojem je dobio i posprdni nadimak.
“Ko se od naših ikad vratija iz Jamerike sa librom”, pokušavao je unezverenu tetku smiriti mjesni poštar, tvrdeći kako je vidljivo da je u pitanju “učen čovik, ali nije uspio. Selo se osebujnom pjesniku koji je skromno živio i učeno pričao rugalo iz dana u dan, a jedino su mu Doktor Luigi i Roko Prč pružali kakvu-takvu podršku.
“Ne osvrći se na njih”, citirao mu je Luigi svog omiljenog pjesnika, Dantea Alighierija, “nego gledaj i prođi!”. No, kada je malo potkrovlje u kojem se Servantes smjestio uhvatio požar, razočarani Servantes odlučio je pokazati kako je spreman i poginuti za svoje ideje i ono što ga predstavlja. Ušao je u oganj iz kojeg više nije izišao. I bio je to prvi put da su mještani kolektivno ušutjeli pred Servantesom.
Baš kao što nam je ta priča iz Malog mista izašla iz lokalnih okvira s porukom o odnosu ljudi prema onima koji ‘drugačije’ misle i žive, tako se i priča o Luki Kaliterni, velikom splitskom treneru i misliocu koji je rođen na jučerašnji dan prije 125 godina ne smije samo pričati kroz Split i Hajduk. Uostalom, nije uzalud i njemu Smoje ‘pretumbao’ barba Lukine memoare kako bi ga ovjekovječio u svom drugom velikom televizijskom pothvatu, Velom mistu.
“Gledan seriju i vidin da je sve to okrenija”, gunđao je malo barba Luka kad ju je pogledao. “Ma, kupus je napravija.”
S obzirom na veličinu i težinu njegove ostavštine čovjek nikako ne bi mogao pomisliti da barba Luka i lik Servantesa mogu stati u istu rečenicu, ali mogu. Kaliternu za života vjerojatno nitko nije smatrao baš redikulom, ali njegov pristup te prenošenje misli o nogometu i životu kod mnogih mještana su ga učinili onako, drugačijim. Čudakom, ako želite. Sada, 125 godina poslije, u njegovim aforizmima iščitavamo svašta: od tobožnjih začetaka tiki-take, pa do uputa kako se odnositi prema igračima koje učite nogometu.
Naše društvo vrvi ‘šitićima’, a prema ‘kaliternama’ u startu gleda s cinizmom i prijezirom. To je društvo koje se ustručava i boji propitivanja
Pričajući u aforizmima pokušao je prodrijeti do ljudi koji, u strahu od onog što ne razumiju, ne bi inače prihvatili nove ideje koje im je on servirao, pa je morao naći nekakav slikoviti put da im se pokuša približiti. Prema priči, sve je poteklo od one jedne davne utakmice protiv praške Slavije, koja je u srpnju 1913. Hajduku u Splitu zabila čak devet golova. Znamenito je i to da je osobenjak poput Kaliterne nekako bio predodređen da bude vratar, osamljenik igre, a baš je u tom visokom porazu navodno prvi put izrekao one dvije kultne rečenice.
Prvu o tome kako “ne igra onaj koji ima loptu, već onaj koji je nema”, i drugu koja kaže da “gol ne daje igrač, već igra.”
I dok se sada vade značenja tih rečenica i pridaje im se proročanska narav, mene više frapira kontekst. Barba Luka je tim rečenicama navodno prelomio tišinu kod razočaranih hajdukovaca, ali ne prije nego što je započeo sa izjavom kako je “tek sad svatija bit baluna”. U tom trenutku se okrene ljuti Božidar Šitić, lijeva spojka koji je bio u klubu od osnutka i ironično dobaci: “E jesi, jasno, i to devet puti”.
Ta situacija — taj kontekst, heureka-moment i ironična replika — predstavljaju sve ono što ocrtava daljnji kontekst razumijevanja igre ne samo kod nas, već i na globalnoj razini. Ali prvenstveno kod nas.
Koliko ste samo puta nakon nekog neugodnog poraza čuli trenera da kažu onu grozomornu rečenicu kako tu utakmicu treba “što prije zaboraviti”? A Barba Luka je tog srpanjskog dana s terena otišao s devet golova u mreži, ali i sa životnom mudrošću koju ćemo danas rado citirati i diviti joj se. Taj poraz nije zaboravio nego je iz njega naučio nešto izuzetno važno.
Još je zanimljivija reakcija njegova suigrača, tako tipična za okruženje u kojem i dan-danas živimo, društvo koje vrvi ‘šitićima’, a prema ‘kaliternama’ u startu gleda s cinizmom i prijezirom. Društvo koje se ustručava i boji propitivanja uvriježenih mudrosti i onoga kako se “oduvijek” radi, pa posebno zazire od nonkonformista koji ne prihvaćaju takav stav nego žele unaprijediti jedan dio toga društva i uvesti nešto novo, drugačije, bolje.
Je, znaš ti, kako da ne…
Servantes se s broda iskrcao sam, ekscentričan izgovorom koliko i izgledom i bez ikakve podrške ili zaleđa, s dalekozorom koji je simbolizirao njegove vidike. Da je Kaliterna svoje aforizme servirao ribarima na Matejušci umjesto suigračima u svlačionici, moguće je da bi pobrao i batine. Ovako su njegove metode prihvaćene tek uz pokoji skeptični ili sarkastični komentar, isto kao kad je Tomislav Ivić preuzimao Ajax pa su govorili da ide u Amsterdam jer ovima tamo “triba neko ko će pumpat balune”. Servantes nije našao drugog načina da pokaže snagu svojih uvjerenja nego da teatralno pogine u plamenu; Kaliterna i Ivić su svoju izdašnu teoriju pretvorili u praksu, a praksu u rezultate i tako začepili usta skepticima.
Kažu da je barba Luka, koji je umro 1984. u svojoj 91. godini, dugo driblao smrt da bi na kraju samo napustio teren, pošto su njegove ideje postale besmrtne. Znao je kako ušutkati neuku, ali zajedljivu rulju, a onda je natjerati da mu se dive u vječnosti. Za života je možda ponekad djelovao poput Don Quixotea, ali on je svoje vjetrenjače uspio osvojiti.
