Koliko god zvučalo nerealno uopće pričati o takvim faktorima u kontekstu hrvatskog nogometa i hrvatske navijačke kulture, Hajduk je sada ovim kontinuiranim rastom i stabilizacijom broja gledatelja/pretplatnika došao u fazu u kojoj mora pažljivo razmotriti sljedeći korak.

Među navijačima, ali i u samom klubu, počele su se razmatrati opcije i daljnji potezi u tom segmentu. Kakva je uopće struktura pretplatnika? Ako je prosjek gledatelja na Poljudu gotovo 17.000, koliko se od tih 13.400 pretplatnika u kontinuitetu zapravo pojavi na utakmicama tijekom sezone? Jasno, osoba ima pravo uzeti pretplatu i raditi s njom što želi, pa i ne pojaviti se ni na jednoj utakmici u sezoni, ali može li se zbog toga pronaći model po kojem će Hajduk svejedno izvući dodatnu korist i ako taj pretplatnik nije u mogućnosti prisustvovati?

S ovim rastom pretplatničke baze i ogromnom navijačkom bazom dijelom raštrkanoj po Europi, neke pouke iz Njemačke moraju se usvojiti

Za odgovor treba pogledati u kolijevku europske navijačke kulture, Njemačku.

Prije koju sezonu skoknuo sam za vikend iz Praga u Dresden, udaljen niti 150 kilometara od češke metropole. Povod je bila utakmica između domaćeg Dynama i gostujućeg St. Paulija, u kojoj se prvi — ponos Saske i masovno podržavan klub u tom dijelu Njemačke — borio za goli život u 2. Bundesligi, dok se gost borili za povratak u najviši rang njemačkog nogometa, s vojskom od kakvih 1.500 navijača iza sebe.

Bio je to sjajan ogled na Dresdenovu Rudolf-Harbig-Stadionu, koji prima malo više od 32.000 ljudi. Te je sezone bilo praktički nemoguće doći do ulaznice za Dynamo ako niste pretplatnik ili član; prosjek gledatelja već se godinama vrtio oko 28.500, pa čak i kad je klub — kao što je i sad — bio u trećoj ligi. U njoj je prosjek pao na 27.545, ali to je i dalje nevjerojatna brojka, s gotovo 80 posto popunjenosti kapaciteta i u trećem razredu njemačkog nogometa.

Prijatelj me uputio na sustav zvan Etix, što je nominalno jedna od platformi za online prodaju karata za raznorazna događanja. Na njoj je u ponudi bilo izdvojenih mjesta za navedenu utakmicu, ali uz napomenu da se radi o Zweitmarkt karti, što znači da je kupljena na takozvanom ‘sekundarnom’ tržištu — dakle, iz druge ruke. Njemački nogometni savez (DFB) još je potkraj 2014. ustrojio model po kojem se klubovima omogućava da legalno u slobodnoj prodaji ponude pretplatnička mjesta ukoliko njihov vlasnik na vrijeme najavi da nije u mogućnosti doći.

Jasno, postoje i ‘fair play pravila’ kako se cijela stvar ne bi pretvorila u legalnu pljačku klubova, ljudi i poreznog sustava. Stoga se utvrđuje i fiksna cijena za takve ulaznice, uz naglasak na borbu protiv “maksimaliziranja profita”, kao i ograničenja na provizije ukoliko klub — poput Dresdena tada — ne integrira zweitmarkt princip u klupski sustav, već koristi vanjske posrednike. Klub, dakle, raspiše uvjete prodaje u kojima korisniku pretplate daje rok do kojeg može dati privolu klubu da proda njegovo mjesto za pojedinačnu utakmicu, uz eventualnu naknadu.

U Njemačkoj je slatka briga oko reguliranja profila posjetitelja zapravo poprilično ozbiljna. Jako puno klubova ne samo da ima ogromnu posjećenost, već postoje i liste čekanja za pretplate koje se broje u tisućama, pri čemu ljudi svoja mjesta na tribini ostavljaju doslovce u nasljedstvo onima koji dolaze iza njih. Sumanut je primjer, recimo, Borussije Dortmund, koja ima 55.000 pretplatnika i koja je, kao i mnogi drugi, limitirala broj pretplata. Taj limit je važan kako bi se omogućilo da i nove generacije navijača dobiju priliku pohoditi stadion bez da pola života moraju provesti čekajući na pretplatničko mjesto.

U 1. FC Kölnu, s čijim sam navijačima razgovarao na temu, imaju jako rigorozne uvjete pretplata. Ondje pretplatnik ima pravo po sezoni propustiti 10 od 17 domaćih utakmica; ne ispuni li kvotu od minimalno sedam ulaza (pritom nije važno čak ni je li ta osoba nekom dala na korištenje svoju pretplatu) automatski se ukida pretplatničko pravo. Također, klub nudi i ‘pretplate za gostovanja’, koje su, kažu navijači, puno strože provjeravane.

“Generalno se takav princip, iako nekom zvuči pretjerano strogo, ovdje jako podržava”, kaže moj sugovornik na temu. “Onaj tko nije u mogućnosti sedam puta godišnje ići na stadion, a da ne ponudi svoje mjesto ili barem svoju pretplatu prijatelju, ne bi smio imati pretplatu. Svake godine Köln ponudi svega 20 ili 30 novih pretplatničkih mjesta na koje čekaju tisuće ljudi, i to je onda naprosto sebično spram kluba, ali i razvoja navijačke kulture”.

Naravno da je Hajduk, o Dinamu da ni ne govorimo, daleko od takvih scenarija, ali s ovim rastom pretplatničke baze i ogromnom navijačkom bazom dijelom raštrkanoj po Europi, neke pouke iz Njemačke moraju se usvojiti.

U Hrvatskoj je pitanje reguliranja prodaje po makar nekoj varijanti zweitmarkt prodaje u najmanju ruku diskutabilno, pošto se i dalje u poreznom sustavu to može smatrati prodavanjem iste usluge dvaput. Međutim, ukoliko se model transparentno definira, a uvjeti između kluba i pretplatnika postave Zakonom o obveznim odnosima, tada ni u ovako kaotičnom sustavu kao što je hrvatski ne bi trebalo biti problema razraditi princip po kojem onaj koji nema mogućnost pratiti klub u značajnoj mjeri tijekom godine ima pravo ‘pružiti ruku’ klubu, pa čak i uzeti dio provizije kao naknadu.

Naravno, tu i klubovi trebaju odraditi svoj dio kampanje kako bi osvijestili navijačku bazu za važnost reguliranja tih stvari, pošto u tom polju nema smisla uspoređivati DFB-ov angažman s razinom zainteresiranost za tematiku u HNS-u. Možda nekome u Hrvatskoj ovo još zvuči kao znanstvena fantastika, ali budućnost često dolazi brže od očekivanog — a lako je moguće da Hajduk ove sezone prodajom pretplata prebaci i 50 posto kapaciteta stadiona. Uz najave izgradnje novog stadiona u Zagrebu, ovo bi pitanje u nekom trenutku moglo postati aktualno i za Dinamo.

Uostalom, malo tko je vjerovao da će se moći povući paralele između njemačkog Regel modela i onog Hajdukovog…