Prepuna gostujuća tribina varaždinskog stadiona koji nosi ime po Anđelku Herjavecu nije neobična slika, kao ni općenito tisuće hajdukovaca koji su napunili nju, ali i ostale tribine. Ali jedan od detalja iskakao je iz uobičajene ikonografije: preko udarnog Torcidina transparenta stajao je onaj njene podružnice iz Mokošice, čime se u tom pogledu želi dati dodatni naglasak.
To je zasad jedan od najskupljih transparenata u povijesti hrvatskog nogometa, koji je Hajduk samo zasad platio nekoliko desetaka tisuća eura. Jasno, radi se o kaznama koje je Disciplinski sudac SuperSport Hrvatske nogometne lige Alan Klakočer počeo u kontinuitetu obračunavati Hajduku na račun transparenta koji je — i to kao jedan od najudarnijih Torcidinih transparenata — na domaćim, ali i europskim tribinama u ovom obliku gotovo 20 godina. Prema nemuštim obrazloženjima, odjednom je sporan natpis “White Boys” između kojeg se nalazi Hajdukov grb, a u kojem su Klakočer i suradnici nakon tolikog niza godina primijetili rasističke konotacije.
Torcida je reagirala prvo priopćenjem u kojem proziva Klakočera za “selektivno kažnjavanje”, i “još jednu apsurdnu predstavu u režiji Hrvatskog nogometnog saveza i njihovih satelitskih tijela, čije se odluke i mišljenja iz tjedna u tjedan sukobljavaju kako sa zdravim razumom, tako i s poštenjem i nepristranošću”. Za slogan se naglašava kako “nema niti je ikada imao veze s rasizmom i govorom mržnje”, već je “izraz privrženosti, pripadnosti, lokalpatriotizma te odanosti svome klubu i njegovim bojama.”
I upravo tu leži najveći problem u ovoj priči.
Zašto je baš sad, pri usijanju odnosa uslijed nikad napetije bitke za naslov, Klakočer izvukao iz ormara priču koje u ovom konkretnom slučaju i nema?
Klakočer obnaša ovu funkciju još od siječnja 2018., a po imenovanju na funkciju naglašavao je kako pri izricanju kazni “treba posložiti sve fakte” i kako je “bitno uvažavanje kriterija, sagledavanje slova i duha pojedine odredbe”. Osim što je tek sad, nakon šest godina, uvidio potencijalni problem u izvjesnom sloganu, sve što od njega konkretno dobivamo po pitanju “slaganja fakta” i “uvažavanja kriterija” — odnosno, pitanja samih kriterija općenito — ove su šture natuknice iz odaslanih odluka nakon svakog odigranog kola.
Možemo, dakle, samo pretpostaviti da je Klakočer naglo uvidio rasizam u natpisu preko UEFA-ina Vodiča za diskriminatorne prakse, izdanog u suradnji s FARE-om. U njemu se kao diskriminatorna praksa navodi upravo natpis “White Boys”, za koji se navodi da je “utemeljen na vjerovanju o superiornosti bijele rase”. Napomena stoji i kako slogan “obično ide ruku pod ruku s zastavom američke Konfederacije”, čije su države svojedobno otvoreno podupirale rasizam i robovlasništvo. No, istovremeno je Konfederacija počivala i na ideji otpora Sjeveru, čime se opet vraćamo na fakte, kriterije i sagledavanja slova.
Je li u kontekstu Torcide činjenica da njeni pripadnici navijaju za klub koji igra u bijelim dresovima i čiji etos počiva na otporu centraliziranom sjeveru ista kao i kod neke pete ekipe i njene navijačke skupine? Prema vodiču, kao diskriminatorna simbolika uzimaju se i keltske triskele: opet, one se nalaze na službenom grbu britanskog teritorija Isle of Man — gdje je, uzgred rečeno, i poznata narodna tradicija pokladne grupe koja se naziva The White Boys, također po neobičnim bijelim opravama koje njeni pripadnici nose.
Hrpetina je takvih kognitivnih disonanci kad su u pitanju tumačenja simbola i njihove stilizacije. Primjerice, stilizirana šaka u određenim varijantama ima (ne)skrivene nacionalističke konotacije; znači li to da bi sinjski Maligani svojedobno bili kažnjeni zbog rasističkih/nacionalističkih ili naprosto “nasilnih” konotacija onog legendarnog transparenta “sudac, pamet u glavu” koji krasi i stilizirana šaka? Istovremeno, dok ga se nisu dočepali Funcuti, ne bih rekao da je ijedan sudac na Alkarovim utakmicama zaista pomislio kako mu ne ginu šake u zube donese li neku odluku na štetu Sinjana.
Ne treba se pritom lagati ni praviti blesavima; hrpetina navijačkih relativizacija i opravdavanja spada pod jeftine priče i kukavičke momente kad se izbjegavaju priznati otvorene političke tendencije i ideje. Međutim, tu se i sama UEFA, a pogotovo lijeni tumači iz domaće strukture upliću u zamku.
Osim nekoliko najpoznatijih simbola i slogana, jako puno drugih zaista ostavlja puno prostora za igru mačke i miša; navijačkoj mašti kraja nema, kao što je i bezgranična volja za zagorčavanjem posla institucijama poput UEFA-e, HNS-a i (pogotovo) FARE-a. I što se više i same institucije gube u manjku suvislih objašnjenja i razvijanja kriterija, već isključivo pribjegavaju neselektivnom kažnjavanju, navijači će uvijek biti korak ispred u smišljanju novih načina odašiljanja onih zabranjenih i ‘zabranjenih’ poruka. Sve to u potpunosti trivijalizira ozbiljnu borbu s rasizmom, ksenofobijom i ostalim problemima od kojih pati šira navijačka populacija.
Ali ako sama UEFA selektivno i nedosljedno provodi kažnjavanje, onda ne treba čuditi da se naglo probuđeni i ‘osviješteni’ Klakočer još dublje zakopao, udarivši nakon toliko godina i baš u ovom trenutku — uz tek minornu opasku kako će se odsad (!) “dosljedno kažnjavati” — na transparent kojem je krimen natpis “bijeli momci”. Ne treba naglašavati da je taj manjak transparentnosti, objašnjenja — a da pritom nije skrivanje iza ovih također nepotpunih UEFA-inih smjernica, jer UEFA 17 godina u transparentu sama ne vidi ništa sporno — plodno tlo za nove brige i kontroverze.
Zašto je baš sad, pri usijanju odnosa uslijed nikad napetije bitke za naslov, Klakočer izvukao iz ormara priču koje u ovom konkretnom slučaju i nema? Što je iduće, zabrana skandiranja “ajmo, bijeli”? Je li po njemu, kao čovjeku koji je bio upleten u ozbiljan incident zbog kojeg je bio i pod HNS-ovom istragom prihvatljivo na Maksimiru čuti, primjerice, stih “i kolcem, i lancem i bokserom u glavu”? A zabrana toga bi, da se razumijemo, bila otprilike podjednako smiješna kao i zabrana natpisa o kojem je ovdje riječ.
Ovakvi postupci samo otvaraju put mućenju vode i zloupotrebi funkcije, a pogotovo rade lakrdiju od ozbiljne diskusije na temu devijantnosti i njene prevencije, a kamoli kažnjavanja.
Zbog toga je također neprihvatljivo da službeni Hajduk ne zauzima čvršći stav i iskoristi prigodu da zaista potegne razgovor i o očekivanjima spram svojih navijača, pogotovo onih koji bi se u nekim drugim oklnostima stvarno uzdignuli iznad kluba i njegove dobrobiti. Ovako, šutnja — dok je Torcida sama angažirala odvjetnika u potrazi za sprječavanjem ovakve prakse kažnjavanja — znači i odobravanje, a to odobravanje bi se moglo lako preliti i na posljedice na europskim utakmicama koje slijede, kod kojih su kazne i kudikamo rigoroznije.
