Nakon što je početkom lipnja dopušten povratak gledatelja, gotovo tri mjeseca od prekida natjecanja u ožujku, Stožer civilne zaštite je sredinom listopada donio i konačnu odluku da se zabranjuje prisustvo publike na stadionima diljem zemlje. Vjerojatno veliki broj ljudi koji sada čita ovaj tekst barem povremeno posjećuje stadione i zna koliko je iskustvo drugačije kada omiljene klubove gledate s tribina, a ne preko ekrana. Problem je naizgled isti i za prvoligaše i za petoligaše, s tim da bih rekao kako je situacija od piramide naniže svakako po tom pitanju kudikamo kompleksnija.

Niželigaški je nogomet, pogotovo ispod Druge HNL, amaterski sport. Značajnih prihoda nema i uglavnom se svode na subvencije iz lokalnih proračuna, uz eventualne donacije kakvih lokalnih tvrtki ili pojedinaca. U manjim sredinama je taj teren na kojem igra lokalni klub jedno od rijetkih mjesta na kojima se lokalno stanovništvo okuplja i kao takav je od neprocjenjive važnosti za socijalizaciju i očuvanje nekakve društvene kohezije.

Problem je nastao kada su društvenim mrežama krenule kolati, osim golova i prilika, i sporne sudačke odluke

Osjetio sam to stoput od otočkih liga do vrleti gorske Hrvatske, ali rijetko kada kao na finalu Županijskog kupa Nogometnog saveza Koprivničko-križevačke županije, koji su igrali Borac iz Imbriovca i Mladost iz Kloštra Podravskog. Dva sela koja zajedno nemaju niti 2.000 stalnih stanovnika tada su na Gradski stadion u Koprivnici povukla praktički pola te populacije, čak i po prolomu oblaka. Josip, predstavnik Mladosti, to mi je u priči lijepo sažeo.

“To je na neki način borba protiv pasivizacije sela”, objasnio je. “To je bila naša motivacija kada smo preuzeli klub prije četiri godine, jer je nogomet kao mehanizam integracije zajednice praktički jedini vid civilnog društva u selu. Pružiš tako selu neki sadržaj: kako iz fizičko-rekreacijskog, tako i iz društvenog aspekta”.

I pandemija je zato najviše pogodila takve male sredine i male klubove. Ona im oduzima i onaj vid socijalizacije i privrženosti nečemu lokalnom, svom, i onda i posljednji privid društvenog života u tim malim sredinama postane nepostojeći. Da, oni će se pokušati okupljati po brdašcima i ogradama oko terena, neki šaljivi pokušaji improvizacije će se dijeliti i po društvenim mrežama, ali činjenica ostaje da će u tome ustrajati samo nekolicina najzagriženijih. Ostali će naprosto odustati.

Prvotno je ovaj tekst bio zamišljen tako da sagleda kako se ti klubovi bore protiv zaborava u godini za zaborav, ali onda sam putem shvatio kako ne samo da im nitko — po našem dobrom, starom običaju — ne pruža ruku pomoći, već i te pojedince i entuzijaste koji pokušavaju nešto aktivno raditi po tom pitanju dočeka niz prepreka, prijetnji, pa i kazni. I to onda postaje samo još jedno ogledalo koliko smo nisko pali dok pričamo o sebi kao o ‘sportskoj’ naciji.

Kao što su se kavopije, filmofili, rekreativci ili gurmani svi nekako, bolje ili lošije, snašli u ovim konfuznim vremenima, tako je ova nesretna godina donijela jedan hvalevrijedan trend i kod tih nogometnih entuzijasta, koji su iskoristili situaciju da dodatno promoviraju svoje klubove i čak prošire polje interesa koristeći — a što drugo — društvene mreže.

Aktivnim radom tih fanatika, ogromnom većinom bez kune dodatne naknade, počeli smo dobivati YouTube i Facebook streamove utakmica: od Croatije iz Zmijavaca, do Međimurja i BSK-a iz Bijelog Brda. Taj trend se širi sve do niželigaša, pa čovjek danas može iz udobnosti svog doma pogledati punu utakmicu Ponikve — Lučko, a onda pohitati na Facebook grupe i sjajne stranice na kojima tisuće, pa i deseci tisuća ljudi prate i komentiraju trendove i rezultate.

I prvi je naum bio da s tim ljudima pričam, da predstavim njihov rad i trud, pogotovo u godini kada je on potreban više nego ikad. Međutim, od puno njih, i to iz svih krajeva Hrvatske, dobio sam pesimistične zaključke kako se pitaju ima li to sve skupa smisla raditi. Ne zato što tu novca nema, jer to nije nikada ni bila misao vodilja za njih, niti zbog toga jer konkretne i kontinuirane pomoći od institucija nema. Nego jer čak i ovu niželigašku digitalnu ‘mini-revoluciju’ te institucije pokušavaju ugušiti potpuno konfuznim dvostrukim mjerilima.

Pod Člankom 5. Propozicija natjecanja za Treću HNL stoji kako je “klub domaćin obvezan utakmicu snimiti s jednom (1) kamerom u HD ili FULL HD rezoluciji, te snimku na USB FLASH kartici ili DVD-u predati delegatu neposredno po završetku utakmice”. Također stoji kako se ta kamera “mora nalaziti na tribini ili na povišenom položaju (min. tri metra visine)”, te kako je “snimanje obvezno od početka utakmice sve do napuštanja terena od strane službenih osoba po završetku utakmice, a svako neovlašteno korištenje i ustupanje snimke utakmice je zabranjeno i predstavlja disciplinski prekršaj za što je odgovoran klub-domaćin”.

To je usko vezano uz akciju kojom su lokalni županijski ogranci Hrvatskog nogometnog saveza, nakon dugog perioda peripetija, opskrbljivali niželigaše digitalnim kamerama u svrhu snimanja utakmica. Iz nekih sam klubova dobio informacije kako su na praktičnim primjerima, kao što su bili slanje nepotpunih snimki ili praznih stickova, utvrdili kako se te snimke rijetko naknadno koriste. Pa su onda odlučili oni sami nešto od njih napraviti.

Nije problem to što u Propozicijama natjecanja stoji kako je zabranjena neovlaštena distribucija snimaka, jer nekog reda treba biti. Problem je što tog reda mimo toga nema uopće, a onda ga se ide nasilno gurati. Klubovi su tako i na svoje Facebook stranice počeli postavljati snimke najboljih trenutaka sa svojih utakmica, na što dugo nije nitko reagirao — jer, ono, zašto i bi? Ako im već ne pomažu, onda lokalne ingerencije Saveza ne trebaju ni odmagati, zar ne? Naravno, krivo.

Ljudi iz klubova ne žele, naravno, javno istupati, jer znaju koliko je to riskantno u ovom okruženju. Ali unisono tvrde kako je, slučajno ili ne, problem s takvom promocijom nogometa nastao kada su društvenim mrežama krenule kolati, osim golova i prilika, i sporne sudačke odluke, koje su i u elitnom natjecanju često i više nego diskutabilne. Odjednom su, tvrde, krenula i istaknuta upozorenja lokalnih ogranaka o tome da su “temeljem uvida u dokumentaciju natjecanja” utvrdili da “klubovi objavljuju događaje sa odigranih utakmica koristeći službene snimke utakmica i objavljujući ih na službenim stranicama društvenih mreža”.

Osim što je i jezična konstrukcija u dopisu problematična, problematičan je i takav stav.

Ljudima iz županijskih saveza nije palo na pamet da, pogotovo u ovim zahtjevnim koronaškim uvjetima sami pristupe klubovima i ponude im barem slobodne ruke pri obavljanju tog volonterskog rada. Umjesto toga, koriste svoje zakašnjele donacije kako bi praktički ucjenjivali klubove disciplinskim postupcima požele li iskoristiti materijale za nešto pohvalno i korisno, sve kako bi izgledno i štitili neke od pulena koji grade svoje sudačke karijere na niželigaškim travnjacima. I po običaju, disciplinski se ne upozorava i kažnjava njih kada naprave pogreške, već te nesretne male klubove koji se trude održati svoju vezu sa lokalnom zajednicom i proširiti je koliko mogu. Takvima su i kazne od 500 kuna manje bolne od tog fiktivnog stavljanja lisica na ruke njihovu entuzijazmu.

Također, prava na emitiranje tog sadržaja temeljem ugovora ima i tvrtka VOX-Nogomet d.o.o., kojoj je Hrvatski nogometni savez još 2015. prodao TV prava za Prvu HNL, ali i za sav nogomet pod HNS-ovom ingerencijom. Tvrtka u suvlasništvu Ivana Blažička nakladnik je i TV kanala Hrvatska nogometna televizija (HNTV), koja na svojim kanalima uistinu pokriva ne samo prvoligaške, već i niželigaške utakmice. Ljudi iz klubova koji su imali doticaja s njom nemaju zamjerke na odnos, ali napominju da ni tu nisu imali puno više od pojedinačnih dogovora za emitiranje sažetaka s njihovih utakmica, i to tek povremeno.

I dok tijela Saveza svojim manevrima potpiruju teze kako selektivnim pozivanjem na disciplinske mjere zapravo štite nekoga ili same sebe, HNTV se ograničava tržišnim načelima tako što u konkretnom pogledu širenja sadržaja gleda sebe kroz prizmu profita — kojeg tvrtci Vox-Nogomet kao onoj koja od TV prava zarađuje više od svih naših prvoligaša (!) očito ne nedostaje, a ne i servisa koji može zapravo promovirati naš klupski nogomet kako spada, kao i njegove vrijednosti.

Doduše, na HNTV-u postoje ljudi koji svojim radom tu uistinu postavljaju primjer. Pod tim najviše mislim na ekipu koja, uz komentatorski rad, odrađuje uistinu sjajan posao podcastom Utakmicu po utakmicu, specijaliziranim za domaći klupski nogomet. Oni su sami taj projekt osmislili i podignuli na noge, u nastojanju da se o domaćem nogometu ne priča kroz redikuliziranje, već kroz zabavan i strukturiran dijalog koji se emitira na aktualnim platformama i širi ponajprije među mlađom populacijom.

I upravo se kod njih može povući paralela s entuzijazmom tih ljudi koji u malim klubovima pokušavaju popularizirati svoje klubove i svoja natjecanja, jer i oni su pričali koliko je nekad teško predstaviti nove ideje ljudima koji donose odluke. HNTV je imao mogućnost uložiti dio profita kako bi pružio ruku onima koji čine temelj naše nogometne piramide, jer itekako kvalitetnih ljudi i u njihovim redovima za takve inicijative očito ne nedostaje. No, i to je sve u ovom konkretnom slučaju ostalo u nekom raskoraku i prepušteno ingerenciji onih koji prijete i kažnjavaju.

Tužno je to da se barem takvim ljudima ne omogući nesmetano djelovanje, već ih se na različite načine ograničava u onome što bi nam trebao biti vitalni interes, a to je promocija cjelokupnog hrvatskog nogometa. Pritom posebno onih koji čine stupove naše nogometne kulture poput tih niželigaša, koje se kažnjava jer se snalaze na sve načine kako bi u najtežim trenucima odrađivali poslove kakve bi insituticije trebale poticati. Za komentar sam upitao i sve predstavnike nogometnih središta u Hrvatskoj, ali do objave teksta odgovor na pitanja vezana uz ovu problematiku nisam dobio. Nekako sumnjam i da hoću.

Cijela ova priča, koja ispada tek jedna od potpunih i nažalost tipičnih besmislica iz naše realnosti, samo govori o tome koliko je sustav spreman ići daleko da opravdava svoj nerad i svoje loše poteze. S druge strane, ona pokazuje i koliko je ljubav prema nogometu i prema održavanju svojih lokalnih sredina i dalje živa i spremna na djelovanje. Upravo je taj sukob entuzijazma na kojem bi trebalo graditi promociju našeg društva i sporta sa onima koji je žrtvuju opstruiranjem njegovih nositelja možda mali, ali istovremeno i možda najbolji primjer koliko nam je stalo da napravimo korake u pravom smjeru.

Oni mali, prvi, često su i najznačajniji.